Portal Bosnian News Service nastavlja objavljivati prikaz knjige SUSIDGRAD (Prilozi historije Susidgrada- Kordića - Planinice – Ivice – Skrta – Jazvenika – Bilobućja - Okolišća- Humca – Gračanice i Zlavasti,, autora Huseina Čepala.

Piše: Dr. Ahmed Kico

I ova izvanredna i na temelju činjenica zasnovana istraživanja o Susidgradu, te naseljima njegove bliže i šire okoline, na osebujan način svjedoče i o stilu i jeziku autora, kao i metodama koje je u istraživanjima koristio. Kao i u nekim prethodnim knjigama, Čepalov stil i jezik su u osnovi  kombinacija znanstvenog i publicističkog stila.

Odlikuju ga, dakle, logičnost, tačnost i preciznost s jedne strane, ali i živopisnost ( posebno pojedinih materijalnih spomenika kao što su stećci, groblja, crkve, kapele, mektebi, džamije i dr.), s druge strane.

Inače, na pojedinim mjestima autorov jezik je pomalo i arhaičan,  što dodatno kod čitalaca pobuđuje znatiželju da kroz čitanje Čepalove knjige putuju kroz neobično vrijeme, te da upoznaju ondašnji svekoliki društeni život, zanimanja ljudi, vjerski život, običaje ljudi i naroda Bosne. Pored ostalih, takavi opisi koji su gotovo arhetipskog karaktera kazuju nam o nestalim zanimanjima, društvenim igrama kao što su sridari, poljari, „narodni zubari“, „narodni doktori“, kosci, pjevači junačkih „pismarica“, „gračanička šika“, „tura-jazija“ i dr.

VEZANI TEKST >>> Ahmed Kico: Susidgrad, srednjovjekovni grad na prostoru skopaljske doline

Kao ilustraciju ovakvog stila, pored ostalih treba izdvojiti Čepalov opis fenomena i zanimanja koje je nestalo, a koji je sadržan u podnaslovu „Gračanička srida“. Dakle, Čepalo po kazivanju mještana Skopaljske Gračanice rekonstruira i prezentira gotovo arhetipsku sliku na slijedeći način:

„Srida je riječ staroslavenskog porijekla, znači red. Nekada je poredi svaka porodica u selu čuvala seosku stoku po redi. Svako jutro puštaj bi porodica svoju stoka na određeno mjesto, a na večar bi na istom mjestu dočekivala. Srida se sakuplja na Bililu, a onda gonila na Gračanički Dubovik. Kasnije su to radili čobani koji su se zvali sridari, zajedničko gonjenje stoke, obično krava zvalo se srida. Srida u Gračanici bila do 60-tih godina prošlog stoljeća. Alaša je pasla pored Vrbasa, nije se moglo sijati zemlja zbog poplava. Volovi bi se ,dizali" na planinu, kada se uzore i izvuće đubre. Volovi su pasli po Tišotini, na ispaši je bilo od 100 do 150 volova, na jesen kada su se vračali sa paše, na Bililu se iskupi narod , to je bila mala svećanost (skupi bi se i staro i mlado), čisti bjeli volovi na rijeci i Blilu se pojili, svijet je davao ocjenu, čiji su volovi bolji, veći, čija je bronza na volovima bolja...... (str. 154).

Predstavljajući  faktografske, fotografske i tekstualne  slike o Susidgradu, te mjestima njegove bliže i šire okoline kao što su Kordići, Planinica, Ivica, Skrte, Jazvenik, Bilobućje, Okolišće, Humc, Gračanica i Zlavast, Čepalo nastoji da konkretne objekte (tvrđavu, kule, stećke, crkve, džamije, škole, groblja i dr.) situira u aktualnu stvarnost, te da ukaže šta se u aktualnom vremenu nalazi na tim lokacijama i kakvo je njihovo stanje. To je kontinuirana hronika koja samog autora i čitaoce ispirišu na nova i dalja istraživanja. Karakteristični primjeri takvog faktografskog, fotografskog i tekstualnog opisa su nekropole nekropola stećaka u naselju Kordići (Nekropole na lokalitetima Glavica, Spahijska Glavica, Greblje, Ledinjak, Čisti Do), Skrte ( Nekrople na lokalitetima Lipik i Zapor), Bilobućje ( Nekropola stećaka Sedra u Bunti), Humac (Nekropole stećaka Anđubrigu i na Ledinici), Gračanici ( Nekropola stećaka i Arfinoj avliji). (str. 48- 146.).

Također, Čepalo u svojoj knjizi prezentira najširu lepezu legendi koja je vezana za Susidgrad. Jedna od takvih je i o lokalitetu Kameni svatovi, skupina stijena koja se nalazi nasuprot Susidgrada od kojeg je udaljena oko 3 kilometra, na lijevoj strani rijeke Bunta. Čepalo na dokumentiran način prenosi legende iz naselja Kordići i Gračanica o tome kako su se svatovi iz Susidgrada „okamenili“, nakon što su se sa mladenkom vraćali iz Vesele Straže.

Prema predaji svatovi su se „okamenili“, nakon što ih je proklela „stara cura, oholica Mara“ kojoj su svati dok je rublje prala na rijeci Bunti, vodu zamutili. Pored ovih legendi, Čepalo na veoma interesantan način predstavlja bilješke o Kamenim svatovime koje su sadržane u književnoj i drugoj periodici, poput onih koje je priredio Marko Dragić u knjizi Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine, proza, drama, mikrostruktura, zatim fragmenti koji se odnose na „priču o prokletim svatovima u književnosti koje je obradio hrvatski pisac August Šenoa“, segmenti legende koju je prikupio i obradio Franjo Martinčević, te iz aktualnog perioda tekst historičarke Selme Rustempašić, kao i „lijepa priča koju je napisao bugojanski književnik Viktor Dundović“. (str. 26-30.).

Čepalo i ovom knjigom, metodom dekonstrukcije postojećih tekstova i istraživanja o bosanskohercegovačkoj tradiciji i baštini koja je vezana za srednjovjekovne gradove, prezentira nove činjenice i ukazuje na metodološke pristupe sintezi saznanja. Naime, njegova dekonstruktivistička metoda uspijeva da svakodnevne stvari, na novi način istraži, raščlani i opiše, tako da uobičajeno čini začudnim. Drugim riječima, Čepalo i kroz ovaj rad pokazuje da se samo dugotrajnim i upornim radom može izbjeći banalnost svakodnevnice, te da se mogu prikupiti i prenijeti najširoj čitalačkoj populaciji korisne i zanimljive informacije o srednjovjekovnim gradovima na prostorima Skopaljske doline kao značajnom i važnom segmentu bosanskohercegovačke tradicije i identiteta.

Na taj način Čepalo je na tragu Bašeskijine sentence „Što se pamti nestaje, što se piše ostaje“.

I zaista autor je na seriozan način uspio da prezentira široku paletu ranijih naučnih i stručnih spoznaja o mjestu i ulozi srednjovjekovnog Susidgrada u nastanku i razvoju Skopaljske doline, odnosno širih prostora Bosne i Hercegovine. Posebno je važno da je usmenu predaju ljudi iz Skopaljske doline koja je bila u mnogim elementima zatomljena iznese na vidjelo i na recentan način izloži. Drugim riječima Čepalo je određen broj usmenih predaja o Susidgradu u adekvatnom obimu prezentirao, te na taj način pokazao da se i zatomljena, pa i zapretana povjest pojedinaca, porodica i ukupnog života kršćankih i muslimanski porodica iz Skopljaske doline može i treba prezentirati stručnoj i najširoj čitalačkoj javnosti.

Činjenice i nova saznanja koja Čepalo saopštava u svojoj knjizi, zapravo su bila na tragu da se u bliskoj budućnsti „izgube“, s obzirom da su njegovi i preci drugi ljudi sa prostora Skopaljske doline, bili u poziciji da se pridržavaju imperativa „Ne piši, već pamti“. I ovim radom Čepalo svjedoči koliko je bilo teško i uz koja odricanja, bilo ipak moguće pamćenje i usmenu (govornu) tradiciju kršćana (katolika) i muslimana, odnosno Hrvata i Bošnjaka prenijeti kao pouzdane informacije o bosanskohercegovačkoj zemlji i njenom/njenim narodu/narodima kroz režime koji nisu bili naklonjeni Bosni i Hercegovini i njenim „nesamjerljivim prodicama, pojedincima i grupama“.

U kontekstu navedenog, Čepalo svojim istraživanjima o porodicama, materijalnim i kulturnim spomenicima, te duhovnim uzdignućima pojedinaca i naroda sa prostora Susidgrada i njegove okoline, sa osjećajima ponosa, ali i zabrinutosti, najširoj čitalačkoj publici i zvaničnicima prenosi informacije prema kojima je, nakon slavne prošlosti Susidgrad sada zatrpan, da su pojedina naselja kao što su Bilobućje, Jazvenik, Ivica, Skrti, Planinica gotovo iseljena ili raseljena, te da je u njima zamro ili prestaje svekoliki život. Od autohtonog stanovništva ostale su neke porodice u naseljima Kordići, Gračanica, Humac i Zlavast, s tim da i sa ovih prostora stanovništvo, ponajprije zbog teških socijalnih i ekonomskih uvjeta postepeno „curi“.

Pa ipak, ovakve zabrinjavajuće konstatacije o aktualnom stanju Susidgrada i njegove okline, samo su podsjećanje na značajno mjesto i ulogu Susidgrada koji je imao u nastanku, razvoju i ukupnom bitku Skopaljske doline i Bosne i Hercegovine u cjelini. Aktualna saznanja, na koja određenim dijelom ukazuje Čepalova knjiga, govore da su pojedinci iz porodica sa prostora Susidgrada o okoline, bili ili jesu ljekari, inženjeri, orijentalisti, publicisti, pjesnici, istaknute zanatlije i osobe drugih zanimanja, diljem Bosne i Hercegovine, susjednih zemalja, zemalja Evrope i svijeta. Na taj način Bošnjaci i Hrvati svjedoče i preko pojedinaca iz konkretnih porodica sa područja Susidgrada i njegove okoline da su narodi koji svoju prošlost, sadašnjost i budućnost temelje i na logosu vremena, a ne samo ili isključivo na logosu prostora.

Također, Čepalova istraživanja i opisi Susidgrada i njegove okoline, svjedoče o karakteru Bosne, koji se, pored ostalog, zrcali i u „našim starim gradovima, stećcima, našoj arhitekturi, odjeći, zanatima, najzad u našem načinu života uopće“. 

Zbog toga se može reći da se Čepalo i ovom svojom knjigom dodatno potvrdio kao historičar i hroničar, prije svega Skopaljske doline, ali i kao svojevrsni etnograf. Njegova istraživanja Susidgrada i njegove okoline, pokazuju da on etnografiju (grč. ἔθνος narod i γράφειν pisati), shvata i prakticira kao opisni (deskriptivni) dio etnologije, znanosti koja opisuje i proučava materijalnu, društvenu i duhovnu kulturu (život, običaje, vjerovanja i dr.) pojedinih naroda.

Etnografija se odnosi na kvalitativni opis pojava ljudskog društva utemeljen na terenskom radu. Pored navedenog, Čepalo svoja istraživanja o Susidgradu i njegovoj okolini proširuje na obrazovanje i folklor , budući da su to područja koja su proširila upotrebu etnografije. U vezi s navedenim, Čepalo prezentira nesvakidašnje i gotovo zaboravljene narodne pjesme sa područje naselja Kordići, Planinica, Skrti, Ivica, Jazvenik i Gračanica. Te narodne pjesme koje u određenim elementima imaju elegijske, erotske, pa i ironične naboje, pjevale su se u periodu „prela, pirova i u komačima ( ručno skidanja svile i suhih listova sa zrelih kukuruza - 1. aut.), i uoči petka pred akšam kada se iskupljala omladina a igralo se kolo „sicavica“ u mjestu“...„Katolički momci u dobro su pjevali momačke pjesme-bećarac u ljetnom peroidu pjevali su na harmanima, a u zimskom periodu za Božić i druge blagdane u kućama“. (str. 66., 68.,104-107.,116.,119.,145.,155.).

Nastavit će se....

(Sutra: Humac)