Vučićevo ‘udaranje u bubanj’ i Milanovićeva nacionalistička retorika

Vučićevo ‘udaranje u bubanj’ i Milanovićeva nacionalistička retorika

Piše: Vedrana Maglajlija (Al Jazeera Balkans)

Odnosi Hrvatske i Srbije posljednjih 25 godina više su posljedica pritisaka ili direktiva međunarodne zajednice i ličnih inicijativa pojedinih političara na vlasti u obje zemlje, nego neke određene definisane politike razvoja veza.

Trenutno su ti odnosi opterećeni otvorenim pitanjima poput pitanja nestalih i zaštite manjina, a njihovo pogoršanje može se pratiti još od hrvatskog priznanja Kosova, zatim oslobađajućih presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču, puštanja Vojislava Šešelja iz Haga i njegovog paljenja hrvatske zastave, carinskog rata i vraćanja migranata, međusobnih tužbi pokrenutih pred međunarodnim sudovima. Istovremeno, ne mogu se zaboraviti ni lične inicijative zvaničnika da se radi na pomirenju, kroz zajednička posjećivanja mjesta stradanja i međusobna izvinjenja.

To je jedan od zaključaka međunarodne konferencije u organizaciji Centra za spoljnu politiku iz Beograda i Foruma za vanjsku politiku iz Zagreba, uz podršku ambasade Ujedinjenog Kraljevstva, povodom dvadesetpetogodišnjice potpisivanja Sporazuma o normalizaciji odnosa između SR Jugoslavije i Republike Hrvatske.

Na konferenciji su govorili brojni nekadašnji visoki zvaničnici dvije zemlje, koji su učestvovali u kreiranju politika koje su definisale odnose Hrvatske i Srbije od raspada Jugoslavije.

Mate Granić, nekadašnji ministar vanjskih poslova Hrvatske, i novinar i historičar Tihomir Ponoš govorili su o samom procesu koji je doveo do potpisivanja sporazuma između dvije zemlje 1996. godine.

“Sporazumu su prethodile četiri godine razgovora i pregovora. Počelo je sa velikom međunarodnom konferencijom u Londonu, 26. kolovoza 1992, na jednom velikom sastanku o situaciji u Jugoslaviji kada se o tome razgovaralo na marginama”, kazao je Ponoš.

Mjesec dana nakon toga, također na međunarodnoj konferenciji ali ovaj put u Ženevi, Dobrica Ćosić, tadašnji predsjednik SRJ, i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, složili su se da treba raditi na normalizaciji odnosa, dogovoren je međudržavni forum koji će raditi na tome, a spomenuta je i sporna Prevlaka, za koju je odlučeno da će je napustiti vojnici JNA i tu doći posmatrači UN-a.

Pregovori u Daytonu

Nakon toga, Tuđman narednih godina nastavlja pregovore sa Slobodanom Miloševićem, tokom kojih se potpisuju razni dokumenti na osnovu kojih su formirani i uredi u Zagrebu i Beogradu, što je bio početak nekih prvih diplomatskih odnosa. Hrvatska je zatim postavila uvjet i da se prije priznavanja mora riješiti pitanje Krajine. Milošević i Tuđman su sreli nekoliko dana nakon operacije Oluje, kada je predsjednik Srbije rekao da nema pretenzije prema teritoriji Hrvatske, osim da se riješi pitanje Prevlake, a oba političara su bila spremna razgovarati o razmjeni teritorije. Nakon toga, o procesu normalizacije se počelo razgovarati u Daytonu 1995, na pregovorima o Bosni i Hercegovini.

Kako ističe Ponoš, prva četiri dana pregovora su bila posvećena upravo Hrvatskoj, međusobnom priznanju dvije države i rješavanju pitanja istoka Hrvatske. Hrvatski političari su rekli da kada se riješe ti problemi, može se rješavati i pitanje BiH.

Naša strategija je bila kao u Daytonu - ja razgovaram sa Miloševićem i dajem prijedloge, predsjednik Tuđman se uključuje kada misli da je bitno da nešto podrži.

MATE GRANIĆ

Granić je potvrdio da je sve bilo riješeno u Daytonu, kada je dogovoren sporazum o mirnoj reintegraciji hrvatskoga Podunavlja, što je kasnije bilo pretečeno u Erdutski sporazum. Konačno potpisivanje sporazuma uslijedilo je na inicijativu grčkog premijera Costasa Simitisa. Pod njegovim posredstvom, u Grčkoj su se sastali Tuđman, Milošević, Granić te Milan Milutinović, tadašnji ministar vanjskih poslova SRJ.

“Milošević je u jednom trenutku kazao: ‘Franja, uzmite vi Matu a ja ću Milana’, i onda smo otišli u jednu malu sobu i proveli tamo četiri i pol sata. Naša strategija je bila kao u Daytonu – ja razgovaram sa Miloševićem i dajem prijedloge, predsjednik Tuđman se uključuje kada misli da je bitno da nešto podrži”, prisjetio se Granić.

Kako je dodao, nakon toga su se složili da on napiše prijedlog deklaracije koja se sastojala od tri tačke, međunarodnog priznanja, pitanja Prevlake i pitanja nasljedstva.

“Onda smo potpisali taj sporazum, 250 novinara je bilo prisutno tada, imali smo jako veliku medijsku pažnja”, rekao je Granić, dodavši da je danas bitno rješavati otvorena pitanja kao što su nestali i zaštita manjina.

Međusobna izvinjenja

Milan Krstić, profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, sažeo je odnose dvije zemlje od potpisivanja sporazuma o normalizaciji do danas. Kako je rekao, 2001. godina dovela je do nekog progresa u odnosima, kada je potpisan sporazum o sukcesiji, dok je Goran Svilanović, tadašnji ministar vanjskih poslova Srbije i Crne Gore, otoplio odnose svojom posjetom Zagrebu a postignut je i dogovor o Prevlaci, utvrđivanjem Protokola o privremenom graničnom režimu 2002, kao i drugi važni sporazumi o međusobnoj regulaciji trgovine te ukidanju viznog režima.

Sve su to pratili i važni politički gestovi, kao što je potez Svetozara Marovića, tadašnjeg predsjednika Državne Zajednice Srbija i Crna Gora, i hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, koji su 2003, uime svojih građana, uputili izvinjenja za sva zla ili štetu koju su dve zemlje međusobno činile. Četiri godine kasnije, uslijedila je i gesta Borisa Tadića, koji se u emisiji Hrvatske televizije izvinio građanima Hrvatske kojima su nesreću načinili pripadnici srpskog naroda.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.

 

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar