Mustafa Akyol je viši saradnik na Cato institutu, a središnji interes njegovog istraživanja su islam i modernost. Od 2013. godine redovni je kolumnista The New York Timesa, gdje piše o religiji i politici u muslimanskom svijetu. Ranije ove godine britanski magazin Prospect ga je uvrstio među prvih 50 mislilaca u svijetu. Njegove skorašnje knjige Ponovno otvaranje muslimanskih umova: Povratak razumu, slobodi i toleranciji (St. Martin’s Press, New York, 2021) i Zašto, kao musliman, branim slobodu (Cato Institute, Washington, D.C., 2021) globalno su dobile zapažene prikaze od učenjaka koji proučavaju savremene odnose između islama i Zapada

Atlantska inicijativa: Vaša skorašnja knjiga Ponovno otvaranje muslimanskih umova dobila je pohvale jer muslimanima nudi priliku da preispitaju svoju historijsku tradiciju i da je integriraju u svoj sadašnji svjetonazor. Šta Vas je motiviralo da pišete o ovoj temi, i koga ste imali na umu kao svoju ciljanu publiku?

Mustafa Akyol: Hvala Vam. Šta me je motiviralo da pišem o ovoj temi? Mogu reći da je to moja ljubav prema i moje pripadanje islamu – zajedno s rastućim razočarenjem stanjem stvari u savremenom muslimanskom svijetu. Od svojih fakultetskih godina bio sam uključen u ono što možete općenito nazvati islamski pokret, strastveno proučavajući Kur’an i širu islamsku tradiciju, najprije s jednom veoma apologetičkom motivacijom. A onda, kao novinar i kolumnista, također sam sagledavao autokratske režime, militantne grupe, ili licemjerne vođe koji rade uistinu neetičke stvari uime moje religije.

Rezultat je dugogodišnja unutarnja potraga i intelektualno propitivanje koje me je konačno dovelo do toga da napišem Ponovno otvaranje muslimanskih umova. Također sam mnogo naučio od savremenih muslimanskih akademika koji razmišljaju o istim pitanjima, učinivši neke njihove ključne uvide pristupačnim laičkoj publici. Moja ciljana publika? Naravno, kolege muslimani, posebno oni koji se bore da shvate svoju religijsku tradiciju u modernom svijetu. Ali dobrodošli su i nemuslimani koji žele steći jedan korektan uvid u islamsku misao i sve njene nijanse.

AI: Vaš naslov sugerira nastojanje ka vraćanju na nešto što je nekada bilo, ali sada više nije dostupno, to jest otvoreni um. Ovo je uobičajena tema kada se opisuje navodna kriza muslimanskog svijeta u modernim vremenima, ali ta tema se kritikuje kao forsiranje autorove pozicije umjesto odgovora na općenite stavove i stvarnost. Kako biste odgovorili na takvu kritiku?

Akyol: Pa, ako je ta uobičajena tema ona koja sugerira da su muslimani u prošlosti, u nekom trenutku, imali sve odgovore koje trebamo za naša pitanja danas, onda to zaista nije ono što ja tvrdim. Ali doista tvrdim da je postojalo jedno više "univerzalističko"doba u islamskoj misli. Samo pogledajte Bagdad iz devetog stoljeća i vidjet ćete kako su muslimani s velikom intelektualnom znatiželjom izučavali Aristotela, Platona ili Galena – a nisu osuđivali ove grčke filozofe kao kafire ili "nevjernike" čije su ideje bezvrijedne. Ali danas, pokušajte sugerirati da bi muslimani mogli uzeti neke ideje od Johna Lockea ili Karla Poppera, i nećete dobiti veoma tople odgovore iz strogih krugova.

Nije ni čudo da oni smatraju ranije bavljenje grčkom filozofijom kao jednu devijaciju koja je na svu sreću potisnuta. Kao što tvrdim u svojoj knjizi, jedan skučeni svjetonazor postepeno je zavladao islamskim mišljenjem nakon jedanaestog stoljeća jer smo mi muslimani počeli vjerovati da je sva mudrost koja nam je potrebna u našim religijskim tekstovima – Kur’anu, hadisu, islamskoj tradiciji.

Dok nas upravo ti tekstovi, posebno Kur’an, potiču da se bavimo intelektualnim postignućima cijelog čovječanstva, kao što nam je to Ibn Rušd, vjerovatno posljednji univerzalni mislilac u srednjovjekovnom islamu, pokušavao kazati. Međutim, Ibn Rušd je bio osuđen zbog hereze, a njegovi filozofski spisi su javno spaljeni u Kordobi.

Stoga je prilično znakovito da danas čitamo neke njegove spise zahvaljujući prijevodima s latinskog i hebrejskog, koji su se pokazali prilično utjecajnim među kršćanima i židovima, dok su arapski originali izgubljeni.

AI: S pravom ističete da je raznolikost u islamskoj tradiciji imala snažan, vertikalni osjećaj hijerarhije. Kako se jedna takva dugogodišnja organizacija raznolikosti može preurediti za savremene potrebe?

Akyol: Ključna stvar kod ove i mnogih drugih stvari jeste razlikovanje "religijskog" od "historijskog". Da, kao što s pravom ističete, srednjovjekovno islamsko društvo je bilo hijerarhijsko: muškarci su bili iznad žena; muslimani su bili iznad nemuslimana, slobodni ljudi su bili iznad robova. Ali, po mom mišljenju, ova hijerarhija nije bila rezultat islama kao božanske objave, već islamske civilizacije kao uglavnom ljudskog poduhvata, koja je uključila mnoge već postojeće kulture i norme. Nije ni čudo što ni srednjovjekovna kršćanska civilizacija nije imala osjećaj jednakih prava za sva ljudska bića. Zapravo, srednjovjekovna kršćanska civilizacija je bila samo manje tolerantna od islama, i zbog toga su Židovi stalno bježali iz Evrope u islamske zemlje, kao što je Osmanska Carevina. Ropstvo je posebno tema koja otvara oči u ovoj priči, o čemu raspravljam u svojoj knjizi. Danas većina muslimana ne može povezati ovu ugnjetavačku i nepravednu instituciju s islamom. Ali sve do devetnaestog stoljeća ropstvo je bilo opravdavano na temelju islamskog zakona – šerijata – i bilo je rasprostranjeno u muslimanskom svijetu. Konkubine, zarobljene u napadima, bile su prodavane na pijacama roblja u Istanbulu ili Kairu. Da li je ovo bilo "religijsko" ili "historijsko"? Ja vjerujem da je potonje. I vjerujem da ako smo mi muslimani bili u stanju iskorijeniti ropstvo, unatoč njegovim opravdavanjima u našoj tradiciji, možemo napraviti isti korak da iskorijenimo druga ugnjetavačka tumačenja šerijata – o ženama, manjinama, i onima koji se smatraju "hereticima".

Kompletan intervju pročitajte OVDJE.