Dr. Ahmed Kico: Musafirhane kao segment islamske tradicije Bošnjaka

Piše: dr. sc. Ahmed Kico

S obzirom da se na području Bosne i Hercegovine, posebno nakon proteklog rata, još uvijek javlja intenzivna potreba za što je moguće temeljitijim i cjelovitijim sagledavanjem, kao i ukupnim valoriziranjem bosanskohercegovačke, a napose islamske tradicije Bošnjaka, onda je jasno da i ovaj rad o musafirhanama kao   institucijama i objektima islamske arhitekture i ukupne kulture, također, ima za cilj da pokaže da islamsko naslijeđe (predaja) izvorno spada u bošnjačku sadašnjost i budućnost, jer ono što smo bili, nije prošlo, već je to bitno određenje naših egzistencija, bošnjačkog bitka i konačnog opstanka Bosne i Bošnjaka.

I - UVODNA RAZMATRANJA

Jedna od oblasti islamske tradicije Bošnjaka, svakako su i institucija i objekti musafirhana. Musafirhane su u proteklom periodu imale dobrotvornu (humanitarnu) ulogu, s tim da su imale i socijalnu, odnosno kulturološku funkciju na najširem prostoru Bosne i Hercegovine. One su formirane i bile u funkciji u periodu Osmanske imperije, u razdobljima Austro-ugarske vlasti, vlasti Kraljevine Jugoslavije, vlasti NDH, te postratnom periodu izgradnje socijalizma, pa sve do danas.

Istraživanja i rad o musafirhanama i njihovim vakifima imaju za cilj da segmente bosanskohercegovačke i islamske tradicije Bošnjaka koji se odnose na ove institucije i objekte budu prezentirani na autentičan način, kako se i dalje ne bi čekalo da našu bosanskohercegovačku i islamsku tradiciju Bošnjaka "istražuju i prezentiraju" nezainteresirani posmatrači "sa strane" bez supstancijalne vezanosti za ovdašnju baštinu i kulturu. Zbog toga i ovo istraživanje o musafirhanama treba promišljati na izvoran način, i to u ime mnogih stvari toliko očevidnih, pa i u ime egzemplarnosti Bosne i Hercegovine za svaku postojeću geofilozofiju.

II - MUSAFIRHANE NA PROSTORIMA BOSNE

O musafirhanama određena istraživanja i tekstove iz novijeg perioda, prezentirali su fra Jeronim Vladić, Milan Karanović, Hamdija Kreševljakovića, Džemal Čelić, Mustafa Mujezinović, Muhamed Kreševljaković, Husein Čepalo, Lamija Sarić, Hatidža Čar-Drnda, Halid Buljina, Azra Medara, Edina Kamenica i drugi.

Ova paleta putopisaca kroz Bosnu i o Bosni, te autora koji su istraživali i pisali o musafirhanama, posebno je važna, budući da su isti ostavili dragocjene podatke o hanovima, karavansarajima, musafirhanama i imaretima. Za historiju hanova, karavansaraja, musafirhana ovi putopisi i tekstovi su izvori prvog, sekundarnog i tercijarnog reda, budući da su neki putopisci ostavili crteže hanova, karavansaraja i musafirhana.[1]

Prema istraživanjima Huseina Čepala, historičra iz Prusca „musafirhane i imareti su humanitarne ustanove koje su donijeli Turci u naše krajeve.... To su bile zgrade u kojima je svaki, naročito siromašni putnik, mogao dobiti potpuno besplatan konak za se i za svoga konja, obično tri dana. Ovakve ustanove osnivali su bogati ljudi kao svoje zadužbine. Za izdržavanje musafirhana uvakufljavali su objekte - vakufe koji su donosili prihode. U vakufnami- zakladnici bio je određeno koliko   dana može ostati putnik u musafirhani kakva će se hrana spremati....[2]

Istraživanja koja je uradio bosanskohercegovački historičar Hamdija Krševljaković, pokazala su da su „musafirhane i imareti podizani obično po mjestima uz važne puteve. Manjih musafirhana bilo je po selima, a bilo ih je   i uz samostane i manastire. Bošnjački feudalci imali su na svojim imanjima musafirhane u kojoj je siromašni putnik mogao prenoćiti. U Fojnici, Kreševu, Olovu i Srebrenici postojale su musfirhane u kojima su konačili   putnici kako krišćani tako i muslimani. Musafirhane su imali i pravoslavni manastiri u Ozrenu, Paprači, Lomnici i Tavnoj“.

Prema istim istraživanjima, musafirhane su postojale i pored tekija[3]

U SKOPALJSKOJ DOLINI

Više od ostalih autora, cjelovitija istraživanja i uvide o musafirhanama na prostorima Skopaljske doline prezentirao je Husein Čepalo u svojoj knjizi Hanovi Uskoplja i Kupreškog polja. Rezultati ovih istraživanja, bez sumnje svjedoče ponajprije o religijskom, a kasnije i nacionalnom zajedničkom životu i identitetu muslimana i kršćana, odnosno Bošnjaka, Srba i Hrvata na ovim prostorima Bosne i Hercegovine.[4]

Prema istraživanjima Čepala, „do 60-tih godina prošlog stoljeća imao je hadži Mustafa Čepalo u Pruscu musafirhanu, koju su zvali „mutvak“, koja se sastojala od dvije sobe. U jednoj sobi bilo ognjište i kuhinja, a druga soba bila je musafirska soba. Tu su najviše spavali Blagajčani, Janjani, Velagići iz Golinjeva kod Livna i drugih mjesta. .. Musafirske sobe ili kuće u Pruscu imali su Ademaga Meškin, Čepalo Sulejmen zvani Čiča, Zeir Hubljar, Kelić Izet i Derviš, Elkaz Junuz, Silajdžija Ejub, Kulaš Isko, Kišija Sulejman i drugi. U musafirhane kod ovih ljudi dolazili su Kuprešaci na konak, na Srtu kod Redže Karalića kod koga su noćivali najviše Šuićani“. [5]

KOD TEKIJE NA BUNI

Istraživanja koja su radili navedeni i drugi autori pokazuju da su se nakon II svjetskog rata u određenim sredinama, odnosno u okviru pojedinih musafirhana (u sklopu Tekije na Buni) vršili rekonstruktivni zahvati. Tako Džemal Čelić u svom tekstu „Musafirhana Blagajske tekije“, objavljen u časopisu Naše starine, pored ostalog, na detaljan način piše o fazama rekonstrukcije ove musafirhane, i to iz ugla arhitekte.[6]

Pored ostalog, Čelić u svom tekstu na veoma pronicljiv način nagovještava budućnost ovog objekta. „...To je omiljeno izletište Mostaraca koji su već naučili da tu ima neka kafanica pored objekta ili u njemu, to nije važno. Jedan mali turistički hotel dao bi se lijepo smjestiti u ovu zgradu. Na ovom mjestu dobro bi došao, a musafirhana bi ostala po svojoj namjeni ono što je i ranije bila, ono što joj i samo ime kaže“.[7]

Naime, turska kompanija završila je tokom 2012. godine   restauraciju 600 godina stare tekije u Blagaju pored Mostara, koju su lokalne vlasti dale na 33 godine korištenja turskoj kompaniji. Restaurirani su i musafirhaha i imaret u sklopu tekije, koji su srušeni prije 100 godina. Danas je tekija na Buni jedna od najposjećenijih turističkih destinacija u našoj zemlji. Najveći interes za posjetu ovog turističkog dragulja pokazuju turisti iz Turske. U tekiji se svakog četvrtka priređuju derviški obredi zikra, a svakog maja se organizira vjerska manifestacija mevluda na kojoj, pored derviša iz zemlje i regije, učestvuje na desetine hiljada ljudi.

MAGAZA KOMADINA MUJE

Na uglu Glavne ulice na broju 132 i ulice Mala Tepa u Mostaru nalazi se Magaza Mujage Komadine, divna dvospratna građevina bogate historije, lijepo obnovljena posljednjih godina. Magaza Mujage Komadine sagrađena je 1883. godine, u vrijeme kad je legendarni mostarski gradonačelnik sagradio u Mostaru više značajnih objekata. Objekat je imao dvije namjene, u prizemlju se nalazio dućan Mujage Komadine, a na spratovima prostorije specijalno namijenjene za musafirhanu.

Lokacija ove građevine odlično odgovara zahtjevima koji su postavljani za musafirhanu.

Arhitektonski zgrada pripada klasičnoj austrougarskoj magazi sa spratovima. Lokalni utjecaj vidljiv je po željeznim kanatima na prozorima. Objekat je karakterističan po musafirskom kamenom znaku na krovu, po kojem je putnik znao da je tu otvoren konak, i kamenoj ploči klinastog oblika na kojoj je uklesan tekst na turskom jeziku, arapskim slovima, koja je smještena iznad ulaznog portala na kamenom luku, zahvaljujući kojoj se saznaje o porijeklu zgrade. Taj kameni znak postoji i danas i govori o rijetkoj ustanovi ove vrste u Mostaru – musafirhani.

O Magazi Mujage Komadine danas brine Agencija Stari grad koja je sredstvima Grada Mostara u 2014. i 2015. godini obnovila cijeli objekat. Magaza je svečano otvorena 3. jula 2015. godine u sklopu kulturno-historijske manifestacije pod nazivom "10. godišnjica upisa područja Starog mosta Starog grada Mostar na UNESCO-ovu listu svjetske baštine", tom prilikom je unutar objekta Magaze održana izložba posvećena prirodnom i kulturno-historijskom dobru BiH na UNESCO-ovoj listi.[8]

MUSAFIRHANA U STOCU

U organizaciji Islamske zajednice u BiH, Muftijstva mostarskog i Medžlisa IZ Stolac, a u sklopu Stolačkih dana, tokom augusta 2016. godine je u Stocu upriličeno otvaranje obnovljene Musafirhane. Nakon obnove svih deset porušenih džamija, Medžlis IZ Stolac obnovio je i Musafirhanu koja je uz Sahat kulu stoljećima simbolizirala profanu, zapravo profinjenu kulturu i civilizaciju u ovom gradu. Njenom obnovom Stolac je dobio mjesto u kojem znatiželjni putnici i umorni ašici mogu osvježiti svoju dušu i svoje tijelo prije nego što pođu u beskrajne daljine vlastitog nauma. Obnovom Musafirhane Stolac je i u praktičnom smislu ponovo postao otvoreni grad za sve ljude dobre volje, za sve dobronamjerne, prijatelje i goste.[9]

“Obnovom Musafirhane i trga ispred Careve džamije Stolac je ponovo dobio ono prepoznatljivo lice po kojem je bio poznat stoljećima. Stolac je čudesno čaroban grad, Stolac je živa otvorena knjiga naše bošnjačke i naše bosanskohercegovačke historije. Nigdje kao ovdje ne možete naći toliko značajnog i dragocijenog kulturno-historijskog naslijeđa. Samo su Stočani uspjeli očuvati spomenike iz minulih vremena, od paleolita do dana današnjega. Ovdje su ispjevane najljepše pjesme o gradu, rodu, narodu.”, rekao je novinar Hasan Eminović na otvaranju obnovljene Musafirhane.[10]

PONOS TUZLAKA

Uz prisustvo velikog broja građana, vjerskih i predstavnika Grada Tuzle, tokom juna 2019. godine u Gornjoj Tuzli svečano je otvoren vakufski objekat Administrativnog centra Medžlisa Islamske zajednice sa konakom i musafirhanom.

Na skupu je također rečeno da je „jako je važno za historiju arhitekture njegovati naslijeđe koje imamo u Bosni i Hercegovini, te je značajno da se to i u budućnosti nastavi..... Musafirhana će biti ponos svih Tuzlaka, ne samo zbog ljepote objekta, nego i kao mjesto dijaloga i sastajalište ljudi svih generacija, ali i vjera. Zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, projekat za obnovu Musafirhane pripreman je godinama. Namjera je bila izgraditi objekat u centru Gornje Tuzle koji će dočarati bogato osmanlijsko naslijeđe, po kome je ovo mjesto prepoznatljivo.[11]

POVIJESNI SPOMENIK U FOJNICI

Posebnu važnost za bosanskohercegovačku baštinu, islamsku tradiciju Bošnjaka, te ukupni identitet ljudi Bosne i Hercegovine ima Musafirhana (Salihagića kuća) u Fojnici. Prema Odluci Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika od 1. aprila 2008. godine ovaj objekat proglašen je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

U Odluci je navedeno da je „Vlada Federacije Bosne i Hercegovine dužna je osigurati pravne, znanstvene, tehničke, administrativne i financijske mjere za zaštitu i prezentaciju nacionalnog spomenika“.

U kontekstu navedenog, interesantna su istraživanja i uvidi Edine Kamenice iz februara 2019. godine. Naime, Kamenica u svom tekstu „Fojnica ima dragulj, a hoće li ga sačuvati“?, pored ostalog ističe da se „u najstarijem dijelu Fojnice, u Atik mahali, nedaleko od rijeke Šćone, nalazi ... čuvena Musafirhana, nacionalni spomenik BiH. Iako je u stanju propadanja, opet je to prava graditeljska ljepotica. Dragulj“.[12]

U vezi s navedenim, Kamenica konstatuje i sljedeće: „Prilikom nedavne posjete ovom gradu bili smo nemalo razočarani. Nestaju svjetlosnom brzinom stare bosanske kuće, mnoge vidjesmo puste, potpuno ili gotovo srušene, a na mjestu onih kojima smo se nekada divili podignuti su objekti koji ni po čemu ne podsjećaju na Fojnicu o čijem postojanju svjedoči dosad najstariji dokument iz 1365. godine“.

Imajući u vidu navedeno, a posebno činjenicu da su nadležne institucije BiH i F BiH, a posebno IZ BiH konsultovane i dale svoju saglasnost za rekonstrukciju musafirhana na Buni kod Mostara, u Stocu, Jajcu i Gornjoj Tuzli, jasno je da se i oko rekonstrukcije Musafirhane u Fojnici treba provesti zakonska procedura kako bi se ovaj dragulj islamske tradicije Bošnjaka i ukupnog bosanskohercegovačkog nasljeđa prezentirao najširoj javnosti u Bosni i Hercegovini.

III – ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Aktuelna istraživanja i odnos institucija BiH (posebno IZ BiH) prema musafirhanama kao segmentu islamske tradicije Bošnjaka, pokazuju da one više nisu „samo puka historijsko-socijalna uspomena“. Naprotiv, musafirhane ponovo izranjaju kao veličanstveni objekti islamske tradicije Bošnjaka. Jer, „ne čini islamsku tradiciju sve iz povijesti islama, niti je tradicija sve što je prošlost.... Tradicija je ono što je iz prošlosti preneseno u sadašnjost i budućnost, ono što je u našoj islamskoj povijesti sadašnje, ono što je iz naše prošlosti vitalno, što posjeduje kapacitet za budućnost, to je tradicija“.[13]

Upravo zbog toga može se reći da musafirhane u okviru Tekije na Buni, u Mostaru, Gornjoj Tuzli, Stocu i na drugim mjestima pokazuju da islamska tradicija Bošnjaka koja se ogleda i u ovim institucijama i objektima u našoj zemlji, sve više postaje dinamična. Kao takva islamska tradicija Bošnjaka i na primjerima rekonstruiranja musafirhana pokazuje da je primjerena vremenu, te da Bošnjaci prakticiraju osnovne odrednice duha islamske kulture koje se očituju u dubokom smislu za realnost vremena i koncept života kao neprestanog kretanja.

U kontekstu navedenog, istraživanja pokazuju da su obnovljene i restaurirane musafirhane, sukladno vremenu, zapravo i dalje gostinske sobe (prostorije) za musafire u kojima se veoma rijetko konači. Međutim, one se u skladu s vremenom postale objekti gdje se održavaju promocije umjetničkih djela, gdje se održavaju naučne i druge konferencije i seminari za mlade i druge žitelje konkretnih sredina, napokon kao arhitektonski spomenici i objekti islamske tradicije i kulture uopće.

Bez obzira što su ovaj i prethodni radovi o musfirhanama na području Bosne i Hercegovine, u osnovi pisani iz perspektive prosvjetiteljstva i moderne, oni (radovi) vrše i dekomponiranje po mnogo čemu, nametnutih „vrijednosti“, uz istovremeno izbjegavanje potvrđivanja „starih“ ili pak formiranja „novih“ mitova o njihovom mjestu i ulozi u razvoju i perspektivama naše domovine.

I ova istraživanja o musafirhanama na prostoru Bosne i Hercegovine su, nadamo se, jedna od uspješnih brana od imperijalnih i nacionalističkih nasrtaja i sa Istoka i sa Zapada. Također, vjerujemo da ovo istraživanje, makar u najvećem obimu, izmiče „giljotini“ kritike bosanskog uma, budući da je svojom ukupnom intencijom, usmjereno protiv mitologiziranja muslimanskog subjekta, koji, ne polažući nikome računa i degradirajući sve vidove znanja, nastoji da „neprekidno nastavlja ili održava svoje mitove odijevajući ih u naučno ruho“.

BILJEŠKE:

[1] Šire o ovome vidjeti u: Kico, A. (2017). Predgovor: „Hanovi Uskoplja i Kupreškog polja kao segment bosanskohercegovačke kulture i tardicije“ U. Čepalo, H. (2018). Hanovi Uskoplja i Kupreškog polja, Donji Vakuf: Preporod, str. 15.

[2] Detaljnije o ovome vidjeti u: Čepalo, H. (2018). Hanovi Uskoplja i Kupreškog polja, Donji Vakug: Preporod, str. 46.

[3]   Kreševljaković, H. (1957). Hanovi i karavansaraji u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, str. 37.

[4] Detaljnije o ovome pogledati u: Kico, A. (2017). Predgovor: „Hanovi Uskoplja i Kupreškog polja kao segment bosanskohercegovake kulture i tardicije“ u: Čepalo, H. (2018). Hanovi Uskoplja i Kupreškog polja, Donji Vakuf: Preporod, str. 21-22.

[5] Čepalo, H. (2018). Hanovi Uskoplja i Kupreškog polja, Donji Vakuf: Preporod, str. 50.

[6] Šire o ovome vidjeti u: Čelić, Dž. (1952). „Musafirhana Blagajske tekije“, Naše starine, br.13., str. 189-193. objavljeno na portalu http://fmks.gov.ba/stara/download/zzs/1953/14-1953.pdf (Pristup 29. 03. 2020.) 

[7] Ibidem, str. 189-193. objavljeno na portalu http://fmks.gov.ba/stara/download/zzs/1953/14-1953.pdf (Pristup 29. 03. 2020.)

[8] Detaljnije o Magazi Mujage Komadine u okviru koje se nalzi i njegova musafirhana, vidjeti u tekstu „Magaza Mujage Komadine u Mostaru: Prelijepa zgrada pored koje prolazite, a možda ne znate mnogo o njoj“ koji je objavljen 15.1.2017. godne na portalu https://www.klix.ba/ (Pristup 18. 04. 2020.)

[9] Detaljnije o ovome vidjeti na portalu https://mostarski.ba/ (Pristup 12. 04. 2020.)

[10] Ibidem

[11] Šire o ovome vidjeti u tekstu „U Gornjoj Tuzli otvoren vakufski objekat Administrativnog centra Medžlisa Islamske zajednice sa musafirhanom“ (2020)., objavljen na portalu https://www.rtvslon.ba/ (Pristup 12. 03. 2020.)

[12] Šire o ovome vidjeti u tekstu Kamenica, E. (2019). „Fojnica ima dragulj, a hoće li ga sačuvati“?, objavljen na portalu https://www.oslobodjenje.ba/   (Pristup 19. 04. 2020.)

[13] Detaljnije o ovome pogledati u tekstu Tahirovć, S. (2019). „Sva ta tradicija“, objavljen na portalu https://preporod.com/ (Pristup 12. 04. 2020.)

 

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar