Autor: Abdulah Sidran

Kada sam 1975. godine objavio poemu Čega smo zbir, samo je dvoje ljudi znalo šta znače i na koga se odnose dva slovceta posvete ispod naslova: M. S. Uz oproštaj od nje, prvi put ovdje kazujem: bili su to inicijali pjesnikinje Melike Salihbegović, s kojom sam u neobičnom prijateljstvu proveo punih pedeset godina. Ko je Meliku imalo poznavao, znao je da je prijateljstvo s njom – veliki posao, odgovornost, misija, nešto poput dragocjene bašče pune rijetkih, endemskih biljaka, i da tu golemu bašču bezbrojnog šarenog raslinja valja brižno njegovati ako se žele osjetiti i razumjeti sve njene boje i mirisi.

Zajedno smo tih godina uređivali njenu knjigu minijaturnih poetsko-filozofskih proza pod naslovom Kaze, dok su se pokraj nas, na podu, u njenom stanu na Otesu, igrali njen Amir i moja Miranda, nijedno starije od 7-8 godina. Učio sam od Melike. Smatralo se da sam već formirana pjesnička figura, ali su se moje manjkavosti u obrazovanju najsnažnije pokazivale u nerazumijevanju moderne likovne umjetnosti i savremene evropske filozofije. Tom me stazom Melika vodila za ruku veoma brižno, onako kako učiteljice vode svoje klecave prvačiće na izlete u šume oko grada. Lamija je poznavala više i razumijevala bolje od mnogih naših kolega “egzistencijalista” i nisam dobio niti jedan od naših verbalnih duela na tu temu. Bachelard? O, divni, prekrasni Bachelard! Za njega ni čuo ne bih da ne bijaše poznanstva i druženja s Melikom.

Nije mi tih godina govorila o svom porijeklu od konjičkih Prohića, po majci, ni bliskom srodstvu s briljantnim mladim filozofom prof. dr. Kasimom Prohićem, za kojim smo mi, studenti Filozofskog fakulteta u Sarajevu, koračali i u koga smo gledali kao u neko mlado antičko božanstvo.

Predsjednik ondašnjeg Udruženja književnika – umjesto da napravi javne demonstracije! – povodom hapšenja i suđenja grupi muslimanskih intelektualaca 1983. godine, dao je staljinsku izjavu: “Što se nas tiče, neka im dadnu po sto godina robije!” – i to je šutke otrpjelo spisateljsko članstvo, bez ijedne jedine ni javno ni nejavno izgovorene riječi neslaganja. A otkud u sudnici, među posmatračima, i mladi pjesnik Sidran, opet je znalo samo dvoje, on i jedna od žena s optuženičke klupe: Melika. Nije bilo lahko ući u sudnicu, sve je to bilo podređeno misterioznoj svrsi jednog po društvo, državu i vlast kompromitirajućeg montiranog procesa – ali sam našao način da preko jednog sudskog administratora tu propusnicu dobijem i suđenje pratim svakodnevno, sve osim posljednjeg dana, kada se izricala presuda. Saslušavši dan ranije završne riječi odbrane (fenomenalni Rajko Danilović!), smatrao sam da ne postoji ni teorijska mogućnost ikakvog kažnjavanja ikoga od optuženih. A ono!? Preko stotinu godina robije za desetak ljudi bez krivice, zbog onoga što misle i pišu, ili eventualno kazuju jedni drugima.

Njen mučenički i herojski život poslije robije, s koje nije puštena ničijom miloštom ni pameću, nego vlastitom borbom i nepopustljivošću, nakon višemjesečnog totalnog štrajka glađu, nezamislive patnje i svirepa mučenja maloljetnog sina – u istrazi o predmetu s kojim on nije mogao imati nikakve veze – nisu ni stotim dijelom obuhvaćeni poezijom, romanima, pozorišnim i eksperimentalnim komadima koje je sve ove godine pisala Melika. Da li će sin Amir Knežević, koji je svoje znanje više jezika, a bez domaćeg redovnog školovanja, stekao u Londonu i drugim svjetskim gradovima, u kojima je živio i boravio ne kao “guzonjin sin” nego kao nahoče i siromah bez igdje ikoga – moći, htjeti, uspjeti, napisati svoju porodičnu historiju, nije nam dato da znamo. Možemo se samo nadati, Bogu moliti. Samo djeliće te povijesti znam – a nad svakim mora zavriskati cijelo ljudsko biće.

Dvije bi mi stranice, tri ili četiri stupca ovdje trebala da pobrojim književno, prevodilačko i teatarsko-eksperimentalno djelo Melike Salihbeg Bosnawi. Ono je ostalo nepročitano. Kružilo je rukama desetak najbližih znalaca i prijatelja i njen osjećaj marginaliziranosti, zanemarenosti, bojkota, izolacije, neprihvatanja – bio je potpuno razumljiv i opravdan.

Otišao sam prije nekoliko sedmica da je obiđem, kao hastu kojoj eksperti odbrajaju posljednje dane života, poveo sa sobom i suprugu i ponio dvije svoje knjige na poklon kako se ne bi baš i izvana vidjelo da se ne radi o sastanku nego o rastanku, i da se više nećemo licem u lice gledati, za ovog ovdje života. U nje se lice bilo podmladilo, onaj koji ne bi znao da ima 72 godine ne bi joj po licu mogao “dati” više od 52. Glas zvonak, snažan. Misao bistra, oštra, nepokolebiva. Ustala da nas isprati do izlaznih vrata. Upozorava nas, kao majka kad djecu ispraća u školu: “Nemojte ljudima kazivati da mi je loše. Ja se radujem što odlazim svom Allahu, ja nestrpljivo čekam taj čas! Zar ne vidite da sam sretna!?”

Sišli smo u noćna svjetla i gužvu Ferhadije i koračali šuteći. U Jelićevoj, u polutami, kuda se presijeca na Ulicu M. M. Bašeskije i tramvajsku stanicu, zagrlimo se moja žena i ja i neobično dugo ostanemo u čvrstom zagrljaju.

(Stav)