Piše: Dr. Samedin Kadić

Profesor dr. Orhan Bajraktarević pripada generaciji koja je upamtila osebujne intelektualce i velikane jugoslovenske akademske učenosti - učenosti o kakvoj današnja bosanskohercegovačka akademija može samo da sanja. Prije nego što će univerzitet postati biro za statističko-birokratsko gomilanje ispraznih činjenica, izvještaja, formulara, univerzitet je bio stil života.

Univerzitet je bio društveni prostor u kojem su mladi ljudi stupali u slobodu i kulturu kako bi postali slobodni i obrazovani ljudi.

Znanje je bilo pitanje slobode, a to znači strasti i igre. Ne isključivo instrumentalno, pragmatično znanje, kao danas. Kao što je i univerzitet bio hram znanja, a ne puko predvorje za karijeru.

Znanje nije bilo samo pitanje karijere, novca i statusa, već karakterističan modus vivendi. Bralo se od fakulteta do kafane, od salona do rubova: čitanje i učenje, ali i socijaliziranje, praćenje sportskih događaja, odlaženje u pozorište ili kina, slušanje muzike, ali i razgovori na pijaci, razmjene duhovitosti i tračevi po kafeima, slušanje životnih mudrosti po selima i svih onih što imaju nešto da kažu. Ukratko, otvaranje novih svjetova.

Kao autentični student takvog koncepta univerziteta, razumljivo je što profesor Bajraktarević nije mogao postati akademski aparatčik ili poslučni, oportuni, akademski činovnik. Ukoliko bih morao da udžbenički odredim jedan takav stil, rekao bih: intelektualni boem konzervativnog usmjerenja.

Profesor Bajrakatrević odlazi u penziju kao redovni profesor na Katedri za islamsku filozofiju. Od samog osnivanja Islamskog teološkog fakulteta (1978), danas Fakulteta islamskih nauka, Islamska filozofija se razvijala kao zasebna disciplina u okviru korpusa islamskih nauka. Riječ je o prvom široko postavljenom i akademski profiliranom izučavanju i predavanju Islamske filozofije ne samo u bosanskohercegovačkom, nego i jugoslovenskom kontekstu. Islamska filozofija je imala čvrstu i konzistentnu poziciju, zahvaljujući profesorima sa ove katedre (da ih ne nabrajamo taksativno), ali i profesoru Orhanu Bajrakatareviću koji je Islamsku filozofiju razumijevao i razumijeva u njenom mediteranskom luku, inisitrajući na autentičnosti bosanskohercegovačkog ambijenta, kao dijela Mediterana.

U vrijeme nekompetentnih interpretacija ne samo Islamske filozofije, nego i cijelog islamskog naslijeđa, profesor Bajrakatarević je branio poziciju mediteranske, pa i bosanskohercegovačke misaone autentičnosti, kritikujući istovremeno neselektivno i nekritičko otvaranje vrata svemu i svačemu.

Opirao se ad hoc izmjenama naše tradicije u ime finansijskih, ideoloških ili nekih drugih motiva.

Kao predavač, nastojao je učiti studente - buduće teologe - mišljenju. To nije moguće bez provociranja rasprava i igranja suprotstavljenih uloga. Mišljenje počinje skandaliziranjem. Tretirao je studente kao odrasle ljude, nasuprot današnjim trendovima njihove infantilizacije. Čovjek sjajnih duhovith proplamsaja.

Znanje je dijalog, sloboda i igra, kao što je i duh – duhovitost, a ne samo neka uzvišena ozbiljnost.
Sumarno o profesoru Bajrakatreviću.

Autentična egzistencija. Samorodna. Krajnje karakterističan savoir vivre, lišen pohlepe, tipičnih provincijskih motiva i nebeskih ambicija. Enfant terrible svoje generacije. Suprotno duhu vremena, nije živio po principu pro domo sua. S novcem - neuporedivo galantan. Kao i brojni drugi slobodni i autentični ljudi, često njegovao ugodno s beskorisnim.

Nije se bavio poslovnim ili političkim poduhvatima jer čovjek ne može biti istovremeno na dva različita mjesta.