Hanifa Đogaz preminula je u januaru ove godine u 72. godini života. Nije dočekala pravosnažnu presudu Ratku Mladiću, kojoj se nadala nakon što je izgubila sinove Samira i Sabahudina, te supruga Hameda u srebreničkom genocidu. Kćerka Subhija, medicinska sestra, stradala je od granate dvije godine ranije.

Iza nje je ostala kćerka Razija Husejinović, koja kaže da je majku za života da prate suđenje vodila također preminula Hatidža Mehmedović, nekadašnja predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice”, prenosi BIRN.

“Nikada joj nije dopuštala da ostane sama u kući i da tugu drži za sebe”, kaže Husejinović za BIRN BiH, govoreći da su majke tako dijelile tugu jedna s drugom. Rijetko je ostajala da suđenja prati kući, jer su majke jedna drugoj bile podrška, priča Razija.

“Majka je gledala suđenja uglavnom u Memorijalnom centru dole sa ženama iz udruženja, jedna drugoj podrška budu, tugu dijele, rijetko kad da smo mi s njom bili i pratili na TV-u, ali bilo je i to kad smo svi iz kuće zajedno gledali kod nje”, kazali su njena kćerka Razija i zet Dževad Husejinović.

Đogaz je, kako kaže Husejinović, tokom pada Srebrenice vidjela Ratka Mladića u Potočarima. Danima nakon što je došla na sigurnu teritoriju nije mogla govoriti ništa od straha kojeg je doživjela, a da je na svaki upit počinjala da plače, opisuje njena kćerka. Kasnije se kaže povlačila u sebe i rijetko kad pričala, samo bi kratko pred suđenje kazala da nema dovoljno velike kazne za njegova zlodjela.

“Rekla je da nema te kazne za to što su uradili, jedino da joj djecu vrate, a to ne mogu, oni ih odveli u smrt”, rekla je njena kćerka, dodavši da bi Hanifa govorila “nema pravde, nema za mog života”, možda predosjećajući da je neće ni dočekati.

Hanifa Đogaz se vratila u Srebrenicu 2000. godine kako bi pronašla smiraj u mjestu gdje je podigla djecu. Prema riječima kćerke, živjela je bez struje, ali želja da pronađe djecu bila je jača od života.

“Ona je svakog sina po četiri-pet puta izgubila i kopala, koliko je puta išla i prepoznavala odjeću svoje djece, pa ih pokopala, pa nisu bila kompletna tijela, pa naknadno dodavala u mezar. Svaki put ih je ponovo gubila i kopala, živjela je i srce joj pucalo svaki put”, kazao je njen zet Dževad Husejinović.

Kad nije bila u Haagu, srebreničke majke u Memorijalnom centru Potočari okupljala je Hatidža Mehmedović, koja je preminula u julu 2018. godine, godinu dana nakon izricanja prvostepene presude Ratku Mladiću, kojom je osuđen na doživotnu kaznu.

Sadašnja predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice” Fazila Efendić prisjetila se kako je Hatidža svoju borbenost i snagu nakon svega što je proživjela pokazivala kroz istrajnost u praćenju sudskih postupaka. Preživjela je Hatidža gubitak dva sina, muža, dva brata, ali konačnu presudu nije dočekala.

“Hatidži je bilo veoma bitno da svako suđenje prati pomno, bila je mnogo aktivna, znam i kad ne ode u Haag, okupljala nas i govorila da moramo zajedno gledati, da je to bitno, baš je bila borbena za istinu i pravdu i najviše mi je žao što nije dočekala da vidi i konačnu presudu Mladiću, nakon tolike borbe”, kazala je Efendić.

Mehmedović je ranije za BIRN BiH govorila kako se ne smije zaboraviti ono što se desilo, i da se o zločinima mora govoriti.

“Ja nemam budućnosti, ali ću se boriti dok sam živa. Nikad se neću boriti za osvetu. Svaka se preživjela žrtva bori za pravdu i pravednost. Našoj djeci su otete olovke iz ruke, nisu oteta naoružanja. Borit ću se da svako dijete ima bolju budućnost, svjetliju i normalniju nego što su imala naša djeca”, govorila je ranije Mehmedović.

Udruženje Pokret “Majke enklava Srebrenice i Žepe” jedna je od bh. nevladinih organizacija koja okuplja preživjele, članove porodica ubijenih i nestalih 1995. godine tokom pada “zaštićenih zona” Srebrenice i Žepe. Udruženje je osnovano 1996. godine.

Evropski parlamet je, na zahtjev ovog udruženja usvojio Rezoluciju o Srebrenici, akt po kojem će sve države članice EU obilježavati 11. juli, kao Dan sjećanja na srebrenički genocid.

Efendić je navela da je do sada desetine majki preminulo i nije dočekalo ni da ukopaju svoje najmilije, niti da se osude zločinci. Kaže kako “odlaze majke, jedna po jedna”, a svaki mjesec vidi neku novu osmrtnicu. Rekla je da su sve majke u udruženju i van njega u poodmakloj životnoj dobi i narušenog zdravlja. A puno bi im značilo da su vidjele i dočekale presudu, govori Efendić, dodajući da se postupci moraju voditi brže, jer žrtve i svjedoci umiru.

Život srebreničke majke Nure Alispahić odvijao se sve do oktobra 2020. godine, kada je preminula, između dva mezara njenih sinova – jedan se nalazi u Aleji mladosti u Tuzli, a drugi u Memorijalnom centru Potočari u Srebrenici, gdje je ukopan sin Azmir, nakon što su ga zajedno sa još nekoliko Srebreničana strijeljali pripadnici “Škorpiona” u Trnovu.

Alispahić je ranije za BIRN BiH kazala da se u Srebrenicu vratila samo da umre, a u pravdu nije vjerovala.

“Osjećam se kao drvo koje je posječeno. Niti živim, niti umirem… Pravde nema, niti će je ikad biti”, govorila je Nura.

Prvostepeno vijeće Tribunala u Haagu je 22. novembra 2017. Ratka Mladića osudilo na kaznu doživotnog zatvora nakon što je zaključeno da je kriv za deset od 11 tačaka optužnice za genocid u Srebrenici 1995., zločine protiv čovječnosti u 15 bh. opština, progon, istrebljivanje, ubistvo, deportaciju, prisilno premještanje, terorisanje, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca.

Prema prvostepenoj presudi, Mladić je, napadom na Srebrenicu u julu 1995. rukovodio na terenu, lažno obećavajući zarobljenim Bošnjacima da će ići u razmjenu, neposredno prije nego što su bili upućeni na stratišta. Prema presudi, srpske snage su od 12. do 17. jula 1995. “sistematski pobile nekoliko hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka” na “raznim mjestima pogubljenja u opštinama Srebrenica, Zvornik i Bratunac”.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.