Nije tajna zašto bivše sovjetske države žele postati članice NATO-a: u slučaju da jedna država koja je NATO članica bude napadnuta, NATO-ov član 5. obavezuje koaliciju da pruži podršku toj državi članici.

To nije slučaj sa organizacijom koja se ugleda na nju, a koju predvodi Ruska Federacija – Organizacija ugovora o zajedničkoj sigumosti (CSTO).

To je najbolje pokazao nedavni sukob između Armenije i Azerbejdžana oko regije Nagarno-Karabakh. Armenije je očekivala da će CSTO stati uz nju, ali je Rusija odlučila da svom strateškom partneru uskrati traženu pomoć, dok na drugoj strani Azerbejdžan uspijeva da dobije vlastitu međunarodnu podršku, prenosi Epi Centar.

Glavna razlika između CSTO-a i NATO-a

Nakon raspada Sovjetskog Saveza i turbulencija devedesetih, Rusija je željela da se ponovno nametne kao regionalna sila u široj euroazijskoj regiji. Oko sebe je okupila važne geografski bliske i strateške partnere, te je Moskva, oponašajući zapadnu upotrebu ugovornih organizacija i regionalnih tijela kao sredstva za projiciranje moći, organizovala brojne zajedničke organizacije i  regionalna tijela koja obuhvataju bivši Sovjetski Savez.

Jedno od najznačajnijih za rusku odbrambenu politiku i euroazijsku bezbjednost je CSTO – organizacija koja funkcioniše kao bezbjedonosni stup moskovske političke obnove Velike Euroazije.

CSTO se trenutno sastoji od šest država članica (Armenija, Bjelorusija, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Ruska Federacija) i dva promatrača (Afganistan i Srbija). Organizacija je osnovana 1992. godine, a do sada su je formalno napustile Gruzija, Azerbejdžan i Uzbekistan, dok je Turkmenistan potpuno apstinirao od članstva. Rusija se i u ovoj organizaciji nametnula kao potpuni vođa, te kontroliše cijeli sistem odlučivanja, uprkos prividnom zajedničkom nastupanju zemalja članica. Osim svoje apsolutne prednosti u broju stanovnika, geografskoj veličini i vojnoj moći, Rusija u potpunosti zadržava moć veta nad uspostavljanjem novih vojnih baza u drugim članicama CSTO-a od strane trećih strana.

Najveća razlika između CSTO-a i NATO-a jeste svakako očita nejednakost u vrstama akcija koje svaki savez očekuje od svojih članova. Naime, NATO stavlja velik naglasak na obvezno djelovanje i neupitnu predanost odbrani saveza, dok CSTO naglašava dobrovoljnu prirodu kolektivne odbrane i dominaciju nacionalnog suvereniteta nad kolektivnim djelovanjem.

Armenija ostala bez očekivane zaštite

U posljednjih par mjeseci obnovljeni su žestoki sukobi između Armenije i Azerbajdžana u autonomnoj azerbejdžanskoj regiji Nagorno-Karabakh koji je pod nadzorom Armenije. Proglašeno je i ratno stanje, sukob je eskalirao i obje države nisu imale namjeru prestati uprkos molbama velikih državnih sila, pa i Evropske unije za smirivanjem situacije. Armenija se u velikoj mjeri oslanjala na pomoć CSTO-a i očekivala je da će, kao punopravna članica, dobiti očekivanu zaštitu, posebno ako se uzme u obzir da je azerbejdžanski predsjednik Ilham Aliyev 1993. godine izašao iz CSTO-a odbijajući odlučno svaki prijedlog Moskve o ruskim mirovnim snagama u regiji Nagorno-Karabakh.

Ipak, ubrzo je na vidjelo izašla još jedna porazna činjenica za Armence: Rusija je u isto vrijeme prodavala naoružanje (oružje, metke i tenkove) Armeniji koju navodno podržava i sa kojom gradi „dobre“ odnose, ali i Azerbejdžanu. Armenski političari su kritikovali Rusiju zbog opskrbe Azerbejdžana njihovim oružjem rekavši da se to protivi ruskom vojnom savezu sa Armenijom i da potiču Baku da pokuša vojno rješenje sukoba u Karabahu. Ruski premijer Dmitrij Medvedev odbacio je te kritike rekavši da „Rusija isporučuje oružje i Armeniji i Azerbejdžanu i time održava „vojnu ravnotežu“ u ovoj regiji“. Na sastanku CSTO-a 2019. godine, Armenija je ponovo oštro kritikovala prodaju oružja Azerbejdžanu. Bivši ministar odbrane Armenije Vagharshak Harutyunyan rekao je da je prodaja oružja Azerbejdžanu ozbiljan problem.

„Ovo je ozbiljan problem, jer se CSTO temelji na principu da „prijetnja jednoj državi predstavlja prijetnju svima“. Stoga države ne bi trebale poduzimati korake protiv bezbjednosti države članice“, istakao je Harutyunyan.

Kao so na ranu Armencima, došla je izjava glavnog sekretara CSTO-a, Stanislava Zasa, da će pružiti Armeniji vojnu pomoć u slučaju stvarne prijetnje teritorijalnom integritetu zemlje.

„Kada se stvore stvarne prijetnje za bezbjednost, stabilnost, suverenitet i teritorijalni integritet bilo koje zemlje članice CSTO-a, tada zemlja ima pravo podnijeti zahtjev za CSTO. Tako se aktiviraju međudržavni mehanizmi, uključujući mehanizme hitnih konsultacija i pruža se potrebna pomoć ili saradnja toj zemlji u skladu s njezinim zahtjevom ”, rekao je Zas.

Uvidjevši da očekivana pomoć i zaštita neće stići, Armenci su se obratili SAD-u i Evropi sa molbom da se uključe u rješavanje sukoba sa Azerbejdžanom. U isto vrijeme, Azerbejdžan, kao članica Vijeća Evrope, mogao je očekivati pomoć Zapada ukoliko bi im zatrebala.

Nakon svega ostaje pitanje da li će Armenija zaboraviti izdaju Rusije i CSTO-a i ostati i dalje njihov saveznik ili će pak slijediti put Gruzije, Azerbejdžana i Uzbekistana i izaći iz organizacije koja ih je ostavila na cjedilu kada im je najviše trebala.