Piše: Boro Kontić (Gradski.me)

Dan uoči izricanja konačne presude zločincu Ratku Mladiću u Hagu, u Srebrenici je umrla Emina Merdžić. Rođena je prije 79 godina u srebreničkom selu Tokoljaci. Udala se u Glogovu, kod Bratunca, gdje i rodila četvero djece. Posljednje godine života provela je nedaleko od Srebrenice, u naselju Gostilj. Srebrenički genocid ju je lišio supruga i sina. „Muža su mi našli odmah na početku u Glogovoj, u grobnici, bilo njih dvjesto i nešta. A sina mi nikad niko nije vidio, ni kroz šumu kad su išli, tog Azmira.”

Imao je nepunu 31 godinu „taj Azmir“ kada ga je majka Emina posljednji put vidjela. Njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. „Čini mi se kada bi našla nokat njegov, ja bih njega ukopala“, ostala je u novinarskoj bilježnici majčina izjava. Emina Merdžić je uvijek voljela da čita. Posljednje godine života posvetila je učenju Kur’ana. Sestra je novinara Kjašifa i Sakiba Smajlovića. Kjašif Smajlović je prvi novinar koji je ubijen u bosansko-hercegovačkom ratu. „Čujem njihove korake, dolaze prema dopisništvu, bojim se da je ovo moj posljednji izvještaj“, posljednje su riječi što ih je Kjašif Smajlović uživo poslao iz zvorničkog dopisništva sarajevskom „Oslobođenju“. U Zvornik su već ušle Arkanove trupe. Već je bio  poslao  informaciju o ultimatumu Arkanovaca: predajte oružje ili će ovo biti druga Bijeljina. Trebalo je da prođe skoro četvrtina vijeka da se pronađu njegovi posmrtni ostaci. Bili su u crnoj vreći kakve je koristila JNA, zatrpani u masovnoj grobnici Kazanbašča.

 Dženaza Emini Merdžić klanjana je 9. juna 2021. na mjesnom mezarju u naselju Gostilj, dakle onaj dan kada je vijest o haškoj presudi obišla svijet. Centralna informativna emisija Republike Srpske obavještavala je kako se zločinac osjeća, kako je spavao, da li je jeo, kakvo mu je zdravlje, kakvo značenje ima prsten na njegovoj ruci. Spavao je cijelo prijepodne, izvijestio je uživo iz Haga njegov sin Darko.

A tačka na predmet Mladić je stavila u fokus i „Majke Srebrenice“, što zbog činjenice da je nekoliko njih otputovalo u Hag, što i zbog obraćanja Valentina Incka dva dana nakon presude. Građane Bosne i Hercegovine je podsjetio na Hatidžu Mehmedović kao na osobu čija etika čvrsto obavezuje. Hatidža Mehmedović je bila predsjednica Udruženja „Majke Srebrenice“. „Čini mi se, kad bih prestala hodati i govoriti o ubijenoj djeci, o zločincima koje još nije stigla pravda, da bih naprijeko umrla“, znala je reći.

Hatidža Mehmedović nije umrla „naprijeko“. Umrla je nakon teške bolesti, koju je dugo ignorisala ne tražeći joj lijeka. Umrla je 22. jula 2018. godine. U moru objava koje su evocirale njen odlazak, osvanuo je i „twitt“ koji kao pita ko će Hatidžu Mehmedović sahraniti. „Muž ili sinovi?“

Hatidža Mehmedović je u smrt otišla nemajući ni sinova ni muža. Jer su ubijeni u srebreničkom genocidu, a s njima i brat, i mnogo bliže i dalje rodbine. Sahranila je pronađene ostatke jednog sina. Nedostajalo je jedno rebro i nekoliko kostiju šake – prsti. Potom i drugog sina. Tek njegove dvije kosti. Almir i Azmir. Almirovo ime i sada stoji pred kućnim pragom, preostalo  iz vremena kada se kuća gradila, te dječak prstom po svježem betonu ovjekovječio svoje ime. Ostalo je nekoliko klikera, jedna skija i nekoliko učeničkih svesaka. I tri stabla – jelke koje je Almir – Lalo  posadio pored kuće, govoreći da će se kada jele narastu, on ženiti. Hatidža Mehmedović se vratila u Srebrenicu i živjela sama u pustoj kući.

„Vratila sam se ovdje jer hoću da hodam po avliji po kojoj su moja djeca hodala, po putu kojim su oni odlazili u školu. Znam da ih nema, ali oni su u svakom trenutku sa mnom.“

Francuskom generalu Filipu Morionu odlučno je pokazala da u Srebrenici nije dobrodošao. Nije saginjala glavu ni pred Teodorom  Meronom, ni pred Karlom del Ponte, ni pred kim čija je ako ništa a ono retorika, ili birokratski jezik, vrijeđao bol srebreničkih majki. Hajra, Munira, Hatidža, Rufejda, Hajrija, Nura, Bahra, Habiba, Kada, Sabaheta, Ajka, Fazila, Šuhra, Zumra… i stotine i stotine drugih majki iz Srebrenice, Bratunca, Zvornika, Milića, Vlasenice čija su djeca žrtve genocida u Srebrenici.

Sjedio sam i razgovarao više puta sa članicama Udruženja „Majke Srebrenice“. Prošlog ljeta smo zajedno promovisali dragocjenu knjigu o osobama koje su istraživale genocid. Nakon promocije su me srdačno ugostile u njihovom Domu. Čine ga dvije prizemne kuće na ulazu u Potočare. Dok su nakon ručka ponosno pokazivale jednoobrazne haljine koje su upravo dobile na poklon, podsjećale su me na djevojčice koje se vesele malom poklonu i pažnji. Mene su pozvale da ih obavezno posjetim uz sezonu, kada se prave pekmezi i voćni sirupi. Mojoj supruzi su poslale ručno šivenu, veselo šarenu zaštitnu masku. Sačuvaćemo je i kada Covid pandemija prođe. Kao i sve lijepe priče koje sam taj dan čuo. Recimo, kako Kada Hotić priča o svojoj kravi, koju zove Breza. Toliko je pametna, samo što ne progovori, tvrdila je uz kristalno vedar smijeh Kada.

 Sad, vratimo se osobi koja je sve pobrojano o Hatidži Mehmedović i „Majkama Srebrenice“ dobro znala, pa ipak napisala onaj ogavni „twitt“. U tom trenutku je bila  poslanica u Skupštini Srbije.  Nepodijeljeno je reagovala javnost regiona. Čak je i njen stranački  idol Vojislav Šešelj iskazao negodovanje, otpisujući doduše gestu na kao bajagi nespretnost. Bilo je i zahtjeva da se, prosto rečeno, poslanica iz Skupštine izbaci. Vjerica Radeta, a o njoj je riječ, nakon ovoga ne zaslužuje pomena. Preko nje je kao preko nuklearnog otpada pao olovni poklopac prezira.

Ne bi  bilo vrijedno pomenuti je sve do trenutka kada je i sama izgovorila pitanje koje je njoj povodom onog ogavnog „twitta“ uputio region. Smogla, dakle, dodatnu drskost da postavi pitanje na koje joj je zbog ogavne geste zauvijek oduzeto pravo. Da li je osoba kojoj je uputila to pitanje i zaslužila? Na neki način jeste, ali nikako zbog onoga zbog čega je tereti Vjerica Radeta.

Da ne duljim.  Januar je 2020. U Skupštini Radeta nečim predsjedava. Iole moralan čovjek  nakon jula 2018. skreće pogled sa Radete, ili je gleda kao da je nema. Ali šta da radi sirota TV kamera? Po dužnosti snima. To Radeta govori o nekim parama, putevima, nabraja toponime, pa kod Čačka podiže odjednom ubilački pogled, upućuje nekome izvan kadra. „Šta je smešno?“, strijelja pitanjem.  A onda nakon ovog, i dodatne tirade, ispaljuje pitanje na koje je zauvijek izgubila pravo. „Je li te sramota?“, pita Vjerica Radeta, te pitanje u krešendu ponavlja. Parlament, naravno, prozvanoj osobi daje mogućnost odgovora. Šta je u ovom slučaju očekivao posmatrač koji ne zna ni koji se put gradi, ni čije se pare harče, niti ga se tiče Čačak, jer dosta je svakom svog Čačka.

Ništa od toga ne zna, niti hoće da zna posmatrač izvan Srbije, ali zna šta je prije tri godine povodom smrti Hatidže Mehmedović napisala Vjerica Radeta. Očekuje da prozvana osoba poklopi Radetu onim olovnim poklopcem koji je na nju pao 2018, a ispod kojeg se evo nakazno oglašava.  I okrenu se kamera prozvanoj osobi. I krenu da uzvraća prozvana osoba. Ovako: „Ne očekujem da se lepo ponašate, jer je to stvar kućnog vaspitanja“.

Ne pade olovni poklopac, konstatujem, čak dodatno osjećajući u ovoj primjedbi jalovo prenemaganje u duhu bontona za štićenice devojačkog internata.  Lepo ponašanje, heklana rekla i „Izvol’te slatko, sad će i kafica“.  Ali  iza iznevjerenog očekivanja, ukazuje se opet nada. Jer zagovornica lepog ponašanja i kućnog vaspitanja izgovara još jedno „Ne očekujem…“ Kao jedino legitiman  nastavak bilo bi: „…da se izvinite Hatidži Mehmedović, Suncu, Bogu, kosmosu, celokupnom čovečanstvu, jer ste moralna kuga“. Ali  Zorana Mihajlović, jer o njoj je riječ, dovršava rečenicu tako da zavređuje mjesto u antologiju apsurda i grotesknog beščašća. Evo je citiram kako se obraća Radeti: „Ne očekujem da recitujete Prevera, jer to zavisi od obrazovanja“.

Što se tiče obrazovanja, tek sam naknadno shvatio da sam na sarajevskom pravnom fakultetu diplomirao negdje kad i Vjerica Radeta. Početkom sedamdesetih samo je na prvoj godini bilo više od 400 studenata. Sa onim svojim tamnim hodnicima prepunim studenata, ličio je na turobni mravinjak.

Danas s jezom pomislim da sam se tu možda mimoilazio s Radetom. Dovoljno mi je jezovito sjećanje na hiperaktivnog Šešelja koji je krakato premjeravao svaku stopu austrougarskog zdanja, kao da se sprema da ga u nekoj njegovoj suludoj mapi nečemu pridoda. I da ne zaboravim, na fakultetu nije postojala recitatorska sekcija. Ja sam je na raspolaganju imao u Drugoj sarajevskoj gimnaziji. Radeta u livanjskoj gimnaziji. Govorim ovo sve pokušavajući shvatiti šta je poslanica Mihajlović ono sa Preverom i recitovanjem mislila. Po onoj poželjnoj logici da izgovorenoj riječi prethodi misao. Koju je plemenita Kada Hotić u očima Brezinim prepoznala. Odavno shvativši da je baš i nema u svakom ljudskom oku.

Vjerica Radeta više nije narodni poslanik.  Ali je evo 13. juna gostovala u jutarnjem programu TV Happy, što bi se reklo – natašte naciji.  Povod je bio zahtjev da se isporuči Haškom tribunalu, odaslan još u vrijeme Šešeljevog slučaja, a reaktiviran nakon konačne presude Mladiću. Neopisivo skaredno je djelovala scena u kojoj mladi voditelj Radetu pita, citiram: „Da li ste vi stopostotno nevini?“ Odgovorila je: „Jesam“, ni  treptajem ne pokazujući da ovako formulisano pitanje djeluje skoro pa iz domena skaredne, perverzne pornografije.

Prethodni dan je gostovala na TV Palmi. Ovaj put u večernjem terminu, jer se publici osim natašte doze preporučuje valjda i doza prije spavanja. Prevera ni u jutarnjem ni u večernjem terminu nije recitovala. Zorana Mihajlović je taj Radetin moralni defekt, uostalom, već dijagnosticirala u srbijanskoj skupštini. Ona pak opet troši mandat ministarke u srbijanskoj vladi. Što se Bosne tiče, bila je nedavno na postavljanju kamena-temeljca za hidroelektranu Buk Bijela. Iz offa mi je, dok sam pratio još jednu podvalu susjeda, iskrslo ime ni kriva – ni dužna francuskog pjesnika.  Vrijeme je da nam, u predahu akcije za bolje ekonomsko danas i sutra, Zorana Mihajlović konačno izrecitira nešto „od Žaka Prevera“. Tipujem da je u srednjoj školi pohađala recitatorsku sekciju i znala pustiti suzicu uz kultno Preverovo „Rappelle-toi Barbara“. U prevodu Nikole Trajkovića iz 1964. godine „Seti se Barbara“.