Muftija Dedović: Apel i krik Islamske zajednice

Muftija Dedović: Apel i krik Islamske zajednice

Ako nam glas i nije stigao duboko do neba

Vrisnuli smo bar kako treba

Mak Dizdar

U Sarajevu je 4. marta na inicijativu i poziv reisu-l-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Husein-ef. Kavazovića, održan sastanak najviših državnih i političkih predstavnika Bošnjaka i rukovodstva Islamske zajednice...

Piše: Salem-ef. Dedović, muftija mostarski

Sastanak je održan u delikatnom trenutku kada se politički predstavnici Bošnjaka u Srebrenici trebaju odrediti spram budućih političkih koraka, a nakon ponovljenih izbora (koji su bojkotirani od strane svih probosanskih političkih stranaka) u gradu i području koje je Vijeće muftija Islamske zajednice svojom fetvom proglasilo zonom Šehitluka, dakle mjestom posebne pažnje i odgovornosti svih činilaca u vjerskom, društveno-političkom, kulturnom i javnom životu Bošnjaka ne samo u njihovoj matici, državi Bosni i Hercegovini, već i domovinskim zemljama i čitavoj dijaspori. Sastanak je organiziran s planom da pored regije Srebrenice, prostora izvršenja genocida nad našim narodom i najsenzibilnijeg pitanja u našoj novijoj historiji, tretira i dramatično težak i nepovoljan politički, kulturni i ekonomski položaj u kojem se nalazi naš narod na području entiteta Republike Srpske.

Reis-ul-ulema kao vjerski poglavar i vrhovni muftija predstavlja jedinstvo dina i ummeta (vjere i naroda) te u skladu sa ovlaštenjima i obavezama koji su utvrđene dokumentom Menšure i Ustavom Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, dužan je, da u okviru vršenja povjerenog mu poslanja i misije, da se brine i bdije nad sudbinom naroda kojemu je duhovni predvodnik, učitelj i moralni orijentir. Kao takav, sa najodgovornijim ljudima u Zajednici sagledava stanje i prilike u kojima se organiziraju svi bitni segmenti javnog i društvenog života naroda kojeg predvodi i u zemlji gdje obitava, te na bazi islamskih principā, savjetovanja i dogovora, ukazuje na anomalije i probleme i usmjerava na pravac rada i djelovanja.

Izabrani zvaničnici u vjerskom i opće društvenom javnom prostoru prema islamskom učenju nosioci su emaneta - povjerenja da se preuzeta odgovornost i dužnost savjesno vrši. Stoga su Reis-ul-ulema i muftije, ispravno razumijevajući opći interes ( maslaha āmmeh), a u najboljoj i najplemenitijoj namjeri  pristupili sastanku na kojem su imali jedan cilj: posve otvoreno i krajnje dobronamjerno ukazati vodećim ljudima stranakā u političkom životu Bošnjaka čiji predstavnici obavljaju dužnosti u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti u kantonima i općinama Federacije Bosne i Hercegovine da se konkretna ( a ne prigodničarska i praznim parolama obojena) pažnja usmjeri prema Bošnjacima u manjem bosansko-hercegovačkom entitetu.

S obzirom da muftije zajedno sa glavnim imamima i imamima koji sa svojim porodicama žive na prostoru tog entiteta, dijeleći sudbinu svog naroda, imaju dobar pregled stanja u kojima se bošnjački narod politički eliminira iz svih procesa političkog odlučivanja, da nema ozbiljnog rada i djelovanja na njegovom kulturnom uzdizanju i stvarnom ekonomskom osnaživanju i da se osjeća zaboravljenim i prepuštenim u brojnim sredinama, odlučeno je da se vodećim ljudima političke scene ukaže na sve te stvari.         

Otvoreno smo ukazali na pogubnost političih fragmentiranja i neodgovornosti da se nađe minimum zajedničkog konsenzusa oko onoga što su pitanja o(p)stanka našeg naroda, da se mučne političke svađe i nesloga među bošnjačkim političkim prvacima bolno reflektiraju na sve malobrojniji i generacijski sve više u trećoj dobi naš narod na tom prostoru. Političke stranke, sve odreda, ne rade s narodom, sjećajući ga se samo kao broja prilikom izbora, kada traže, odnosno što je najžalosnije kada kupuju njegov glas za neku bizarnu cijenu, oduzimajući čovjeku dostajnstvo.

Tražili smo da se bošnjački politički predstavnici koji participiraju u vlasti RS-a odreda svi nastane i s porodicama žive u mjestima koja su im izborne baze i gdje su im politički položaji, jer na temelju toga uživaju dobre plaće i sve prinadležnosti lagodnih političkih funkcija. Narod ne vidi efekta od toga što su na tim položajima jer sa srpskim zvaničnicima i predstavnicima na  republičkom i lokalnom nivou ne otvaraju dijalog i saradnju, tako da ne rješavaju goruće potrebe naših ljudi, koji onda silom prilika „padaju na pleća“ naših vrijednih imama koji su u tim malim povratničkim sredinama i misionari, i kulturnjaci, i humanitarci, i administrativni radnici i sve drugo što treba. To je tako, jer jednostavno nema ko drugi.

A Islamska zajednica kako ne ostavlja svoje džemate, džamije i ustanove, ne odriče se ni svog naroda. Jer kako se odreći, kako razdvojiti to dvoje, to je organski jedno s drugim povezano. Ako ne bude naroda, neće biti ni organiziranih džemata niti Zajednice, ostaće džamije i naše kompletno bogato vjersko i kulturno nasljeđe bez domaćina, brižnih čuvara i nadzornika. 

Naš narod nestaje kao politička činjenica i faktor na ogromnom dijelu državne teritorije, u entitetu RS. Ne smije se nikako smetnuti s uma da je i to Bosna i Hercegovina, bez zadrške,  bez obzira kakvo je danas ustavno-pravno i političko uređenje na sceni.

S tim političkim okvirom treba tražiti modele poboljšanja političkog i svakog drugog statusa bošnjačkog i hrvatskog naroda. Getoiziranje i zatvaranje su pogubni procesi koji nas ne vode ka dobru.  

Ovaj važan skup rezultirao je potpisivanjem zajedničke Izjave kojom se p(r)ozvani politički akteri obavezuju da će njihovi kadrovi na pozicijama u kantonima i općinama u Federaciji činiti konkretne doprinose da se kroz njihove budžete i institucionalna zakonska  rješenja pomogne ljudima u manjem entitetu da bez ograničavanja ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu, da osnuju školske centre gdje će djeca učiti na bosanskom jeziku i nacionalnu grupu predmeta, da imaju kontinuiranu podršku kroz sveobuhvatan program (koji će se čim prije izraditi i njime konkretitzirati obaveze svih) za opstanak i održivi razvoj Bošnjaka i Hrvata.    

Kao direktni sudionik ovog važnog skupa ostao sam neprijatno iznenađen reakcijom nekih medija u vezi s inicijativom i održavanjem jednog ovakvog sastanka, a nakon istupa predsjednika Socijaldemokratske partije (SDP) koji je objelodanio svoje obraćanje na skupu. Nadam se da će onaj dio javnosti, koji se inače ostrašćeno protivi bilo kakvoj religijskoj ulozi u javnoj sferi, obratiti pažnju na gornje retke koje sam ispisao u namjeri da pojasnim s kojih pozicija i s kojim motivom Islamska zajednica, njen vrhovni poglavar i drugi nosioci vjerskog autoriteta, se „bave“ politikom. Da budemo precizni: ne bavimo se politikom u dnevno-političkom i lično-interesnom formatu, ali se bavimo onim što utiče na pitanja opstanka, slobode, časti, dostojanstva, porodice i imovine Bošnjaka kao pojedinca i bošnjačkog naroda kao cjeline.

Mi iz Islamske zajednice smo ovaj sastanak predstavili u formi posljednjeg apela i krika koji se treba čuti i odjeknuti, jer vremena više jednostavno nema, a mi moramo prenijeti ono što je poruka i osjećanje naroda, svih grupacija i profila, s kojim se svakodnevno susrećemo i koji traži suvisle odgovore. Odgovore trebaju dati oni koji su vlast u društvenoj strukturi, zato su bili i pozvani, uz obavezivanje da će konkretnim stvarima mijenjati ono smo mi predočili kao slabosti i nedostatke. Zato smo iznenađeni da neko ovaj dobronamjerni apel i poziv na sastanak pokušava iskoristiti u političko prepucavanje i prikupljanje poena.

Reis-ul-ulema je snagom svog moralnog autoriteta i harizme okupio najodgovornije ljude za zajednički sto, suočavajući ih s kompleksnom situacijom u državi i našem narodu, pri tome ne dajući političku ulogu Zajednici ( jer ona to i ne može) kojoj je na čelu, što je posao i zadatak odgovornih zvaničnika.

Na sastanku smo od političkih zvaničnika čuli i osvrte na neke istupe i postupke ljudi u Zajednici koji su s njihove tačke gledišta problematični i nekonzistentni, što jeste bilo dobro da čujemo i percipiramo, jer i našu Zajednicu čine ljudi, a oni griješe i nisu savršeni.   

Predsjednik SDP-a u svome izlaganju koje sam shvatio kao unaprijed pripremljen manevar za izlaznu strategiju iznio je niz stvari s kojima se ne slažem. Naime, pozivajući se na multietnički karakter svoje političke opcije izrazio je nespremnost da potpiše ponuđeni dokument Izjave, koji je u suštini integracijski i ojačava multietnički kapacitet bh. entiteta RS, što smatram ključnim razlogom za podršku istome i da je kao takav trebao biti prihvatljiv svima. Na kraju svi sudionici su se opredjelili ka suštini i sadržaju a ne formi, pa je tako Islamska zajednica u potpunosti povukla svoj prijedlog da bude među potpisinicima, kako je to prvobitno bila namjera.

Ono što osjećam obavezom da izdvojim, a to je bilo temom jednog dijela mog izlaganja, jeste svakako Mostar i pitanje izbora čelnog čovjeka grada, gdje sam rekao da je to trebao biti primjer minimuma političkog konzensusa među političkim subjektima koji pretendiraju na glasove bošnjačkog biračkog tijela da bi se promjenila paradigma Grada, ali da do toga nažalost nije došlo.

Gospodin Nikšić vidio je u tome jednostran pristup, prebacujući da niko nije osudio izborne krađe na mostarskim izborima, kako one unutar Koalicije za Mostar 2020 tako i krađu glasova njegovoj političkoj opciji. Doista, nemam potrebu nikome da obrazlažem svoje stavove koje sam po pitanju Mostara iznosio javno i jasno, pa i po ovome pitanju, a primjer su moja hutba i hutba rukovodioca za vjerske poslove i obrazovanje u Muftjstvu, održane 15. i 22. januara a koje su objavljene na službenoj stranici Muftijstva, ali također i pojedinačni sastanci sa čelnim ljudima gradskih organizacija svih probosanskih stranaka. O tome  vjerujem da može više čuti od gospodina Armana Zalihića.

I na kraju, s pozicije muftije koji vodi teritorijalno najveće i najrazuđenije muftijstvo u zemlji Bosni i Hercegovini, a koje pokriva čitavu Hercegovinu (i sjevernu, i srednju, i donju, i istočnu, i zapadnu) i velike dijelove jugozapada Bosne (Duvno, Livno i Glamoč), što jeste prostor u kojemu se moj narod osjeća nekomotno i ograničeno u ostvarivanju svojih političkih prava, te brojnih ljudskih prava i sloboda, kažem da ću ostati nepokolebljivo ustrajan da se za to borim, pa kako god to iz udobne perspektive Sarajeva izgledalo kao miješanje u politiku.   

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar