Reuf Bajrović: Non paperi opasni za BiH, relativiziranje puno opasnije

Reuf Bajrović: Non paperi opasni za BiH, relativiziranje puno opasnije

Piše: Reuf Bajrović (Anadolija)

Non paper slovenskog premijera Janeza Janše o podjeli Bosne i Hercegovine (BiH) je logično ishodište politike Europske unije (EU) prema BiH od početka jugoslovenskih ratova do danas. Pred sami početak genocida nad Bošnjacima u BiH, EU je probao da natjera Aliju Izetbegovića, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine (RBiH), da prihvati etničku podjelu teritorija.

Građani RBiH, kao i rukovodstvo zemlje, tada su slijepo vjerovali u fantomsku međunarodnu zajednicu i međunarodno pravo. Nažalost, dio elite u Sarajevu je spreman da opet organizuje doček nekom "novom Miterrandu". Zbog toga je i prijedlog o podjeli BiH dočekan s nezainteresovanošću u dijelu političke elite u Sarajevu. Vjera u poštenje i pravičnost EU-a nije zamrla ni nakon niza biltova i lajčaka, koji su dali sve od sebe da pomognu da se konačno provede ono što je Bill Clinton čuo iz usta europskih zvaničnika tokom genocida - bolna, ali realistična obnova kršćanske Europe.

Da se radi na tome pokazalo je vezivanje problema razgraničenja Srbije i Kosova s odnosima unutar BiH - što je strateški cilj srpskih nacionalista od kraja rata u Jugoslaviji 1999. Taj cilj je ispunjen prošle godine kada je Miroslav Lajčak, nekadašnji visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH i bivši šef slovačke diplomatije, uspio da uvjeri ključne aktere u EU-u da ga postave za specijalnog izaslanika za pregovore Srbije i Kosova i da paralelno obavlja posao izaslanika za ostatak zapadnog Balkana.

Namjere EU-a prema većinski muslimanskim zemljama u Europi su razumnim ljudima postale jasne tokom genocidnih pohoda s kraja prošlog vijeka, ali se prošle godine ponovo pokazalo da su one ostale nepromijenjene: pomoć velikosrpskom i velikohrvatskom ekspanzionizmu. Jedino u tom kontekstu treba posmatrati dva non papera koji su se u javnosti pojavili ove godine.

Hrvatski non paper su podržale zemlje čije vlade sada gaje dobre odnose s Putinovom Rusijom, dok je Janšin - za sada - siroče, iako je više nego očigledno da ga podržavaju iste zemlje. Lokalni izvođači radova na planovima za eventualnu podjelu BiH predvođeni su Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem, uz asistenciju jataka u Sarajevu, koji svjesno minimiziraju opasnost. Hrvatska i Srbija skoro deceniju vode agresivan hibridni rat u BiH koristeći sva raspoloživa sredstva, uključujući i pomoć Rusije, s ciljem da se otupi odbrambeni refleks u Sarajevu.

Da se istorija na Balkanu ponavlja najbolje pokazuje činjenica da su - kao i tokom borbe protiv fašizma 1940-ih godina - glavni saveznici Sarajeva Washington i London i, naravno, Ankara. Treba se nadati da će BiH ovaj put izbjeći da se promjena svjetskog poretka sruči njoj na leđa, kao što je to bio slučaj više puta u posljednja dva vijeka.

Tišina kojom zvanični Brisel i Berlin prate nasrtaje na BiH od dolaska Milorada Dodika na vlast 2006. nesumnjivo je dio šireg dogovora oko podjele zona uticaja. Ukrajini se događa ono što se desi zemljama koje povjeruju u to da je bolje imati obećanje Zapada nego sopstveno naoružanje (u slučaju Ukrajine se radilo o nuklearnom).

Non paperi su opasni po BiH, ali je širenje defetizma i relativiziranje opasnosti puno opasnije. Na slučaju Crne Gore se najbolje vidjelo kuda vodi nemaran pristup prema onome što rade Moskva, Beograd i Zagreb. Crna Gora se nalazi u nemalom problemu zbog loše procjene procrnogorske opcije na samo jednim izborima. Probosanske snage bi trebalo da izvuku lekciju iz crnogorskog debakla, prije nego što bude kasno. Zabijanje glave u pijesak pred opasnošću koja je bliže nego ikad od 1995. ili slijepa vjera u dobre namjere EU-a koji upravlja onim što je u obliku "krezubog" EUFOR-a ostalo od vojnih garancija Dejtonskog sporazuma je omiljeni odgovor dijela liberalno-lijeve javnosti u Sarajevu.

Ipak, Europska unija je zamišljena kao ekskluzivni klub u koji većinski muslimanske zemlje nisu dobrodošle. Albanija, Kosovo, BiH i Turska su na samom repu tog procesa. Kako drugačije objasniti da je Srbija lider procesa EU integracija, dok Kosovo i Albanija čame na začelju? Zašto je Rumunija članica EU-a, dok je razvijenija Turska blokirana više od deceniju? O kakvim demokratskim standardima je riječ u Mađarskoj, koje BiH ne ispunjava? To je surova realnost kojoj BiH treba da se prilagođava i koja opravdava ono što je bh. akademik Abdulah Sidran i mudro nazvao "istorijskim pravom na paranoju".

Slovenački i hrvatski non paperi nisu ništa novo i to je njihova najvažnija poruka. Slabost u Sarajevu, kao i nezainteresovanost glavnih saveznika da pomognu BiH, pritom ulazeći u direktni sukob s Moskvom, očito se interpretira kao pogodan trenutak da se obnovi "kršćanska Europa".

Možda će Bidenova administracija uskočiti s jakim mjerama podrške cjelovitosti BiH - takvih najava ima - ali je puno odgovornije biti spreman svim raspoloživim sredstvima braniti ono što se braniti mora. Sjedinjene Američke Države (SAD) će sigurno biti na strani BiH u svim međunarodnim debatama, samo je pitanje da li je to dovoljno? Da li će na kraju BiH završiti onako kako je završio Afganistan, koji će nakon 20 godina direktnog prisustva SAD-a biti prepušten sam sebi uz verbalnu podršku i tapšanje po ramenima? Vjerovatno neće, ali je važno biti spreman i na takvu mogućnost, jer bi u tom slučaju non paperi poput ovih iz Hrvatske i Slovenije bili izbor između mira i rata.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar