ZOKI JE MALO NERVOZAN | Kuda vodi rat u hrvatskoj političkoj areni

Piše: Davor Gjenero

U racionalnom društvu ključni je posao nosilaca vlasti, kao i svih ostalih upravljača, smanjivanje neizvjesnosti u sustavu. Uspješna su ona društva u kojima je postupanje vlasti i nosilaca vlasti predvidivo, proračunljivo i ne izaziva dodatnu nestabilnost.

U parlamentarnim republikama, sustavima parlamentarne vlade u kojima nosilac suvereniteta nije monarh nego izabrani predstavnik, uloga Predsjednika republike uglavnom je svedena na predstavljanje suvereniteta, njegove se ovlasti svode se na one koje ima, na primjer, Britanska kraljica, prenosi Al Jazeera Balkans.

Ona je nepogrešiva, jer ne može činiti ništa, a zbog svoje „nepogrešivosti” uživa društveni status i renome. U parlamentarnoj republici od Predsjednika se očekuju suzdržanost, uravnoteženost, distanca prema svim političkim opcijama, jer on ne predstavlja tek jednu od stranaka, kao ostali akteri na nacionalnoj političkoj razini, nego cijeli narod.

U miru i stabilnim situacijama predsjedničke su ovlasti tek simbolične, ali kad nastupi kriza, a pogotovo ratno stanje, one se povećavaju, a Predsjednik obično djeluje kao svojevrstan krizni menadžer.

O tome kako u političkoj krizi treba djelovati predsjednik u parlamentarnoj republici najbolje smo mogli učiti od austrijskog predsjednika Alexandra Van der Bellena, koji je nakon raspada koalicije narodnjaka i desničara, uz prijelaznu vladu i nove izbore, svojoj državi osigurao mirnu tranziciju, bez napetosti i nestabilnosti, i to u uvjetima u kojima se činilo da su institucije ozbiljno poljuljane.

Za razliku od mudrog bečkog profesora, koji je ozbiljnu strukturnu krizu pretvorio u miran, predvidiv i siguran proces, njegov hrvatski kolega Zoran Milanović, nakon godine dana mandata, koji je počeo obećavajuće, uspio je zemlju dovesti na rub ozbiljne političke krize, čiji se ishod čini prilično neizvjesnim.

Početak mandata bio sjajan

Početak njegova mandata bio je sjajan – bez nepotrebne pompe, obilježen dostojanstvenom skromnom ceremonijom bez pretencioznosti, neprimjerenih s obzirom na ograničene predsjedničke ovlasti.

I govor koji je pratio inauguraciju činio se obećavajućim, najavljivao je društvenu integraciju i jačanje institucija.

Snažan naglasak mandata dogodio se prošlog ljeta, na dvadeset i petu obljetnicu Oluje. I Predsjednik i Premijer održali su sjajne integrativne govore, jasno izrazili pijetet prema svim žrtvama rata, uključujući i stradanje srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj, a odgovor te zajednice, koji je izrekao potpredsjednik Vlade koji predstavlja tu zajednicu Boris Milošević, bio je na jednakoj razini.

Tih dana, definirajući poziciju srpske zajednice, njen najvažniji policy planer, Milorad Pupovac, izgovorio je važnu misao: naglasio je konstitucionalni patriotizam kao jednu od ključnih odrednica političkog identiteta Srba u Hrvatskoj.

To znači da Srbi ovdašnji Hrvatsku doživljavaju kao svoju domovinu i namjeravaju svoje probleme rješavati u njenu okviru. S malo patetike mogli bismo ustvrditi da tom Pupovčevom rečenicom “završava građanski rat” i da se srpska zajednica u Hrvatskoj čvrsto integrira u državni korpus.

I doista, nekako istovremeno s ovom rečenicom, u susjedstvu je “proključao” koncept “Srpskog sveta” kao neoradikalske verzije “Velike Srbije”, a ta nova destabilizacija regije, koja se osjetila i u BiH i u Crnoj Gori, u Hrvatskoj nije imala nikakva utjecaja na unutarnji politički život.

Odnosi Predsjednika i Vlade bili su iznenađujuće mirni dugo vremena, iskrice oko toga treba li ili ne, proglasiti izvanredne okolnosti zbog pandemije, jer je predsjednik Milanović nastojao steći dodatne ovlasti i utjecaj na vladinu politiku, ali kad u tome nije uspio, nije dodatno zatezao odnose.

Ozbiljnije je postalo tek u listopadu prošle godine, kad je uhapšen dotadašnji direktor kompanije JANAF, operatera hrvatskog naftovoda.

On je mjesecima bio predmet nadzora policije, a u to vrijeme predsjednik Milanović je zalazio u njegov privatni “klub”, i  dok su zbog pandemije ugostiteljski objekti u Zagrebu bili zatvoreni.

Javnost je razglabala o Milanovićevu druženju u opskurnom klubu i ovome je situacija postala neugodna, iako ozbiljna pitanja o “dubinskim” vezama između Milanovića i tog menadžera nisu došla na dnevni red.

Međutim, Milanoviću je postalo jasno da policija i o tome, vjerojatno o njegovoj povezanost s opskurnim naftnim tajkunom, za kojeg su posredno ili neposredno radili i Milanović i uhapšeni direktor, zna itekako mnogo.

Tada je poput legendarnog Lakija iz drame Dušana Kovačevića postao “malo nervozan” i započeo je prvi val verbalne agresije prema svima koji su mu se našli na putu – od Vlade, preko nevladinih udruga, pa do političkog analitičara prof. Žarka Puhovskog. Kao što je planuo, taj val agresije i neprimjerenog ponašanja Predsjednika postupno se ugasio.

Igra zvana ‘appeasment’

Ponovno je, međutim, planuo kad se Milanović našao suočen s prvom pravom predsjedničkom ovlašću, i to upravo u vrijeme predizborne kampanje za lokalne izbore.

Još od prošle jeseni, u hrvatskim uvjetima u kojima Vlada, doduše, ima minimalnu većinu u Saboru, a opozicija je posve neprepoznatljiva i bezidejna, Milanović je uživao u procjeni kako je on zapravo ili pravi šef opozicije, ili čak i jedina prava opozicija u Hrvatskoj.

Odjednom je shvatio da za ulogu “glavnog opozicionara” ima itekako snažna oruđa u rukama, pa je pokrenuo političku akciju kojom je htio poniziti premijera Plenkovića i Vladu i pokazati ih politički nemoćnima.

Od promjene Zakona o sudovima 2018. godine u Hrvatskoj je procedura izbora predsjednika Vrhovnog suda regulirana tako da Državno sudbeno vijeće, dovoljno vremena prije isteka mandata aktualnog predsjednika Vrhovnog suda, raspisuje javni poziv na koji se mogu javiti zainteresirani kandidati, koji ispunjavaju kriterije i koji izrade program svog rada, DSV te prijedloge dostavlja Predsjedniku, a on, nakon što formalno zatraži mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda, odabere jednog od kandidata i njegovo ime pošalje na potvrdu Saboru. Sabor njegova kandidata mora potvrditi natpolovičnom većinom glasova svih zastupnika.

Milanović je nedavno dobio od Državnog sudbenog vijeća imena i programe troje kandidata, ali je odlučio da ne želi podržati niti jednoga od njih.

Jasno je da je u tom slučaju trebao DSV obavijestiti da ne prihvaća kandidate i zatražiti raspisivanje novog javnog poziva.

Umjesto toga pokušao je zaigrati igru koju bismo mogli opisati pojmom iz teorije međunarodnih odnosa – “appeasment”. Tim se pojmom opisuje stanje u kojem slabiji akter, služeći se agresivnošću i nepredvidivim ponašanjem, jačem akteru pokušava nametnuti svoje rješenje.

To je ono što Hitler tridesetih radio Chemberlainu i Antanti, koji su popuštali njegovoj agresiji, pristajali na ustupke i bili uvjereni da spašavaju mir.

Upravo tako Milanović je pokušao parlamentarnoj većini nametnuti kandidaturu inače dobre kandidatkinje za predsjednicu Vrhovnog suda, profesorice krivičnog procesa Zlate Đurđević.

Da bi appeasment pristup bio uvjerljiv, bilo je nužno stvoriti uvjete snažne agresije, a Predsjednik, čini se, cijelu proceduru nije prepustio Saboru, nego je snažno lobirao na stranke unutar vladajuće koalicije da u produciranom sukobu stanu na njegovu, a ne na stranu premijera Plenkovića.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar