Ruska vojna dominacija u Srbiji i moguća promjena spoljnopolitičkog kursa Srbije

Rusija kada ulazi u vojne sporazume uvjek svojim partnerima daje obećanja, ali nekako uvijek uspijeva da iznevjeri jer njihova riječ ne znači mnogo, često zapravo ništa. Takav slučaj je i sa Srbijom i njenim pridruženim ušešćem u Organizaciji Dogovora o kolektivnoj bezbjednosti (ODKB).

Iz Rusije traže da Srbija konačno treba da odredi svoje spoljnopolitičke prioritete. Na primjer, da podnese molbu za članstvo ili pridruženo učešće u ODKB, što bi kako oni smatraju, „bio veoma jak i efikasan korak Srbije“. Međutim, apsurd je da Srbiju tamo niti ko čeka niti ko zove što se ranije razložno moglo čuti i iz usta ruskog predsjednika V.Putina. Drugi problem je održavanje tijesnih savezničkih odnosa ODKB-a sa Srbijom, i obratno, da se ne govori na primer o direktnoj vojnoj pomoći Srbiji u okruženju zemalja članica NATO-a, to jest drugog vojnog, neprijateljskog saveza?

Ili obrnuto, kako bi Srbija odgovorila svojim savezničkim vojnim obavezama preko teritorije neprijateljskog vojnog saveza?

Jasno je da Rusiji istinski nije stalo da Srbija bude članica ODKB, i da je to u sadašnjoj geostrateškoj konstelaciji odnosa gotovo nemoguće ali Rusija na ovaj način želi Srbiju držati podalje od NATO-a, sve dok je to njen geostrateški interes.

Međutim, Rusija nikako ne želi odustati od vojne dominacije nad Srbijom i to se najdosljednije čini kroz prodaju oružja, uprkos ekonomskom krahu uzrokovanom COVID-19 širom svijeta. Pokazalo se to i na primjeru nedavnog događaja rasprodaje vojnog oružja Srbiji, pod nazivom "Saradnja 2020", kojoj su prisustvovali predsjednik Srbije A. Vučić i veliki broj drugih zvaničnika. Ovaj događaj je jasno pokazao da Rusija nastavlja da kao prioritet stavlja svoj cilj održavanja utjecaja nad Srbijom i kontrole ključnog aspekta vojske Srbije, ovaj put preko rasprodaje zastarjelog vojnog oružja i vojne
opreme.

Uprkos proklamovanoj vojnoj neutralnosti Srbije, od 2006. godine, njenom kandidaturom za EU i ozbiljnim ekonomskim posljedicama COVID-19, Rusija i dalje stavlja ogroman diplomatski i vojni nagalasak na nastavak uticaja na vladu i vojsku Srbije. Ovo se najbolje može vidjeti na primjeru njihove dominantne uloge u nastavljanju naoružavanja Srbije, čiji je obim ukupne vojne kupovine bio preko milijardu američkih dolara i u 2019. i 2020. godini, što je ogroman porast postotka BDP-u
odnosu na njihove vojne kupovine u 2018. godini.

Vojna saradnja Beograda i Moskve realizira se kroz zajedničke vojne vježbe, obuku, ruske donacije Srbiji, kupovinu ruskog naoružanja i vojno-tehničku saradnju. Komercijalni vid saradnje postoji više od deset godina, dok je sporazum o vojnoj saradnji Srbije i Rusije potpisan krajem 2013. godine. Najveći dio naoružanja i vojne opreme Vojske Srbije potiče iz Rusije, odnosno bivšeg SSSR-a ili je proizveden u Srbiji po ruskoj licenci.


Srbija je od Rusije nabavljala borbene avione MIG-29, helikoptere, tenkove i oklopna vozila. Poslednjih godina intenzivirane su zajedničke vojne vežbe Vojske Srbije i Oružanih snaga Ruske Federacije, u skladu sa ranije spomenutim sporazumom o vojnoj saradnji. Srbijanska vojska je 10. oktobra, ove godine, izvela veliku vojnu vježbu „Saradnja 2020“ i demonstrirala upotrebu oružja ruske proizvodnje, uključujući artiljerijsko-raketni sistem "pancir S1". Također je predstavila borbene dronove koje je nedavno nabavila iz Kine.


Srbija pokušava održati ravnotežu između ambicije za ulaskom u EU i njezinih istorijskih veza s Rusijom koja je podržava u ne priznavanju nezavisnosti Kosova. Rusija s druge strane želi zadržati geopolitički utjecaj na Srbiju, a signal za to je otvaranje ureda ministarstva obrane Rusije u Beogradu. U uredbi ruske vlade od 15. oktobra o.g. koju je potpisao premijer Mihail Mišustin, navodi se „da će šef predloženog ureda pomagati u rješavanju vojnih i tehničkih pitanja vezanih za saradnju Rusije i Srbije“. Sporazum, kada ga potpišu obje strane, osigurat će ruskom dužnosniku u Srbiji pravo posjećivanja srbijanskih divizija koje koriste rusko oružje i vojnu opremu pod uslovom da se njegova posjeta najavi i osigura pristanak. Na ovaj način Rusija želi držati pod kontrolom srbijanske vojne kapacititete postavljajući se dominatno u odnosu na srbijansku stranu.

Nakon ovog poteza Rusije, Srbija je pod snažnim pritiskom EU prije dva mjeseca donijela odluku da obustavlja vojne vježbe sa stranim vojnicima na šest mjeseci, a tu se prije svega misli na zajedničke vojne vježbe s Rusijom i Bjelorusijom. Neki vojni analitičari iz Srbije smatraju da je ovo krah spoljnopolitičkog koncepta Srbije, i odnosa prema Rusiji, i da se dalje neće moći ići u istom pravcu i zadržati kvalitetna vojna saradnja sa Rusijom.

Do zahlađenja rusko-srpskih odnosa došlo je prije nekoliko mjeseci kada su u Moskvi saznali da je Srbija kupila kineski sitem protivvazdušne odbrane, a ne ruski, dok je, posle potpisivanja vašingtonskog sporazuma došlo do, neskrivene ljutnje Moskve.

Ono što je značajno naglasiti je da Rusija uopšte nije navikla na ravnopravnu komunikaciju s malim zemljama poput Srbije ili Bjelorusije. Ona u tim odnosima želi imati dominantan uticaj. U isto vrijeme, takve reakcije ukazuju da Rusija osjeća svoju ograničenu privlačnost. Dok Kinezi nude gotovo sve, velike infrastrukturne projekte, investicije i povoljne kredite, Kremlj uglavnom nudi mjesto na počasnoj tribini pored Vladimira Putina, tokom vojnih parada. Ako govorimo o velikim projektima, tu stvari ne stoje baš dobro za njihove partnere.

Zbog takvog potcjenjivačkog odnosa Rusije prema svojim partnerima predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, sve češće se okreće prema Kini a ljetos je on sam najavio da Srbija „razmišlja“ o kupovini kineskog raketnog sistema protivvazdušne odbrane FK-3, i ako je još ranije bilo najavljeno da će Srbija uzeti ruski PVO sistem S-400.

Ono što već duže vrijeme ljuti Rusiju je spor i nemogućnost dogovora oko Srpsko-ruskog humanitarnog centra u Nišu, koji je predmet oštrih polemika domaće ali i međunarodne javnosti. S jedne strane, postoje tvrdnje da Rusija nije zadovoljna statusom svog osoblja u Nišu i traži određeni stepen diplomatskog imuniteta, barem onakav kakav uživaju predstavnici NATO-a u Srbiji. Smatra se da je to ruski odgovor na srpsku saradnju sa Alijansom, na koji, ponovo, reaguje Zapad. S druge strane, pojedini izvori upozoravaju da Srpsko-ruski humanitarni centar lako može postati prva ruska
vojna baza na Balkanu.

EU već godinama podsjeća Srbiju da je nemoguće da bude dio EU, a da ne poštuje zajedničku spoljnu i bezbjednosnu politiku. Za to vrijeme Srbija je ostvarivala tijesnu vojnu saradnju sa Rusijom i ako je isticala svoju vojnu neutralnost. U tim odnosima uvjek je bila u potčinjenom položaju, dobivajući lažna obećanja od ruskog partnera. Situacija se znatno promijenila poslije vašingtonskog događaja kad Srbija pokušava napraviti distancu prema istoku. Problem je što je veći dio javnog mnjenja u Srbiji snažno proruski orijentisan, i teško mu je saopštiti da relacije s Moskvom nisu kakve su bile.

Srbija je prvi put od 2013. godine otkazala zajedničku vojnu vježbu s Rusima i Bjelorusima, jer je jedna njena vojna jedinica trebalo da ode u Bjelorusiju, na samu granici sa NATO zemljama, i to u scenariju koji je negativan za NATO. To je za nju bio jedini izlaz, da se nađe način da se ne ode. To bi mogao da bude i nagovještaj promjene spoljnopolitičkog kursa Srbije. U tom kontekstu treba promatrati i najvaljenu posjetu ruskog ministra Sergeja Lavrova našoj regiji, kako bi se popravili
poljuljani odnosi sa Srbijom.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar