Bruno Stojić, osuđeni ratni zločinac i nekadašnji ministar odbrane tzv. Herceg-Bosne poslao je pismo Međunarodnom mehanizmu za krivične sudove u kojem je priznao učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, opsadu Mostara kao i odgovornost za sva ostala djela ratnog zločina koja su navedena u haškoj presudi.

Pismo prenosimo u cjelosti:

"Poštovana gospođo predsjednice,

Želim Vam se osobno obratiti u vezi sa mojim zahtjevom za ranije puštanje na slobodu koji će Vam podnijeti moja obrana. Kako će se taj zahtjev baviti pravnim pitanjima moja namjera je da ovim javnim i svima dostupnim pismom iskažem moje najiskrenije prihvaćanjeodgovornosti za sve zločine za koje sam osuđen i koji se detaljno navode u presudi. Želim na početku ovakav stav učiniti potpuno jasnim i smislu da ne samo da sam osuđen za te zločine, već da se želim ispričati svim žrtvama i njihoim obiteljima za ono što sam uradio i izraziti moje najiskrenije žaljenje za užasne kriminalne radnje koje sam počinio. Da bi se izbjeglo bilo kakva dvojba, ja sam potpuno pravično osuđen za takve zločine jer se moja presuda temelji na mojim radnjama i na onome što sam ja učinio. Možda mi je trebalo neko vrijeme da to u potpunosti prihvatim, ali sada to zasigurno prihvaćam upravo na takav način.

Posebno naglašavam da ne može biti nikakve dvojbe niti negiranja od bilo koga da su moji zločini veoma teški za koje nema apsolutno nikakve isprike niti opravdanja. Bez obzira na težinu tih zločina, kao i činjenicu da Vam je zasigurno poznato za šta sam sve, potpuno ispravno proglašen krivim, želim, također pokazati sa se moje javno i istinsko kajanje zbog toga što sam učinio i čega sam bio dio, odnosi na ubistvo i civila i pripadnika Armije RBiH, silovanja, zatočenje i sistemsko i prinudno protjerivanje Bošnjaka/Muslimana uključujući djecu, žene i starije, uništavanje njihove imovine, sistemsko i prinudno protjerivanje. Nadalje, odnosi se i na opsadu Mostara i patnje koju je takva opsada proizvela na bošnjačko/muslimansko stanovništvo uključujući granatiranja, snajpersku vatru i oskudicu hrane i vode i ometanje dostavlojanja humanitarne pomoći. Ne umanjujući težinu bilo kojeg od ovih zločina želim iskazati i kajanje zbog zločina počinjenih u zatočeničkim centrima i zatvorima u Ljubuškom, Heliodromu, Gabeli i Dretelju. Moje kajanje se odnosi na sve ono što se spominje u presudi Pretresnog i Žalbenog vijeća i što je rezultat UZP-a i moje značajne uloge u tome.

- Potpuno sam svjestan da sam bio jedan od najvažnijih članova UZP-a, budući da sam imao kontrolu nad HVO-om i vojnom policijom i bio spona između HVO-a i Vlade HZHB. Neupitino je stoga da sam imao jednu od važnih uloga u počinjenju zločina s obzirom na funkcije i ovlaštenja koja sam imao za vrijeme rata. Moja osobna odgovornost je neupitna. Danas nakon svih spoznaja i s ovom svijesti u 68. godini života želim reći da nikada ne bih prihvatio tu funkciju i dužnost koja iz nje proizilazi kao i da duboko žalim što nisam uložio ozbiljnije napore kako bi prestali zločini HVO-a  i Vojne policije. Rezultat toga je gorka odgovornost i duboka bol koja će me pratiti do kraja života. Kazna koju ovdje iuzdržavam dio je kajanja i isprike bošnjačkom narodu za bol i žrtve koje su nedužni podnjeli  sok oanj najduvblji dio vjerojatno nikada neću imati priliku izraziti. Gubici i žrtve bošnjačkog naroda su nenadoknadive. 

Nažalost i sam dugo nisam želio da to prihvatim i poricao sam da se tako nešto uopće dogodilo. Sada nakon suđenja i žalbenog postupka u mogućnosti sam sagledati sve one užasne stvari koje sam učinio i priznam kakvu strašnu pogrešku sam napravio slijepo slijedeći takvu politiku odbijajući da prihvatim ili uopće razmišljam o neoprostivim posljedicama za sve žrtve zločina...

Koncept udruženog zločinačkog poduhvata mi možda i nije bio jasan u pravnom smislu, ali sam sada potpuno svjestan šta on zapravo znači i šta je bio. Kao svoju najveću grešku smatram što sam bio dio takvog udruženog zločinačkog poduhvata koji se nigdje i nikad više ne bi smio dogoditi.

Istovjetno, smatram neoprostivom greškom to što u vrijeme kada sam zajedno s drugima počinio zločine, nisam imao hrabrosti da priznam  da se oni čine i to protiv Bošnjaka/Muslimana. U očima bošnjačkog naroda moj lik će biti zločinački do kraja života i s tim moram živjeti. Zato imam potrebu svim žrtvama i obiteljima žrtava Bošnjaka/Muslimana izreći svoje iskreno žaljenje i kajanje i tražim oprost za učinjenu nepravdu koju sam im učinio. Nadam se da ovakvim javnim prihvaćanjem krivnje, traženje oprosta i iskrenim kajanjem mogu samo doprinijeti pomirenju među svim narodima u Bosni i Hercegovini, a što bi nam svima morao i trebao biti najveći prioritet.

Već sam ranije iskazivao svoj stav da moj odnos prema drugim narodima nije drugačiji od onog koji imam prema svom narodu. U toku suđenja su generali Bošnjaci/Muslimani to i potvrdili. Moje ponašanje dom sam bio u pritvorskoj jedinici UN-a kao i na izdržavanju kazne u Austriji to zasigurno mogu potvrditi. Nažalost dopustio sam da želja za ostvarivanjem političkih ciljeva nadvlada takva moja životna gledišta, a što je rezultiralo do toga da sam se uključio u radnje koje su dovele do užasnih zločina. 

Za vrijeme izdržavanja kazne u Austriji po mom zahtjevu mi je pružena stručna pomoć koja mi je pomogla u postupku rehabilitacije. Vjerujem da nema porebe da posebno naglašavam da ne želim niti pokušati da Vas uvjeravam da se moje potpuno prihvaćanje krivnje dogodilo  preko noći.

To je proces koji je započeo i prije mog prvog zahtjeva za ranije puštanje i kroz koji sam prolazio uz svakodnevno razmišljanje o tome što sam zaista uradio ili propustio da uradim kako bi se spriječili zločini za koje sam odgovoran.  U jednom trenutku našao sam se pred zidom i zahtjevom najdubljih emocija koje tako teško izražavam. Rođen sam i odgojen u emocionalno zahtjevnoj sredini u kojoj se očekivalo sve stoički podnositi nikako ne pokazati slabost, tugu, strah, jad... jer muškarci nikada ne plaču, ne boje se, ne odustaju, sve moraju izdržavati, moraju biti racionalni i skrivati svoje osjećaje. Posljedice tih zahtjeva i danas, a što sam smatrao svojom najvećom snagom sada mi se pokazuju kao najveća slabost.

Pored toga što sam prolazio kroz taj proces izgubio sam vrlo drage i bliske članove obitelji  uključujući majku, oca i brata, koji su u to vrijeme umrli. Neopisiva je to bol koju do tada nisam osjetio. Sada kada sam osjetio takvu bol, mogu spoznati kakvu još veću bol su osjetile i osjećaju preživjele žrtve mojih zločina koje su izgubile svoje voljene zbog mojih radnji i zločina. Nitko nije kriv za smrt mojih najbližih ali je bol zbog gubitka velika. Samo mogu da zamislim kakvu još veću bol nose oni koji su izgubili voljene zbog mojih zločina. Sada sam svjestan da sam upravo ja bio razlogom takve boli jer su sve te žrtve mojih zločina i osjećam veliko žaljenje zbog toga. Upravo taj osjećaj, odnosno potpuno shvaćanje što sam uradio su imali dubok i neizbrisiv utjecaj na mene i za sva vremena su zacementiranli moje prihvaćanje krivnje koje sam u nešto drugačijem obliku i ranije osjećao. 

Živim tako da da su krivnja i žalost moja svakodnevnica, svakodnevne slike stradanja, snovi koji me muče ne dopuštaju mi odmah od tereta prošlosti, obraduje me jedino moja obitelj a najviše mojih šestero unučadi kad ih vidim i čujem i kojima sam beskrajno zahvalan što me nidu napustili. Moje pozne godine želim provesti u njihovom okruženju, jer me i oni u potpunosti podržavaju u svemu što sam napravio u ovome obraćanju.

Mišljenja sam da i ovo javno priznanje osobne krivnje i najiskrenije moguće kajanje govore u prilog tome da me ne može ocijeniti i gledati u dugoročnijem svjetlu od onoga za vrijeme i nakon suđenja. Potpuno sam spreman obavim razgovore i budem pregledan i od bilo kojeg nezavisnog stručnjaka koji bi mogao sačiniti moju psihološku ocjenu za koju sam siguran da bi potvrdila sve navode iz ovog pisma i mog zahtjeva za ranije puštanje.

Prihvaćajući bezrezervno svoju krivnju samo po sebi isključuju bilo kakvu raspravu koja bi mogla dovesti u pitanje zaključke suda u Haagu i ne samo u predmetu u kojem  sam osuđen i zbog čega me bilo kakav drugi uključujući javni ili politički angažman uopće ne zanima.

Do kraja života ću živjeti i kajati se zbog svojih nedjela, za mene je to najteža kazna ali kazna koja se nikako ne može uspoređivati s onim što su doživjele i još uvijek proživljavaju oni koji su žrtve zločina za koje sam ja odgovoran 

S poštovanjem Stojić Bruno"

Podsjećamo, Stojić se u haškom pritvoru nalazi od 2004. godine. Kaznu zatvora od 20 godina služi u Austriji. U maju ove godine Sud je odbio njegov zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu. U novembru 2017. godine, Stojić i još peterica bivših zvaničnika tzv. Herceg-Bosne osuđeni su na ukupno 111 godina zatvora za zločine počinjene u BiH.