Zapadni svijet, Amerika i Evropa, uključujući i većinu građana u Bosni i Hercegovini, podržavaju ukrajinski oružani otpor ruskoj invaziji i pokušaju Rusije da nasilno ostvari ratne ciljeve i nametne svoj suverenitet nad ukrajinskim teritorijem.
Većina ljudi u svijetu takvu poziciju zapada smatra razumnom, moralnom i ispravnom. Naravno, o uzrocima i pozadini agresije, i dešavanjima koja su dovela do animoziteta između Rusije i Ukrajine, posebno od 2014. kada je rat zapravo počeo, iako niskim intenzitetom ali u kojem je također za osam godina ubijeno oko 14 hiljada ljudi, može se raspravljati.
Po tom pitanju postoje ozbiljne nesuglasice čak i u zapadnim političkim i akademskim krugovima. O tome se vode žustre rasprave i postoje ozbiljni kritičari koji smatraju i tvrde da zapadna politika snosi veliki dio odgovornosti za ukrajinsku tragediju.
Ono što je problematično u zapadnom diskursu glede rata u Ukrajini je apriori odbijanje da se shvati, prizna i prihvati kontekst u kojem je došlo do ruske agresije. Ipak, kontekst na stranu, jasno je da je u pitanju agresija na suverenu članicu UN-a koja ima legitimno pravo da brani svoj suverenitet i teritorijalni integritet i o tome nema nikakve dileme. Ukrajina se uspješno brani i njen hrabri narod zaslužuje slobodu, pravdu i mir.
Ono, pak, što je teško razumjeti i prihvatiti kada je u pitanju odnos zapadne politike prema agresiji općenito, je enigma zašto se višedecenijska izraelska provokativna i kontinuirana kolonizacija Palestine, ubijanje nevinih Palestinaca, otimanje njihove imovine i zemlje, spaljivanje njihovih domova i uništavanje poljoprivrednih dobara, svakodnevna represija, utamničenje čak i palestinske djece, odbija posmatrati i prihvatiti u istom svjetlu kao što je ruska oružana agresija na Ukrajinu? Zašto je Ukrajina vrijedna pažnje a Palestina nije? Da li su Palestinci manje vrijedna ljudska stvorenja od Ukrajinaca, da li je njihova patnja manje vrijedna?
U slučaju Palestine u javnom diskursu na zapadu nametnut je pogrešan i lažni imidž i percepcije na osnovu kojih se neprihvatljivi protivnici ili potencijalni antagonisti lociraju u univerzalno prezrenu kategoriju. U međunarodnim odnosima jedna takva riječ je terorist. Međunarodno univerzalno prihvatljivu definiciju terorizma, ili terorista, teško je i gotovo nemoguće postići a da se oko toga uspostavi konsenzus. Općenito govoreći, terorist je onaj koji nanosi teror drugima kroz provođenje određene političke ili vjerske ideologije, pa čak i zbog stanovitih ekonomskih ciljeva i ambicija. Postoji niz primjera koji to potvrđuju.
Primjerice, članstvo u terorističkim grupama kao što su El Qaida, El Šabab ili ISIL, jasni su primjeri stvarnog terorizma. Da ironija bude veća, pomenute terorističke grupacije većinu svog nasilja i terora koji provode kao nosioci ekstremističke ideologije, ove ili one vrste, često usmjeravaju na one pripadnike zajednica koji se u smislu pripadnosti bilo u vjerskom ili političkom smislu s njima čak i identificiraju. Stoga nećemo pretjerati ako podsjetimo da su muslimani najviše stradali od djelovanja terorista i ekstremista koji se pozivaju na islam koji su pokušali kidnapovati i prilagoditi svojim mračnim ciljevima i ideologijama.
Na sličan način, kršćani pate od kršćanskog ekstremizma. Neke zapadne vlade, među kojim je i Australija, nedavno su uvrstile i Palestinski islamski pokret otpora Hamas kao terorističku organizaciju. To su učinili najvjerovatnije na zahtjev i nakon učestalog lobiranja proizraelskih aktivista koji imaju disproporcijalno veliki uticaj na politike nekih zapadnih vlada, zahvaljujući svojim lobističkim sposobnostima i oprtunizmu zapadnih političara, ali i zbog površnog razumijevanja pojma antisemitizam koji se u novije vrijeme sve više pokušava izjednačiti sa kritikama politike države Izrael.
Ranije se terorističkom organizacijom smatralo oružano krilo Hamasa, npr. Brigade Izzuddin Qassam. Međutim, definicija terorizma odnedavno je proširena i ona sada uključuje i cijelu političku organizaciju Hamas. Ovdje primjećujemo jedan paradoks i diskrepanciju. Naime, s obzirom na to da je Hamas demokratski izabran od strane Palestinskog naroda koji živi u pojasu Gaza, na zapadu Palestine, koji se već godinama nalazi pod izraelskom blokadom na kopnu, moru i zraku, te budući da Hamas kao politički faktor koji administrativno upravlja Gazom, pruža većinu većinu uobicajenih administrativnih i humanitarnih usluga stanovništvu, odlukom o proglašenju političkog krila Hamasa terorističkom organizacijom, svaki oblik humanitarnog pomaganja, npr. transfera novčane pomoći građanima Gaze smatra se krivičnim djelom, u slučaju da se to čini posredstvom tamošnje administrativne uprave kojom rukovodi Hamas.
