Piše: Hasan Nuhanović

Prizivali smo danas sjecanja na tragične i komične događaje iz ratnog perioda u selima našeg žepskog okruga.

Sjedili smo u mojoj garaži od dasaka u selu u kojem živi devet i po stanovnika od oko dvije stotine kada je 5. juna 1992. osamdeset kuca ovdje popalila četnička armada.

Ime sela nije ni bitno jer takvih je u istočnoj Bosni na stotine.

Jedan je moj današnji gost danas taksista u New Orleansu, a ganj'o se sa četnicima sve do augusta 1995. kada je pala Žepa, pa i nakon toga. Malo se ko sa četnicima po sumama oko Zepe ganj'o kao on.

Drugi je gost moj rodjak koji do je jula 1995. kao 17-snji dječak u Koloni smrti od Srebrenice do Tuzle morao da nauci pucati. Od mrtvog četnika je uzeo pušku i pucao iz nje sve do slobodne teritorije a prije toga nikada nije ispalio metak iz nekog vatrenog oružja.

Već 20 godina je uspješan biznismen u Švedskoj.

Treći je gost šutljive naravi a sa malom družinom je 1995. nakon pada Žepe 12 puta od Kladnja do Žepe išao nazad pješke 100 km kroz četničke zasjede da izvuče ljude koji su se krili u pećinama kanjona Drine.

Četvrti je gost veliki čovjek i u srcu i u gabaritima. Odnedavno moj dobar prijatelj a uposlenicima u Švedskoj vjeran kolega i direktor uspješne firme.

Sa 17 godina je branio Žepu i u jednoj od desetina grupa koje su se izvlačile iz ove "Zaštićene zone UN" se uspio izvuci živ. Iako najbolji učenik jedne od najboljih sarajevskih srednjih škola nakon rata sa prosjekom 5.0 morao je emigrirati u Švedsku jer tadašnja vlast nije cijenila takve učenike (ne cijeni ih ni danas).

Bila mi je garaža danas puna heroja u selu bošnjačkom u entitetu Republika Srpska koje umire a koje još umrlo nije.