Bh. novinar, urednik web-portala N1 Alen Altoka oglasio se nakon stravičnog zločina, ubistva dr. Azre Spahić, doktorice Doma zdravlja Kantona Sarajevo, u saobraćajnoj nesreći koja se u petak navečer dogodila u centru Sarajeva. Povrijeđene su, podsjetimo, još dvije kolegice dr. Spahić.

„Ja uvijek imam nešto za reći kada sam tužan i bijesan, sada sam nijem. Onomad kada je još jedan ubica za volanom dobio smješnu zatvorsku kaznu napisao sam priču o ubici moje majke. I danas bi je da nisam tada, opet napisao. Nažalost, u zemlji u kojoj smo rođeni ovu bi priču mogao pisati gotovo svaki dan“, naveo je Altoka.

Potom je podsjetio na potresnu životnu priču, sjećanje na njegovu majku koju su zločinci ubili juna 1992., prije skoro 31. godinu.

Ovo je njegova priča:

O presudama.

U junu 92. godine moje komšije Dragoja Radanović i Žerko Pljevačić odveli su moju majku. Komšiju Dragoju zvali su Srce. Sa majkom je odveo još dvije žene, moju strinu i rodicu. Sjećam se da sam stajao na kamari bukovih drva koja je neko složio da bolje vidim kuda idu. Niz put u žutim samtanim pantalonama, a iza nje naoružani vojnici. Plakao sam i dozivao je.

O majci sam pisao mnogo, pričao mnogo, sjećao je se koliko god imam snage, gledao joj oči na jedinoj slici koju imam. Majka je iako su je ta dva ludaka odvela da se ne vrati uvijek bila pored mene, u meni, u mojim mislima, uzdasima, u mojim uspjesima, tugama, suzama i osmjesima. Ja im nisam dopustio da je zaboravim.

Imao sam osam i sjećam se tog dana, bolje nego ostalih dana svog djetinjstva. Sjećam se i mirisa kolača koje je pravila, šarenih boja njenih haljina, njenih ruku, sjećam se kako me je ljubila i ružila, kako je pričala, kako je disala. Nisam im dopustio da je odvedu makar iz mojih sjećanja.

Rastao sam bez žene koja je tako voljela knjige, muzičke festivale, ljude i životinje, biljke, dobro vino, komšiluk, ta dva ludaka uskratili su mi tu ljubav. Da kad raskrvarim koljena u dječijoj igri nemam kome pasti na skute. Da kad budem najbolji đak u školi nemam kome trčati sa diplomama i knjižicama. Da kad imam najljepšu curu nemam kome da je pokažem. Pobjeđivao sam i bio dobar u mnogim stvarima u životu na koje bi ona bila ponosna, a dva ludaka su jo to uskratila. Tješio sam se, vidi to od gore.

Taj nečovjek sa tako toplim nadimkom Srce, taj monstrum koji je ubijao žene koje su ga kao mladića bezbroj puta počastile kolačima i kafom, vrućom pitom, sokom od ruže koje su pravile, uhapšen je 2004. godine zajedno sa još 7 fočanskih zločinaca. Onaj drugi Žarko nije uhapšen nikad, ali biće, ako nije odapeo u međuvremenu. Ovom prvom, suđeno je za zločine u Trebinju, a presuda je glasila: Dvije godine zatvora.

Htio sam i ja da sudim, da sjednem na prvi autobus pokucam mu na vrata i gurnem mu prste u oči i golim rukama isčupam iz njegovih prsa organ po kojem je dobio nadimak. Ili da smrdljivom starkelji zapalim kuću kao što je ona zapalio naše. Ali… bili bi isti. Opet bi pobjedili oni. NELJUDI. A postoje neki bolji sudovi.

Presudu ubici moje majke 2007. Poništio je vrhovni sud republike srpske, sve malim. Ali postoje neki bolji sudovi.

2008.lobanju moje majke pronašao je ribar u mjestu Njuhe, između Foče i Goražda. Nakon dvije godine DNK analizom utvrđeno je da je lobanja njena i da je možemo ukopati.

U međuvremenu fočanski zločinci bili su slobodni pozivati nas na telefon i nuditi nam da otkriju mjesto gdje su pokopane u zamjenu za lažna svjedočenja o njihovoj ratnoj prošlosti. Dakako odbili smo. Tijela nesretne tri žene, osim lobanje koju je zakačila vrba pored Drine nikad nisu pronađena. Dvije godine, poništena presuda, ali postoje bolji sudovi.

2014. u mjestu Njuhe, u onu istu hladnu Drinu u koju je bačena, na isto mjesto gdje je pronađena moja majka, sletio je
2015. kombi sa trojicom putnika. Dva su preživjela, a u ledenoj rijeci skončao je moj komšija, ubica, zločinac, Dragoja
2016. Radanović Srce, čovjek koji je ubio moju majku. Postoje neki bolji sudovi.