U zapadnim se medijima sve više širi propagandni diskurs o tome kako je svaki pojedinac koji se usudi kritizirati i stati na put cionističkom projektu kolonizacije Palestine zapravo i sam terorista.
U istočnom Jerusalemu ili bilo gdje na Zapadnoj obali, teroristom se proglašava svaki Palestinac koji se protivi da mu se kuća sruši, voćnjak preore buldožerima ili da mu se njegova temeljna ljudska prava uskraćuju.
15. maja 2023. bit će obilježeno 75 godina od Nakbe, katastrofe, gubitka 78% Palestine da bi se na toj otetoj zemlji proglasila i izgradila država Izrael. Taj cilj postignut je etničkim čišćenjem Palestinaca koji su kolektivno protjerani iz svojih sela i gradova, imanja i korištenjem monstruoznih zločina kojim su Palestinci bili podrvrgnuti. Odbijanje da se palestinskim izbjeglicama dopusti da se vrate u svoje domove i na svoju zemlju jeftini je pokušaj brisanja bilo kakve svijesti i sjećanja o tome da je ikada postojala Palestina ili Palestinci kao narod.
O etničkom čišćenju Palestine pisali su mnogi naučnici. Jedan od najpoznatijih palestinskih naučnika, Edward Said, vodeći intelektualac i knjizevni kritičar i politički aktivista dvadesetog stoljeća, napisao je brojne knjige o etničkom čišćenju Palestine i nepravdi koja se i danas čini nad njegovim narodom.
Said je bio kršćanin ali je islamsku kulturu također smatrao zajedničkim naslijeđem kršćana u muslimana u Palestini. Napisao je uticajnu studiju Politics of Dispossession (Politika progona). Pored Saida, jednu od najdetaljnijih historijskih studija o progonu Palestinaca napisao je izraelski historičar Ilan Pappe, koji je predavao povijest na Univerzitetu u Haifi. Pappe je Jevrej, ali je zbog svog uvjerenja i intelektualnog integriteta odlučio napustiti Palestinu i danas živi i radi kao profesor u Velikoj Britaniji. Njegova studija The Ethnic Cleansing of Palestine, postala je prilično iritatna za izraelski oficijelni narativ, koji je sve vrijeme odbijao javno priznati da su izraelske snagem posebno paravojne jedinice Hagana i Irgun i brojne druge terorističke grupe, jevrejski doseljenici i ekstremisti, počinili monstruozne zločine nad autohtonim palestinskim narodom.
Ugledni bosanskohercegovački diplomata i dugogodišnji novinar Hajrudin Somun napisao je zapaženu historijsku studiju Palestinska Nakba. Ovo autoritativno štivo bi moralo biti uvršteno u obaveznu historijsku literaturu u srednjim školama kako bi se i mladi naraštaji u BiH mogli ispravno orijentirati kada je riječ o percepcijama Palestine, Palestinskog pitanja i inače Bliskog istoka koji se dugo vremena u zapadnom diskursu pokušava mistificirati a njegovi arapski i muslimanski stanovnici, posebno Palestinici, prikazati kao teroristi, iako su Palestinci najveće žrtve i kolateralna šteta stvaranja Izraela na teritoriji njihove domovine iz koje su protjerani.
Iako je od originalne Nakbe prošlo 75 godina, a koje se Palestinci sjećaju, ona nije samo stvar nesretne prošlosti već se i danas kontinuirano dešava pred očima svjetske javnosti i međunarodnih institucija i velikih i moćnih država koje odbijaju da to primijete i adekvatno reagiraju i sankcioniraju okupacionu i represivnu politiku Izraela.
Kako navodi George Browning, ugledni biskup Anglikanske crkve u mirovini i predsjednik Inicijative za pomoć Palestini, koji je svoju biskupsku dužnost obavljao u glavnom gradu Australije Canberri, cionistički projekat ne odustaje od namjere da nedovršeni posao treba okončati. Biskup Browning tvrdi da je namjera cionističke politike da prisvoji i preostalih 22% Palestine na teritoriji Zapadne obale koja se nalazi pod okupacijom izraelskih snaga. Tome svjedoči konfiskacija palestinske zemlje koja se nastavlja u ovom dijelu Palestine. U tom pravcu koriste se svi mogući kvazi pravni, administrativno-tehnički mehanizmi u obliku odbijanja izdavanja dozvola za izgradnju palestinskih kuća. Time se spriječava svaki oblik ekonomske emancipacije Palestinaca a njihova se kultura i povijest time negira i briše. Svaki otpor ovakvoj politici okupacione sile Izraela, kako navodi Browning, proglašava se terorizmom.
U pitanju je flagrantno kršenje međunarodnog prava koje eksplicitno i jasno glasi da ni jedna država ne smije upotrebljavati silu protiv zakonitih zahtjeva jednog naroda koji se bori za samoopredjeljenje na koje ima pravo po međunarodnim zakonima.
Po istom ovom međunarodnom pravu, oni koji insistiraju na korištenju svog prava na samoopredjeljenje koje im se oduzima mogu upotrijebiti oružani otpor, ako ne postoji drugi načina da ostvare svoje ciljeve. Jasno je da se upravo ovo pravo na otpor priznaje građanima Ukrajine koji se odupiru i brane od ruske agresije. Za razliku od njih, Palestinaci koji se bore za svoje pravo na samopredjeljenje i svoju državu bivaju uhapšeni, ubijeni ili ih se na različite načine progoni, maltretira, zastrašuje i dehumanizira, samo zbog pružanja otpora okupaciji i represiji. Neki analitičari koji ozbiljnije prate dešavanja u Palestini vjeruju da je najnovija strategija desničarske i do danas najektremnije vlade od proglašenja Izraela 1948, zapravo izazivanje još jednog palestinskog oružanog ustanka širih razmjera pritiv okupacije poznatog kao intifada. Palestina je do danas imala dvije ovakve Intifade, prva je bila od 1987 do 1993. a druga od 2000. do 2005. Druga Intifada je bila također poznata i kao Al Aqsa Intifada (Ustanak zbog Al Aqsa dzamije). Izraelski ekstremisti i vjerski ultranacionalisti koji nikad ranije nisu imali toliku institucionalnu državnu moć u Izraelu, po svim pokazateljima, nastoje isprovocirati novu Intifadu, kako bi pod plaštom suzbijanja novog masovnog ustanka Palestinaca mogli završiti započeti posao i okončati etničko čišćenje Palestine i provesti novu Nakbu za Palestinski narod.
Bezalel Smotrich, jedan od najvećih ekstremista iz reda doseljenika (kolonizatora) danas je izraelski ministar za Zapadnu obalu. Ovaj izrazito ekstremni političar već je od svojih sigurnosnih snaga tražio da ni po koju cijenu ne pokazuju toleranciju i milost prema Palestincima. Ekstremni ultranacionalistički ministar predložio je jedinicama koji se nalaze pod njegovom nadležnošću i komandom da bi trebalo da unište palestinski grad Huwara. Naravno, za Amerikance, ovaj čin, kako su naveli, potpuno je odvratan. Ipak, to nije bila smetnja da iste sedmice kad se to desilo odobre vizu Smotrichu da posjeti SAD i da tamo govori na ceremonijama prikupljanja novca za konferenciju o izraelskim obveznicama. Nema sumnje da većina razumnih i čestitih Jevreja širom svijeta takođe smatra da je retorika i vokabular koji koristi ovaj ekstremistički ministar Natanyahuove vlade ne samo degutantan već i neprihvatljiv.
Karakterističan je i fenomen, kako navode neki posmatrači, da većina palestinske omladine danas nema povjerenja niti se primjeti da iskazuje odanost dugogodišnjim političkim palestinskim pokretima kao što su Fatah. Mladi u Palestini, prema nekim istraživanjima, uglavnom preziru Palestinske korumpirane i Izraelu servilne korumpirane vlasti. Mlađi naraštaji čak smatraju da je tzv. Palestinska uprava (PA) najveća podvala Palestinicma koju oni percipiraju kao produženu ruku izraelske okupacije.
Naravno, to je jedna od najpogibeljenijih rezultata tzv. mirovnog procesa koji je iniciran tajnim razgovorima u Oslu kojim je u stvari pokrenut tzv. mirovni proces. Po ovom sporazumu potpisanom u Washingtonu 1993. i naknadnim dvije godine kasnije u Egiptu 1995., lideri Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) su se odrekli otpora okupaciji a za uzvrat im je dopuštena ograničena autonomija. Dakle, dato im je da prividno upravljaju komadićem Palestine sa imaginarnim elementima države koje nema i suvereniteta kojeg nikad nisu postigli ali se to sve dešava pod izraelskom okupacijom koja kontrolira sve procese na tom području i koja postepeno prisvaja sve više zemlje. Mlade generacije sve više odustaju i dižu ruke od Palestinske uprave i može se primjetiti da žele preuzeti kontrolu nad svojom sudbinom i svojim životima. To se može iščitati iz najnovijih slučajeva pružanja otpora cionističkim okupacionim snagama. Na osnovu današnjih pokazatelja ovaj otpor će se sve više pojačavati i mogao bi prerasti u treću Intifadu, ustanak širokih razmjera.
Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!