Vedad Pezo: Stolački harem

Vedad Pezo: Stolački harem

Piše: Vedad Pezo

Ljudska nutrina povezana je sa najvećim stepenom spoznaje o kraju, o životu koji je prolazan, o samome sebi. Zadnje pristanište ljudskog lijesa ide u zemlju, kud bi nego sa svojim, u svom, na svom, tako bi barem osjećao zemlju okolčenu i onaj mezar u koji se spušta njegovo tijelo.

Mnogo godina unazad, stolački Bošnjaci imali su svoje posljednje luke, zvane haremi. Tu je Đetelina i tu je harem u Poplašićima. Kako je vrijeme odmicalo, haremi su se punili i došlo je vrijeme kada nemamo gdje šibicu da spustimo. Nedavno sam prisustvovao dženazi jednom daljem rođaku.

Dženaza k'o dženaza, govor efendije o prolaznosti ovog svijeta i odlazak na drugi, i spuštanje u kabur rahmetlije uz žamor prisutnih. Iskopao se mezar, tik uz neki stari nišan koji je virio iz zemlje, i kao da sam u tom momentu osjetio neki duboki glas koji dopire iz zemlje, nekog tamo davno umrlog imena i prezimena kako govori :,, Pa pobogu brate, zar da ćete spustiti čovjeka na moje kosti, od toliko zemlje koju imate oko sebe, a vaša je".

Tog momenta prolazilo mi je mnogo dženaza kroz glavu sa istim ishodom. Rat je stao davno, vrijeme je prolazilo, kako je prolazilo, odnijelo je u nepovrat mnogo duša stolačkog kraja, a problem sa prostorom ostao je fikcija koja stoji iznad svake mudre glave koja misli o prolaznosti i tekovini života.

Često prolazim čaršijom, još češće slušam govor starih Stočana o tome da je srednjoškolski centar na haremu napravljen, čujem još da je i tepa na haremu napravljena, to uradi nekadašnja vlast, koja i nije bila u lijepom odnosu sa vjerom i čovjekom koji je prakticira.

Pričalo se da je nekad neki Dubravac bio zadužen da gleda ko dolazi u džamiju, da je bio dužan hapsiti te ljude, a on bi umjesto da hapsi, ušao u saf sa ljudima i odklanjao namaz, da bi sutra dan otišao u komitet i bacio crvenu partijsku iskaznicu i kazao, jadna ti je ta vlast koja je u zavadi sa Bogom i narodom. Stolac nije ostao samo na problemu ukopa i nije to nažalost njegov jedini problem.

Malo je prstiju na obje ruke da bi se nabrojali. Sjetimo se kako je Stolac nekada imao i problem sa gasulhanom, muslimanski obred kupanja i opremanja rahmetlije obavljao se na otvorenom, u avlijama i baščama, sve dok nije odvažna skupina ljudi zakucala na vrata izvjesnog Papca, kazavši mu, slušaj kameleon imamo problem takav, ukoliko ga ne riješite od sutra svaki drugi rahmetlija bit će obradovan upravo na tvojim vratima, da bi se neposredno poslije toga sagradila čaršijska gasulhana. Stolac je ostao trenutno u sjeni globalnih problema, ali ovaj problem ostaje kao neriješena enigma, veliki upitnik i teret svih nas, Stočana.

Hoće li opet neka nova skupina hrabrih ljudi morati posegnuti za  mjerama poput ovih naprijed navedenih i zakucati odlučno na nečija vrata. To je vrlo ozbiljno pitanje za one koji drže ključ zatvorenih vrata! Mudrost leži u razumnoj upotrebi ključa.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar