Autor:  Ali A. Allawi

Prijevod s engleskog: Mirnes Kovač

“Islam je došao na svijet kao stranac. I vratit će se kao stranac.”
Izreka poslanika Muhammeda

Stoljećima je civilizacija islama doživljavala udare od strane moćnih neprijateljskih struja koje su uspjele isušiti njenu vitalnosti i postepeno je smanjiti na nivo sjenke njene nekadašnje veličine. Najviše uznemirujući, najdalekosežniji i vjerovatno najpogubniji od ovih udara bio je arsenal razornih sila povezanih sa imperijalnom ekspanzijom Zapada i njegov upad u muslimanske zemlje, te udar moderniteta koji je s tim uslijedio. Treći gigantski talas, onaj globalizacije, drugačiji po formi od nekadašnjih pretežito političkih i vojnih izazova, sada se nadvio nad svijetom islama.

Globalni doseg bezličnih sila nije poštedio muslimane niti muslimanske zemlje. Ove sile su nejasnim učinile tradicionalne granice između kultura i civilizacija. Eksplozija u domenu informacija, globalna ekonomska integracija i širenje masovnih medija su primjeri moćnih kretanja koja ignorišu ili zaobilaze civilizacijske granice. Zahtjev za stalnim unapređenjem ekonomskog stanja ljudi sada je gotovo univerzalan. Tehnološka snaga, ekonomska vitalnost i sve veći standardi života su ono što najviše određuje rangiranje nacija i naroda, čemu bi se mogla pridodati kultura i promicanje demokratije i prava. Muslimani i civilizacija koju su oni stvorili bačeni su u ove turbulentne i nepoznate vode. Islam kao vjera i islamska civilizacija, kao i svijet koji su muslimani stvorili i u kojem su živjeli, dovode su u kušnju i testiraju po osnovama svoje ispravnosti, adaptivnosti i sposobnosti da se održe i ostanu lojalni kao muslimani.

Previranja u islamskom svijetu tokom posljednje dvije stotine godina simptomatičnu su i ukazuju na duboko ukorijenjene tjeskobe koje su došle zajedno sa ovim razornim silama. Tri šira ciklusa koja su označila ovaj period - šok izazvan modernitetom, učinkoviti prekid sa prošlošću, i kontrarevolucija koju su ovo dvoje nadahnuli - vodili su dubokim promjenama načina na koji muslimani razumiju pa čak i prakticiraju svoju vjeru. Međutim, dok se vjera pokazala elastičnom u svojoj sposobnosti suočavanja i odlučnog postavljanja prema izazovima koji su joj hrlili u susret, sudbina same civilizacije daje daleko manje povoda za optimizam.

Premda je vjera određujuća crta islamske civilizacije i njena glavna pogonska snaga, ona nije njena cjelina. Zapravo, druge karike civilizacije su te koje su atrofirale i zamrle. Islamska civilizacija je sada gotovo lišena većine vitalnih elemenata koji su joj nekada davali koherentnost i značenje. Štagod da je ostalo sada prolazi kroz svoju posljednju krizu. Islamska civilizacija će ili doživjeti sudbinu nekadašnjih svjetskih civilizacija koje su nestale kao živući entiteti, ili će pronaći unutar sebe sposobnost redefiniranja značenja civiliziranog života i preobražavanja na načine koji sada nisu u potpunosti vidljivi.

Neizvjesne platforme

Niko ne može odbaciti gorljivost i predanost s kojom su se muslimani uveliko pokušavali uhvatiti u koštac sa mnoštvom problema s kojima se njihova civilizacija morala boriti u skoroj prošlosti. Jednako upadljivo je, dočim, i odsustvo bilo kakvog kontinuiteta ili dubine u različitim reformama i modernizacijskim shemama koje su obilježile odgovor islama na talase promjena koje su ga obuzimale. Kratkotrajni period kada su tradicionalisti još uvijek držali kontrolu okončao se totalnim porazom ovih nositelja islama, njihovim protjerivanjem ili smrću. Ličnosti poput Abdulkadira Senusija iz Libije i Imama Šamila izbrisani su iz sjećanja.

Očajni džihadi su možda zapalili romantičarske čežnje za epskim djelima neukaljanim modernim načinima, ali upravo je njihov sami tradicionalizam taj koji se smatrao odgovornim za njihov konačni poraz. Modernisti poput Afganija, Abduhua i Ridaa niti su poboljšali sposobnost islama da odgovori na prodiranja Zapada, niti su uspjeli harmonizirati svoja viđenja islama sa pravilima modernog poretka. Naposljetku, neki od njih će se, poput Ridaa, okrenuti protiv ideala ‘reformiranog’ islama i opredijeliti za čišću, selefijsku varijantu kao jedini put oživljavanja svijeta islama. Sekularisti koji su vladali zemljama islama gotovo pedeset godina jednako nisu bili u stanju preoblikovati svoja društva po evropskom sekularnom modelu. Religija nije nestala iz njihovih društava unatoč čestim drakonskim mjerama poduzetim da se ukloni njeno prisustvo.

Ni napori, u posljednje dvije-tri decenije, na stvaranju osnova za novu islamsku civilizaciju nisu bili ništa uspješniji. Konstantno degradiranje glavnih počela islamske civilizacije žurno je nastavljeno, unatoč herojskim i često usamljenim pokušajima oblikovanja jednog novog razumijevanja vrela islamske civilizacije i stvaranja prilika za njenu regeneraciju. Bennabijeva kritika islamske civilizacije ostavila je malo traga u formi nekog utvrđenog programa za poništavanje pogubnih utjecaja stoljeća zaustavljene vitalnosti i kreativnosti muslimana. Pokret za islamizaciju znanja, kojeg su razvili Attas, El-Faruqi i drugi, raspršio se nakon nekoliko ambicioznih publikacija o ‘islamiziranju’ društvenih nauka. Učinci toga su ostali na marginama. Liberalni reformatori religije u osnovi su priznali argument da će muslimanima najbolje biti ako prisvoje demokartske i liberalne istine Zapada kao svoje vlastite. Islamska nauka je otišla putem islamske arhitekture, islamskog planiranja gradova, islamske medicine i islamske ekonomije. O njoj se ili govori u prošlom vremenu ili se spotiče i zapinje sa nekolicinom pristalica i sa malo ili nikako vitalnosti.

Budući da su pojedini aspekti islamske civilizacije počeli propadati, preostala nekolicina nužno zauzima veći značaj i sve više postaje njena određujuće odlika. Kulture islama i dalje opstoje. One su sve više lokalnog i nacionalnog karaktera, vezane za rasne ili etničke identitete i lojalnosti nego što su manifestacije jedne univerzalne civilizacije. Nekadašnja univerzalna islamska civilizacija je sada reducirana na dva elementa koja još uvijek zadržavaju stvarnu vitalnost i mogu prelaziti granice nacija i naroda: religijska svijest vjernika i pobožnih i politički svijet moći i vlasti. Za mnoge ljude ovo su jedine postojeće maršute posredstvom kojih islamska civilizacija može još uvijek biti ponovno kreirana.

Duhovni ili unutarnji životi muslimana su se sveli na islam zasnovan na pravilima i ritualima. I politički islam i različite fundamentalističke ortodoksije daju prednost vanjskim formama pobožnosti i pridržavanja propisa kao potvrde postojanja islamske osnove društva. Tako čine i različite autokratije i pseudodemokratije koje vladaju muslimanskim svijetom. Lahko je glačati nečije islamske kvalitete gradnjom gigantskih džamija i razmetljivo proslavljajući različite svečanosti islama. Širenje islamskih televizijskih kanala i vjerskih programa je drugi vid preokupiranosti vanjskim manifestacijama islamizma.

Oni su neizvjesne platforme ponovnog otkrivanja unutarnjih etičkih vrijednosti iz kojih bi mogao poteći jedan novi civilizacijski impuls. Sekularisti u muslimanskom svijetu skloni su strahu od ovih izvanjskih oblika pridržavanja islamskog, videći u njima tanku vršicu klina kojim se u potpunosti želi nametnuti šerijatski zakon, ukoliko bi islamisti došli na vlast. Šerijatski zakon prosto sjedinjuje zebnje sekularista zbog opasnosti koje su svojstvene nadirućoj ‘islamizaciji’ društva. Sekularisti u obome vide puke etape na putu ka demontiranju modernih društvenih i kulturoloških kodeksa usvojenih od strane mnogih muslimana. Šerijatski zakon se doživljava kao nešto što će radikalno ograničiti mogućnosti jednog modernog životnog stila. Međutim, usklađenost sa nekom navodnom islamskom vanjskom normom - kao što je ona koja se ogleda u prisiljavanju ili nagovaranju žena da nose maramu u javnosti - ne može biti način rekonstruiranja jedne civilizacije, premda bi mnogi to dvoje kombinirali, gledajući jedno kao preduvjet drugom.

Politizacija islama

Malo je znakova da su izvanjski izrazi pridržavanja islamskog pod prijetnjom. Ne postoji kriza religijskog vjerovanja u islamu koja se može porediti sa onom koja je pogodila, recimo, kršćanstvo u zapadnoj Evropi. Džamije se ne zatvaraju zbog nedostatka korisnika, niti je religija u stvarnosti isključena iz javnog prostora. Odanost islamu nije samo preživjela moderno doba već je zapravo ojačala. Ali to je daleko od stanja da se ustvrdi kako su sjemena ponovnog rađanja islamske civilizacije posijana samo zato što većina muslimana i dalje pokazuje izuzetnu predanost vjeri. Posljednja kriza islamske civilizacije - ona koja bi prouzročila konačni kraj civilizacijskom ciklusu otpočetom sa uspostavom islama kao zasebne kulturološke, političke i vjerske zajednice - neće doći masovnim napuštanjem religijskog vjerovanja. Izgledi islamske civilizacije više su vezani za uspjeh ili neuspjeh političkog islama.

Politizacija islama i njegovo pretvaranje u neku vrstu ideologije za postizanje moći i vlasti nesumnjivo je središnja promjena koja je utjecala na putanju muslimanskog života i civilizacije u modernim vremenima. Međutim, kada islamisti objave da je islam ‘sveukupni način života’, ono što oni uistinu misle jeste da islamske forme trebaju obujmiti moderni svijet. Ne postoji ozbiljno propitivanje onoga što leži u temeljima konceptualnog okvira tog svijeta. Pozicija superiornosti u debati koja implicitno priznaje autoritet modernog okvira već je priznata. Uvođenje šerijata, naprimjer, postaje mehanizam putem kojeg se izvanjske islamske forme održavaju i potvrđuju. Ustvari, islamisti objavljuju svoju vjeru u ‘naučni’ i progresivni islam kao amblem časti, implicitno usvajajući svjetonazor nauke i postignuća neograničene tehnološke promjene. Oni često koriste svoja ‘racionalistička’ uvjerenja kako bi promaknuli tvrdnju da mogu upravljati državom i društvom mnogo efikasnije od drugih.

U pogledu vlasti, veoma je neizvjesno da će islamisti stvoriti novu dinamiku u islamskoj civilizaciji. Tvrdnja da se na svijet gleda u jednom potpuno drugačijem svjetlu zvuči isprazno ukoliko je neko prihvatio temeljne pretpostavke modernog svijeta. Razvoj moderniteta praktički ništa ne duguje islamu, a islamisti su se dokazali kao krajnje indiferentni prema alternativnim oblicima moderniteta za kojima tragaju mnoge grupe u svijetu. Prilično je jednostavno zabraniti konzumiranje alkohola ili promijeniti kazneni zakon u ime šerijata. Međutim, potpuno je drugačija stvar osmisliti jedan alternativni način uređenja života, ili radikalno mijenjati osjećaje ljudi prema vrijednostima. Uspjeh političkog islama se može, paradoksalno, osvjedočiti kao posljednja kriza islamske civilizacije. Jer on će otkloniti, jednom za svagda, mogućnost da politička putanja ikada bude osnova za podmlađivanje ili redizajniranje elemenata jednog novog oblika islamske civilizacije.

