Samit NATO-a produbljuje jaz između Turske i Rusije

 Samit NATO-a produbljuje jaz između Turske i Rusije

Piše: Saeed Al-Haj (Al Jazeera Balkan)

Nedavni samit Sjevernoatlantskog saveza (NATO), posebno sastanak između turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i američkog predsjednika Joea Bidena, još je jedan pokazatelj da je Ankara promijenila kurs u pravcu većeg približavanja Sjedinjenim Američkim Državama i Zapadu i jasnijeg udaljavanja od Rusije.

Taktičko približavanje

Otkako je 2002. godine došla na vlast u Turskoj, Stranka pravde i razvoja (AKP) usvojila je višedimenzionalnu i višestranu vanjsku politiku u pogledu raspada bivšeg Sovjetskog Saveza i kraja hladnog rata. Otuda dolazi potreba za drugačijim sistemima savezništva i pravcima međunarodnih odnosa, a jedan od rezultata je i spremnost za uspostavljanje boljih odnosa s Rusijom od 2004. godine.

Tokom proteklih godina odnosi između Ankare i Moskve su se produbljivali, proširivali i učvrstili do te mjere da se stekao dojam da je Turska postala bliža svom tradicionalnom i dugogodišnjem protivniku nego zapadnim saveznicima u Sjedinjenim Američkim Državama, NATO-u i Evropskoj uniji, a za to postoje dva glavna razloga.

Prvi razlog je želja Ankare za nezavisnijom i uravnoteženijom vanjskom politikom koja će ostvarivati njene interese, za razliku od razdoblja hladnog rata, kada je tretirana kao na mali zubac u NATO-vom stroju i isturena baza u suprotstavljanju Moskvi. Drugi razlog je nepoštivanje koje su iskazivali turski tradicionalni saveznici prema nacionalnim interesima i sigurnosti te države, naročito po pitanju sirijske krize, o čemu govori i povlačenje raketnih baterija Patriot iz Turske suprotno njenoj volji, odbijanje da joj se proda bilo koji sistem protivraketne odbrane i američka podrška separatističkim organizacijama na sjeveru Sirije koje Ankara klasificira kao terorističke organizacije.

Stalno rastući odnosi između Turske i Rusije uključivali su razvoj ekonomskih i trgovinskih odnosa, ugradnju razumijevanja u pitanja od zajedničkog interesa, zatim gigantske energetske projekte poput Turskog toka prirodnog plina, nuklearnu elektranu Akkuyu, pa sve do toga da je Ankara kupila od Moskve protivraketni odbrambeni sistem S-400, što je dodatno zaoštrilo odnose te države sa Washingtonom.

Navedeno je ponukalo pojedine da odnos Turske i Rusije opišu kao savezništvo ili osovinu, što je pretjeran opis i pritisak aktualnog konteksta. Zapravo, stvarnost odnosa je takva da je to taktičko zbližavanje, a ne savez ili osovina. Dvije zemlje i dalje imaju različite vizije, čak i kontradiktorne, a ponekad i sukobljene u većini regionalnih pitanja i problema, počevši od Sirije i Libije, preko Crnog mora i istočnog Mediterana, pa sve do južnog Kavkaza i aneksije Krima.

Čak i u pitanjima oko kojih su dvije strane postigle neki vid razumijevanja, poput Sirije i Libije, ona su uspostavljena na temelju neslaganja, a ne dogovora, s namjerom da se izbjegne sukob i postigne minimum zajedničkih ciljeva. Konkretno u Siriji, neslaganja između dvije strane dovela su do slanja oštrih poruka umrljanih krvlju u određenim situacijama. Takvo rusko ponašanje se ponavljalo više puta, iako je Ankara u službenim izjavama uvijek optuživala sirijski režim, a ne Moskvu.

NATO samit

Tursko-rusko razumijevanje uvijek je bilo krhko i podložno velikim potresima, jer se temelji na upravljanju sporovima, a ne na dogovoru. Također, stav Ankare o mnogim spornim pitanjima s Rusijom bio je u suprotnosti s onim za šta se zalagala Moskva i bliže stavu Washingtona.

Turska je od početka odbacivala rusku aneksiju Krima, što je zajednički stav NATO-a i Evropske unije. Također je kritizirala njenu politiku prema krimskim Turcima, a te stavove je ponavljala više puta, posebno prilikom nedavnih napetosti između Ukrajine i Rusije.

Štaviše, za vrijeme Erdoganove posjete Kijevu 2020. godine, Turska je Ukrajini donirala 200 miliona lira (oko 23 miliona dolara) za podršku njenim oružanim snagama. Pored toga, Turska je prodala toj državi svoje dronove, za koje je Kijev rekao da ih je nedavno koristio u kontekstu napetosti s Moskvom. Također, uloga koju je Turska igrala u Libiji u podršci Vladi nacionalnog jedinstva protiv Haftarovih snaga bila je protuteža ulozi Rusije i uglavnom je zastupala suprotne stavove.

Na vanjskom planu, Turska počinje slijediti drugačiju politiku i diskurs početkom 2021. godine, u kojima je primjetna veća otvorenost prema Evropi i pomirenju. To je sažeto u poznatoj izjavi turskog predsjednika da njegova zemlja vidi sebe ”u Evropi” i želi ”graditi svoju budućnost zajedno s njom.”

Dakle, jaz u povjerenju između Ankare i Moskve postojao je i prije samita NATO-a, no čini se da će ga Rusija učvrstiti i produbiti. Erdoganove izjave nakon samita potvrdile su da je Turska bila i ostala duboko privržena viziji NATO-a i da je posvećena svojim odgovornostima unutar saveza. Podsjetio je da je njegova zemlja druga vojna sila saveza i da se nalazi među pet država članica koje najviše doprinose svojim operacijama i misijama. Također je skrenuo pažnju da je Turska među osam članica koje najviše doprinose zajedničkom budžetu i da su granice njegove države granice saveza.

Izjave turskog predsjednika prije i nakon samita bile su optimistične u pogledu budućnosti odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama, jer je naglasio da “nema pitanja koja se ne mogu riješiti” između dvije strane i da njegova zemlja želi razvijati odnose s Amerikom u raznim oblastima. Nakon ovakvih izjava, Biden je opisao sastanak s Erdoganom kao “pozitivan i konstruktivan”. Također je potvrdio da će se dijalog nastaviti kroz specijalizirane odbore. Brojni sastanci turskog predsjednika s raznim evropskim čelnicima nosili su jasne naznake da njegova zemlja želi jačati odnose sa evropskim i NATO partnerima.

Sve se to događalo na samitu na kojem je u završnoj izjavi u šest zasebnih članaka Rusija 63 puta spomenuta kao prijetnja i izazov savezu, s upozorenjem na “rastuće vojno jačanje Rusije i njeno nastojanje da poveća svoj utjecaj”, kao i na ”provokativne aktivnosti, posebno u blizini granica NATO-a”, te da njeni programi naoružanja, uključujući nuklearno oružje, ”doprinose sve agresivnijem strateškom zastrašivanju”.

Reakcija Rusije

Ukratko, s obzirom na to da se dogovor o kupovini ruskog sistema S-400 čini najvećom preprekom u razvoju odnosa Turske s Washingtonom i nakon što je Turska govorila o mogućnosti da pristupi sklapanju drugog dogovora o istom sistemu, Ankara počinje pokazivati veliku fleksibilnost u ovom pitanju, počevši od odgađanja aktiviranja sistema. Također, nije prestala pokazivati spremnost da razmotri alternativna rješenja oko kojih bi mogla postići dogovor s Washingtonom, koji to i dalje odbija.

S tim u vezi, izjave turskog ministra odbrane Hulusija Akara vezano za ruski protivraketni sistem, koje su došle paralelno s održavanjem samita NATO-a, bile su znakovite. Akar je rekao da su “razumna i logična rješenja uvijek moguća”, napominjući da je “doprinos i saradnja Turske s NATO-om daleko dublji i sveobuhvatniji od pitanja sistema S-400 i lovaca F-35”.

Ovakva usmjerenja, politike i izjave nisu prošle nezapaženo u Rusiji, jer niz nedavnih događaja ukazuje na to da su odnosi zahladnjeli i da Rusija šalje poruke kojima želi izvršiti pritisak na Ankaru.

Pored toga, smanjio se intenzitet sastanaka i komunikacije između Putina i Erdogana u posljednjem razdoblju, za razliku od proteklih nekoliko godina. Moskva je u maju donijela odluku da se zaustave turistička putovanja u Tursku pod izgovorom pandemije korona virusa. To se razumjelo kao politička poruka, koja se posebno odnosi na pitanje Ukrajine. Treba napomenuti da Tursku posjećuje najveći broj turista iz Rusije i da je turizam od izuzetne važnosti za tursku ekonomiju, posebno u trenutnim okolnostima.

Također, sve učestaliji napadi i bombardiranja na sjeveru Sirije u posljednjih nekoliko sedmica, bilo da ih izvode sirijski režim, ruski borci ili Sirijske demokratske snage, koje još uvijek uživaju rusku podršku u Tall Rifatu, mogu se staviti u kontekst ruskih poruka upućenih Turskoj. Također, ruska nepopustljivost u vezi s ponovnom upotrebom graničnog prijelaza Bab al-Hawa za isporuku humanitarne pomoći područjima pod kontrolom opozicije na sjeveru Sirije mogla bi se u nekim aspektima protumačiti na isti način.

I više od toga, postoji bojazan da će Rusija i druge strane dovesti do eskalacije situacije u Libiji s ciljem vršenja većeg pritiska na Tursku. Postojali su brojni pokazatelji moguće eskalacije u Libiji uoči održavanja Druge berlinske konferencije, koja je počela 23. juna, poput izjava koje su stizale iz Haftarovog tabora, vojnih parada i odluke o zatvaranju granica s Alžirom i drugog.

Ukratko, tursko-ruski odnosi u konačnici nisu više tako dobri kao što je to bio slučaj u posljednjih nekoliko godina. Nedavni samit NATO-a, svojim rezolucijama, izjavama i konotacijama, pridonio je povećanju jaza između Ankare i Moskve, iako dvije države žele zadržati pozitivan smjer u ovim odnosima jer se time ostvaruje velika korist na obje strane i to je način da se izbjegne direktna konfrontacija.

Međutim, sve veći pritisak Sjedinjenih Američkih Država na Ankaru po pitanju odnosa s Moskvom sužava opcije sa kojima raspolaže Turska u odnosu na raniju situaciju, što bi moglo izazvati zabrinutost Rusije i potaknuti je da svoje poruke prenosi na načine koji se Ankari ne dopadaju, čime bi se jaz između ova dva suparnika povećavao sve više i više u odnosu na ranije godine.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar