Bursać: Mesud iz Cazina, neimar pravoslavne crkve

Bursać: Mesud iz Cazina, neimar pravoslavne crkve

Piše: Dragan Bursać

Agencijska vijest glasi: “Ključevi Hrama svetih apostola Petra i Pavla u Osredku nadomak Cazina povjereni su na čuvanje Mesudu i Fatimi Keranović.” A Mesud i Fatima su bračni par iz okoline Cazina. Ništa ih ne razdvaja od hiljada drugih u Bosni i Hercegovini. Oni dijele dobro i zlo u zemlji podijeljenoj po svakom šavu. Pa ipak, Mesud i Fatima nisu običan bračni par, oni su ponjabolji od nas. Oni su ono što bi trebali biti svi mi u jednoj boljoj, a opet našoj zemlji.

Priča ide ovako:

Crkva svetih apostola Petra i Pavla u Osredku kod Cazina sagrađena je najvjerovatnije krajem 19. vijeka. Oštećena je za vrijeme Drugog svjetskog rata. Povijest kaže dalje da je crkva, među prvim u Bosanskoj krajini, obnovljena 1967. godine i stavljena na raspolaganje pravoslavnom narodu, koji je živio tu u krajevima Osredka, Vrela i drugih sela, koji su pripadali Vreoskoj parohiji.

U razgovoru za Anadoliju protojerej Karađorđe Derajić, paroh buševićko-blatnjanski dodaje: “Hram je poslije toga služio kao filijalni sve do 90-ih godina prošlog vijeka, kada su naši vjernici izbjegli, a hram je u posljednjem ratu oštećen, ali ne mnogo. Nakon toga, mi, ovdje, u ovome selu Osredak, nemamo svojih vjernika, izuzev jedne bake, koja je tu povremeno prisutna i koja ponekad prima goste i svoju porodicu.”

Milostivi Samarjanin se pojavio u Krajini

I tada stupa na scenu istorije, ali još više duhovnosti i ljubavi, Mesud Keranović, koji je sa svojom porodicom aktivno učestvovao još od 2012. godine u obnovi crkve. U početku je bilo još ljudi, pravoslavaca u dijaspori, koji su se dogovarali oko poslova, ali su vremenom ostali samo Mesud i Fatima, sa sinovima Mensudom i Samirom.

I zamislite samo tu scenu u kojoj jedna bošnjačka, muslimanska familija, kamen po kamen, gredu po gredu, blok po blok, ciglu po ciglu u potpunoj tišini, na sjenkama zapadnog neba Bosanske krajine, obnavlja komšijski, pravoslavni hram. Bez bilo kakve želje za eksponiranjem, bez bilo kakvog nametanja i samopromocije, vrijedne ruke nekadašnjeg građevinca Mesuda, brižne ruke njegove žene Fatime i vješte ruke budućih građevinaca Mensuda i Samira podižu nešto vrijedno i sveto, a ”drugom i drugačijem“, kako se u nas često greškom govori.

“Upravo milostivi Samarjanin se pojavljuje i ovdje, u Krajini. To nas raduje i to nam daje nadu da budućnost i Krajine i budućnost čovjeka nije upitna. Sve dok ljudi imaju razumijevanja i ljubavi jedni za druge. Mi smo, eto, srećni što se upravo to ogleda i ovdje, u Osredku. Možda ne toliko koliko bismo mi željeli, kako naše komšije. Ali, onoliko koliko je to moguće, mi činimo da postoji dobra volja”, cijeni paroh Karađorđe u izjavi za Anadoliju.

A Mesud je više od dobrog Samarićanina. On je put za sve nas. On je pokazatelj volje, dobrote, dostojanstva i ljepote naroda bosanskog. I on to radi tek tako. Jer je – čovjek. Zapravo, on to radi iz najvećeg i najvažnijeg kategoričkog imperativa – imperativa Kantovog, koji nam otkriva skrivenu tajnu onog moralnog zakona u nama: “Radi tako da princip tvoga rada može postati princip rada svih drugih. Djeluj tako da tretiraš ljude – kako sebe ,tako i druge – uvijek kao cilj, a nikad kao sredstvo.”

Kompleten tekst pročitajte OVDJE.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar