Izbor, prijevod i bilješka: Vojo Šindolić

Uvodna bilješka

Mahmud Derviš rođen je u Palestini, drevnoj Galileji, u malom selu Birva 13. ožujka 1941. u obitelji u kojoj je njegov otac bio sitni zemljoradnik a majka nepismena kućanica, ali djed ga je naučio čitati i pisati.

Njegovo djetinjstvo nasilno je prekinuto 1948. godine kad je izraelska vojska zauzela Birvu, a stanovnike sela poubijala ili protjerala. Umjesto u osnovu školu, Mahmud Derviš zaputio se u izgnanstvo iz kojeg se do kraja života nije vratio. Birva je nedugo poslije okupacije sravnjena sa zemljom i na njenom mjestu je prvo sagrađen vojni logor, a nakon toga je osnovana jedna od brojnih kolonija kojima su izraelske cionističke vlasti zemlju bez ljudi naseljavale ljudima bez zemlje (o čemu je iznimno zanimljivo i potresno svjedočanstvo objavio židovski povjesničar i mirovni aktivist Ilan Pappé u svojoj studiji Etničko čišćenje u Palestini).

Nakon vremena provedenog u izgnanstvu u Libanu, Derviševa obitelj vratila se u područje oko Akre koje je tada pripalo Izraelu pa je Mahmud srednju školu završio u Haifi. Ipak, i u rodnoj Palestini, Mahmud Derviš postaje palestinski izbjeglica, ili kako je to definirao izraelski zakon prisutna osoba koja ne postoji.

Od 1961. godine počeo je raditi kao novinar i istodobno se sve više baviti poezijom. Početkom 1970. Derviš odlazi u Sovjetski Savez gdje je studirao na Moskovskom sveučilištu, a potom je izvjesno vrijeme živio u Kairu.

Godinu 1982. proveo je u Bejrutu, gdje je radio u Centru za palestinske studije. Jedno vrijeme bio je i predsjednik Društva pisaca Palestine.

Od 1996. pa sve do smrti 2008. godine živio je između Pariza, Amana i Ramale.

Svoju prvu zbirku poezije simboličnog naslova Ptice bez krila objavio je 1960. godine. Četiri godine poslije nje, objavio je zbirku poezije Lišće masline, koja ga je proslavila kako u Palestini tako i u čitavom arapskom svijetu. Zbog naglašenog referiranja na stvarnost i povijest, Derviš je već tada bio proglašen za pjesnika palestinskog otpora.

Također, njegove posljednje zbirke prožete su u dobroj mjeri poetikom mjesta koja se odlučno protivi mitomaniji i političkom omeđivanju prostora. Derviš smatra kako ljudsko pamćenje, dakle povijest ali i poezija, usprkos svim nasilnim promjenama, čuva prvobitnu, nepatvorenu sliku prostora i vremena.

Izraelski napad na Liban i okupacija Bejruta 1982. godine označavaju zrelo doba Derviševe poezije. Kao preživjeli svjedok strahovitog užasa, ubijanja i razaranja Bejruta, Derviš je napisao dvije izrazito dirljive zbirke o tim tragičnim vremenima: Bejrtuska kasida i Pohvala visokoj sjeni. Bejrutska tragedija predstavljala je veoma značajan događaj u Derviševom životu, ali i u njegovom pjesništvu. Jer, tada je, prema vlastitim riječima ,,izgubio i posljednji motiv da vjeruje kako pjesma može nešto promijeniti osim samog pjesnika“, što će se snažno odraziti na njegovu poeziju.

Svoj novi način pisanja ili drugu i konačnu fazu svoje poezije Derviš je nazvao epskim lirizmom. U jednom od svojih posljednjih intervjua, Derviš je kazao: ,,moji stihovi predstavljaju continuum estetske arheologije kojom nastojim sačuvati izvornu sliku svojega prostora i domovine u poetskom tekstu“.

Upravo zbog takvog poetskog opredjeljenja, Derviš je 2001. i 2002. godinu proveo u Ramali u najtežim uvjetima za život zajedno sa svojim sunarodnjacima. Poetsko svjedočanstvo iz tog razdoblja predstavlja njegova možda ponajbolja zbirka, zapravo duga poema Pod opsadom objavljena potkraj 2002. godine.

Poema Mural (objavljena 2000) također predstavlja Derviševo sublimirano pjesničko iskustvo budući da je čitava poema nastala nakon što je 1999. godine jedva preživio kompliciran kiruški zahvat na srcu.

Jezik Derviševe poezije je bogat ali i jednostavan, razigran i sjetan, asocijativno ispovjedan i meditativan, monološki teatralan i poetski intelektualan. Derviš istodbno svjedoči i upozorava – i o svemu tome pjeva, uz izvanrednu lirsku intimnost kojom još više naglašava svoju sažetu neposrednost i prijezir za sve jednostrano i nasilno.

Pjesničke knjige Mahmuda Derviša prevedene su na sve značajnije svjetske jezike. Dobitnik je brojnih internacionalnih nagrada, kako u arapskom svijetu tako i u Rusiji (Lenjinova nagrada za mir, 1983), Francuskoj (Veliko francusko odličje Vitez umjetnosti i znanosti, 1993.) Italiji, Nizozemskoj, Njemačkoj, Sjedinjenim Državama, Makedoniji (Zlatni vijenac Struških večeri poezije, 2007.) itd.

Nakon dva srčana udara (1984. i 1999), brojnih komplikacija sa zdravljem, dugogodišnjeg života u izgnanstvu i nekoliko operacija na srcu, Derviš je umro 9. kolovoza 2008. u bolnici u Houstonu, u Texasu.  

Mahmud Derviš nedvojbeno je najveći pjesnik kojeg je Palestina ikada imala, i jedan je od najvećih pjesnika goleme arapske tradicije uopće, koja je svoju duhovnost najuspješnije izrazila upravo u poeziji.

Iz poeme ,,Pod opsadom“

Ovdje na padinama brežuljaka, gledajući u suton
i u vrata vremena,
pokraj vrtova izranavljenih sjena,
činimo sve ono što čine zarobljenici
i nezaposleni:
hranimo se nadom

♥

Krajolik u času kad sviće,
sve smo nerazumniji
jer zurimo u sat pobjede:
nema noći u našoj granatama osvijetljenoj noći
naši neprijatelji nikad se ne odmaraju,
naši neprijatelji pale vatre umjesto nas
u mraku naših skloništa

♥

Ovdje, nakon Jobovih pjesama, nikoga više ne čekamo…

♥

Ovdje nema “ja”
ovdje se “Adam” sjeća svoga praha zemaljskoga

♥

Ova opsada trajat će sve dok naše neprijatelje
ne naučimo primjerima naše prijeislamske poezije

♥

U suton nebo je olovnosivo
a noću narančastocrveno. Što se tiče naših srca
ona su neopredijeljena poput željeznog cvijeća na ogradi

♥

Pod opsadom, život se pretvara u vrijeme
između sjećanja na njegov početak
i zaborava na njegov kraj…

♥

Život.
Cijeli život,
sa svim svojim manama,
u goste prima susjedne zvijezde
bezvremene…
i oblake lutalice
koji dom svoj nemaju.
Život se ovdje
i sam pita:
Kad će mi se život vratiti!

♥

Na rubu smrti, čovjek govori:
nemam više što izgubiti,
slobodan sam i jako blizu krajnjoj slobodi
jer moje sutra u mojim je rukama…
uskoro ću ući u svoj život
i rodit ću se slobodan i bez roditelja,
a za svoje ime izabrat ću slova azurna…

♥

Ovdje, gdje dim se diže i širi, na ulazu u kuću
nema vremena za vrijeme,
činimo isto što i oni koji Bogu na ispovijed odlaze:
zaboravljamo bol

♥

Ono što boli:
kućanica koja ujutro ne može razapeti konop za vješanje rublja
i što je zadovoljna čistoćom ove zastave

♥

Vojnici mjere udaljenost
između postojanja i nepostojanja
tenkovskim dalekozorom…

♥

Mi mjerimo udaljenost između naših tijela
i minobacača… našim instinktom

♥

Vi, koji stojite na ulazu u kuću, uđite
i popijte s nama arapsku kavu
(možda ćete osjetiti da ste ljudska bića poput nas)
vi, koji stojite na ulazima u naše domove,
nestanite iz naših jutara,
želimo se uvjeriti da smo ljudska bića
poput vas!

♥

Kad god mi se jučerašnjica ponavlja, govorim joj:
Nismo imali zakazan sastanak za danas, idi
i vrati se sutra!

♥

Razmišljam, ne nalazeći olakšanje:
Što li bi netko nalik na mene mislio,
popevši se na vrh brda, prije tri tisuće godina,
o ovom prolaznom trenutku?

Tada me bolna slutnja obuzme
i uspomena ponovno oživi

♥

Čempresi u daljini iza vojnika, minareti su
koji čuvaju nebo da se ne sruši. Iza željezne ograde
vojnici mokre – pod budnim pogledom tenka –
a jesenji dan završava svoju zlatnožutu šetnju
u ulici prostranoj poput crkve
nakon nedjeljne mise…

♥

(Ubojici:) Da si se ikad zamislio nad licem
svoje žrtve, sjetio bi se svoje majke u plinskoj komori,
izbavio bi se sudbine da puškom dijeliš mudrost
i promijenio bi mišljenje: jer ovako ne možeš spasiti svoj identitet!

♥

(Drugom ubojici:) Da si dopustio da fetus živi
još trideset dana, mogućnosti bi se promijenile:
okupacija bi mogla završiti a to dojenče
ne bi se sjećalo vremena opsade,
odraslo bi u zdravog dječaka i kasnije u mladića
koji bi s jednom od tvojih kćeri na istom fakultetu studirao
drevnu povijest Azije
i njih dvoje mogli bi se strasno zaljubiti
i dobiti djevojčicu (a ona bi rodom bila Židovka)
i što si na kraju postigao?
Sada je tvoja kćer postala udovica
a tvoja unuka siroče?
Što si to učinio svojoj izbjegličkoj obitelji
i kako si jednim hicem uspio pogoditi tri golubice?

♥

Opsada je iščekivanje,
iščekivanje na ljestvama koje se ljuljaju usred oluje
♥

Naši gubici: od dvije do osam žrtava
svakog dana,
desetak ranjenih,
dvadesetak srušenih domova
i pedesetak uništenih stabala maslina,
k tomu dodajmo još i strukturalne mane
koje će osiromašiti pjesmu i dramu i nedovršenu sliku

♥

Žena je kazala oblaku: pokrij mojeg dragana
jer moja odjeća njegovom je krvlju natopljena!

♥

Ako već nisi kiša, ljubavi moja
budi stablo
prožeto plodnošću… stablo budi
ako već nisi stablo, ljubavi moja
budi kamen
prožet blagošću… kamen budi
ako već nisi kamen, ljubavi moja
budi mjesec
u snovima tvoje dragane… mjesec budi
(ovako je majka ridajući govorila sinu
na pogrebu njegovom)

♥

Ova opsada trajat će sve dok
opsjedatelj, baš kao i opsjednuti
ne osjete da je dosada
ljudska osobina

♥

Stojimo ovdje. Sjedimo ovdje. Ostajemo ovdje. Vječno ovdje.
I imamo samo jedan cilj:
postojati.
Tada ćemo se posvađati oko svega:
oko izgleda zastave i državnih simbola
(dobro biste učinili, sunarodnjaci,
ako biste za simbol na zastavi izabrali običnog magarca)
svađat ćemo se i oko nove himne
(dobro biste učinili ako biste izabrali pjesmu o ljubavi goluba i golubice)
svađat ćemo se i oko ženskih prava i dužnosti
(dobro biste učinili ako biste izabrali ženu za ministricu državne sigurnosti)
svađat ćemo se oko dobiti i koristi, oko privatnog i državnog,
svađat ćemo se oko svega. A imamo samo jedan cilj:
postojati…
Tako čovjek nalazi izliku da izabere druge ciljeve
♥

Djelić beskrajnog plavetnila
dovoljan je
da teret ovog vremena učini lakšim,
i očisti kaljužu ovoga prostora

♥

Na ruševinama mojeg doma lista sjena zelena,
i vuk drijema na vuni moje ovce
i sanja baš kao i ja,
baš kao i anđeo,
da život je ovdje
a ne drugdje…

♥

Pod opsadom, vrijeme postaje mjesto
okamenjeno u svojoj vječnosti
Pod opsadom, mjesto postaje vrijeme
koje je zakasnilo na sastanak

♥

Ova opsada će potrajati
kako bi nas uvjerili
da trebamo izabrati bezazleno ropstvo,
ali sasvim slobodno i bez ikakve prisile

♥

(Čitatelju:) Ne vjeruj pjesmi,
ovoj kćeri nepostojanja,
ona nije nagađanje
a ni umovanje,
ona je slutnja beznađa

♥

Šalice za kavu. I ptice. I zeleno drveće
s plavkastim sjenama. I sunce što trepereći prelazi
s jednog zida na drugi poput gazele…
i voda u oblacima beskrajnih oblika
u onome što nam je ostalo od neba,
i mnogi drugi detalji zapostavljenih uspomena
govore nam da je ovo jutro divno i dojmljivo,
i da smo mi tek gosti vječnosti