Okretanje nasilju i teroru od strane jednog malog dijela islamskog pokreta, posebice njegovo potpisivanje pod masovna ubistva nevinih civila, predstavlja drugi odlučujući prekid sa islamskim civilizacijskim naslijeđem. Oni koji napadaju islam iznose tvrdnju da postoji linearna veza između dva najpoznatija teroristička fenomena u islamskoj historiji - haridžija i srednjovjekovne sekte asasina - i njihovih ekvivalenata u modernom dobu. Ovo je rastezanje i povezivanje krajnjih granica. Prva spona, haridžije, seže do ranih godina utemeljenja islama, do ratova između Alije i Muavije za kontrolu nad Hilafetom. Druga veza, sa asasinima, je površno opravdanija. Oni su vjerovatno bili prvi pokret takve vrste koji je sistematski koristio teror za postizanje političkih ciljeva.

A što se tiče njihovih modernih dvojnika, oni se oslanjaju na srdite i nezadovoljne pojedince kako bi oblikovali nasilnu i disciplinovanu organizaciju, inspirisanu mesijanskom ideologijom. Međutim, asasini su poraženi kada su njihova posljednja uporišta razbijena u trinaestom stoljeću, a tragovi organiziranog terorizma su, sve doskora, bili nestali iz svijeta islama. Savremeni teroristi El-Kaide i drugih džihadskih organizacija se veoma lahko mogu povezati sa nihilističkim i terorističkim pokretima iz vremena carske Rusije, ili sa postratnim grupama koje su zamagljivale granice između legitimnih nacionalnih i oslobodilačkih borbi i terorizma, bilo da se to odvijalo u Indiji, Kini, Šri Lanki, Palestini, Peruu, Alžiru ili Južnoj Africi.

Privatna vjera i javna religioznost

Okretanje nasilju ekstremnih islamističkih grupa također je pokazatelj jedne nesposobnosti da se rješavaju problemi islamskog svijeta u kontekstu tradicionalnog naslijeđa islama. Kada se na cijeli Dom islama gleda kao na nešto što se predalo načinima modernog svijeta, jedini otvoreni put uvođenja promjena postaje politički. Kada se, iz bilo kog razloga, to sprečava, pribjegavanje nasilju postaje gotovo neizbježno. Ali ovo je samo po sebi kontradiktorno. Tabula rasa koju ekstremni islamisti očekuju pronaći nakon svoje ‘pobjede’ zasnovana je na poricanju postojanja svakog bitnog aspekta islamskog naslijeđa u sadašnjosti. U mnogo slučajeva, pribjegavanje terorizmu u ime jedne velike civilizacije potvrđuje nestanak te civilizacije iz svijesti terorista i njihovih pristaša. Posljednja kriza islamske civilizacije je pred nama.

Teroristi koji koriste islam kao političku ideologiju i kao pokriće za svoje aktivnosti će vjerovatno biti poraženi u bliskoj budućnosti. Kombinacija vojne moći Sjedinjenih Država i nacionalih sigurnosnih i vojnih aparatura niza zemalja prevladat će nad prijetnjama koje postavljaju grupe slične El-Kaidi i njeni džihadistički ogranci. Politički kurs islama će se potom rotirati oko dva moguća ishoda. U prvi spadaju uključi/iskjuči pokušaji kako bi se islam stisnuo i protjerao u privatnu sferu, te kako bi se oduprlo ili odbilo njegovo širenje, čak i u simboličnim stvarima onoga što potpada u domen političkog (...)

U mnogim demokratijama Zapadne Evrope stvara se jaka struja koja ima za cilj ukidanje ili preinačavanje multikulturalizma koji je bio zaštitni znak postratnih politika usmjerenih prema muslimanima i drugim manjinama. Ove politike su, ukupno gledajući, omogućile izražavanje islamskog sentimenta i vjernosti u javnom diskursu. Počevši zabranom nošenja marama muslimanskim učenicama u školama, ovo novo kretanje se sada proširilo na mnoštvo drugih segmenata javnog života u kojima su napravljeni izuzeci ili omogućene posebne privilegije u korist muslimana.

Čak i u Britaniji, koja se još uvijek pridržava izlizane verzije multikulturalizma, sada postoje ozbiljne sumnje o tome je li mudro omogućavati muslimanima neku vrstu ‘izuzetnosti’ (eksepcionalizma) u društvenim politikama. Naprimjer, duboko pronicljivi komentari Kanterberijskog nadbiskupa o mogućnosti prilagodbe porodičnog prava za britanske muslimane, kako bi se uskladili sa šerijatskim odredbama po ovim pitanjima, naišli su na javno zgražavanje. Istovremeno, sada su na sceni ozbiljni pokušaji, i u Zapadnoj Evropi i u Turskoj, promoviranja novog iščitavanja šerijata, izričito osmišljenog da bi se došlo do ‘umjerenog’ shvaćanja vjere.

Krajnji cilj sekularizacije islama trebao bi biti reduciranje njegovog polja djelovanja na privatnu sferu, kao individualne vjere, ili u najboljem slučaju kao vjere jedne zajednice. Shodno tome, on može usmjeravati djela i odluke pojedinaca, ali islam neće činiti osnovu za bilo kakvo uređenje društva ili politike. To islam dovodi u isti položaj koji imaju druge, neetablirane religije u modernom svijetu. S vremenom, osobenost islama nestaje, a s tim i svaka mogućnost da njegova izvanjska manifestacija ima bilo kakvog ozbiljnog utjecaja na svjet u cjelini. Islam bi stoga izgubio bilo kakvo pravo koje bi eventualno mogao polagati na status da bude inkubator posebnog oblika buduće civilizacije. Muslimani kao pojedinci bi onda bili dio svijeta koji ne bi nosio nikakvog obilježja njihove religije.

Oni bi možda i dalje polagali pravo na historijsku civilizaciju islama kao svoje nasljedstvo, ali islam kao takav ne bi igrao ulogu u struktuiranju izvanjskog svijeta u kojem oni žive. Svijet nastavlja dalje, vođen drugim silama, s kojima islam ima samo neku daleku i dodirnu relaciju. Islam bi možda utjecao na pojedince, da li kao neka vrsta moralnog vodiča ili kao izvor nadahnuća - naprimjer, u određenim umjetničkim formama kao što su kaligrafija ili dekoracija građevina - ali, više ne bi određivao muslimanski univerzum. Sekularizirani islam razara suštinski balans, inherentan islamu, između individualnog i kolektivnog.

Islam i alternativni modernitet

Islamizacija javnog života u velikom broju muslimanskih zemalja nameće jedan oprečni set problema za izglede i perspektive islama kao civilizacije. Poistovjećenje države sa povećanom religioznošću u muslimanskom svijetu vodilo je usvajanju oficijelnih politika s ciljem promoviranja uloge islama u javnom životu. Međutim, ovo je ograničeno na izvanjske aspekte kao što su pridržavanje vjerskih normi i poticanje jako rasprostranjene usklađenosti sa službeno primijenjenom formom islama. Status uleme je poboljšan, obrasci radnih sredina se mijenjaju i usklađuju sa vremenima namaza, primijenjuju se suptilni pritisci kako bi se nametnuli kodeksi oblačenja za žene, a vjerska terminologija i nazivi se uključuju u sve službene funkcije. Sve ovo se kombinira kako bi se stvorila jedna moćna slika ili imidž društva u kojem se islam ne samo poštuje već je privilegovan.

Međutim, ovo su, u najboljem slučaju, samo uzgredna priručna pitanja i problemi, a u najgorem, ona stvaraju jedno lažno shvaćanje značaja islamizacije javnog života. Razmetljivo glasni pozivi na molitvu u središtu blještavog trgovačkog centra ili supermarketa ne mogu zamaskirati stvarnu činjenicu, a ona se ogleda u tome da trgovine koje ljudi svakodnevno posjećuju sada slijede modele koji potječu izvan svijeta islama. Ironija koju ne shvata većina ljudi leži u tome da je samo postojanje finansijskih institucija zasnovanih na kamati duboko problematično u islamu. Dodavanje sobe za molitvu može biti neka vrsta ustupka prema vjerskim osjećajima uposlenika, ali ona ne otklanja očiglednu kontradikciju.

Poticanje žena da nose marame na glavama kao znak čednosti i pridržavanja vjerskih propisa u potpunosti se zanemaruje širenjem dizajnerskih hidžaba kao očitovanja nekog modnog trenda. Ovi konflikti i kontradiktornosti obiluju. Ali, oni samo pomažu da se zamaskira gotovo univerzalno priznanje - premda ne implicitno - da su izvori i modeli promjene i razvoja u ovim društvima sada gotovo u potpunosti zasnovani na standardima koji nisu utemeljeni na islamu.

Također je nejasno kako će uvođenje šerijatskog zakona poboljšati stvar ponovnog kreiranja temelja nove islamske civilizacije. Šerijat će možda omogućiti muslimanima da urede svoje izvanjske stvari i transakcije prema sistemu koji još uvijek ima autoritet i snažni legitimitet i mnogo sljedbenika - vjerovatno većinu muslimana svijeta. Mnogi ga vide kao najbolju priliku za muslimanske zemlje da se riješe despotske vlasti i žive pod pravovaljanom vladavinom zakona. Skorašnje ankete ukazuju na to da znatna većina u različitim zemljama, kao što su Egipat, Pakistan i Jordan, žele šerijat kao svoj jedini izvor zakonodavstva. Bez obzira na ogromne probleme u uspostavi potpune skale šerijatskog zakona u zemljama i društvima koja su decenijama živjela izvan njeg, pitanje šerijatskog zakona dotiče samo jedan aspekt islamske civilizacije: institucionalni okvir zakonodavstva, pravde, politike i vršenja vlasti.

Ova pitanja su od ogromne važnosti, bez sumnje, ali ona nisu cjelokupna priča o islamskoj civilizaciji. Vladavina šerijata u muslimanskim zemljama možda će preoblikovati neke forme u kojima se obavljaju neki vidovi modernog života, ali ona neće nužno stvoriti jednu novu islamsku civilizacijsku silu.

Sve ovo bi trebalo ukazivati da su se muslimani možda odrekli kreativne uloge koju islam može igrati u mapiranju puta za budućnost u svim njenim manifestacijama. Ovo bi umnogome bila izdaja baštine muslimana i grozan neuspjeh stvaralačke imaginacije. Sve velike religijske tradicije doživljavju ponovno okrijepljenu angažiranost sa modernim svijetom - ne toliko da se s njim sporazume koliko da otvore golemi asortiman problema koji su iskrsli upravo zbog njega. Na ovom polju islam je vidljivo odsutan. U velikim krizama modernog doba muslimani su, u najboljem slučaju, promatrači sa strane - od rizika okoliša kojima je izložena planeta do problema prenaseljenosti, siromaštva i masovnih migracija. Liderstvo u tretiranju ovih problema prepušta se drugima, dok muslimani ostaju uglavnom nijemi i bez ikakvog utjecaja.

(Preporod)