Ako sam musliman, a nisam Charlie, moram li biti terorist?

Ako sam musliman, a nisam Charlie, moram li biti terorist?

Da je kontroverzni harvardski profesor Samuel Huntington danas živ, vjerovatno bi sasvim pogrešno, na istovjetan način kao i 1993. godine, trijumfalno ponovio svoje poznate hipoteze o „Sukobu civilizacija“, pogotovo poslije najnovijih scena brutalnog nasilja sa ulica tri evropska bisera Pariza, Nice ili Beča, prenosi Al Jazeera Balkans.

Ne vjerujem ni da bi ovaj autor odustao od svoje omiljene teze koju su prisvojili nositelji mnogih radikalno desnih politika na Zapadu kako se „ratovi u budućnosti neće voditi između zemalja već između kultura i da će islamski ekstremizam biti glavna prijetnja miru u svijetu“. Za svoju tezu bi vjerovatno podastro upravo primjere „islamskog terorizma“ kao posljedicu različitih kulturnih i religioznih identiteta koji su se počeli događati za vrijeme a naročito nakon svršetka Hladnog rata.

I dok se razni Huntingtoni umnožavaju i 12 godina poslije njegove smrti, varirajući stereotip o islamu kao stranom tijelu u hrišćanskoj Evropi, stigmatiziranje (svih) muslimana se nastavlja nesmanjenom žestinom. Pogotovo onih hiljada i hiljada nesretnika čije su zemlje nekad i sami kolonizirali, a danas i potpuno razrušili upravo Evroljani kao današnji “izvoznici demokratije”, naravno na čelu sa najmoćnjom zapadnom silom Sjedinjenim Državama. Kojoj ne pada na pamet da u značajnjoj mjeri udomi izbjeglice, najčešće iz pretežno muslimanskih zemalja, koje je i dovela u red beskućnika i apatrida.

Ruganje poslaniku – delikt mišljenja

I dok se to od neodgovornih i nedovoljno obrazovanih političara još i može očekivati, bez obzira da li “optužuju” kao na primjer francuski predsjednik Emmanuel Macron ili “brane” kao na primjer turski predsjednik Rejep Tajip Erdogan, Huntigtonove proizvoljne i opasne teze oživljavaju i neki mislioci i teoretičari od kojih se to možda i ne bi moglo očekivati.

Tako se francuski filozof Pascal Brucner pita da li je u Francuskoj vraćen “delikt mišljenja” podsjećajući da se  nekoć ljudima kidao jezik ako bi se hulilo na Boga. “Danas se pak smije šaliti na račun Isusa, izrugivati Evanđelje ili čak Budu. No u ophođenju s islamom čini se da vrijede drugačija pravila”, piše Brucner.

On podsjeća da je “u našim multikulturalnim društvima zakonom zabranjeno vrijeđati manjine i osobe”.

“Rasistički govor i govor mržnje je zabranjen i dobro je da nitko na sav glas ne smije pozivati na ubojstvo Židova, Arapa, crnaca, ljudi s Magreba ili bijelaca. No ako se taj oprez previše ukruti te se proširi na tvorevine ljudske kulture, ako se u tom području apriorno zabrani svaka kritika sistema ili vjere, tada trčimo prema opasnosti da amputiramo slobodu mišljenja”, smatra Brucner uz tvrdnju da su se “različita fundamentalistička udruženja igrala tim proširenjem, te kriminalizirala kulturalne proizvode”. Kao primjer navodi kako su rimokatolici više puta doveli pred sud filmaše, jer su njihovo djelo smatrali klevetničkim (Marija i Josip Jean-Luca Godarda, 1985; Posljednje Isusovo iskušenje Martina Scorsesea, 1988; ili Larry Flynt Miloša Formana, 1996)…

Je suis no Charlie

Ovom djelovanju protiv „svetogrđa“ je radikalni islam dodao jednu novu notu, poentira Brucner, on ne tuži - on ubija. Sve ono što pripada prosvjetiteljskom duhu, bilo to kritika, ismijavanje ili antiklerikalni diskurs - sve to može biti krvavo kažnjeno, ocjenjuje francuski filozof.

On tvrdi i da određena ljevica, koja od islama želi napraviti oštricu u borbi protiv kapitalizma, vidi istinske krivce u novinarima, karikaturistima i intelektualcima koji su zloupotrijebili svoju slobodu, te pljunuli na “religiju potčinjenih”.

Na činjenicu da su danas muslimani, pogotovo u Evropi, potčinjena manjina, odgovara citiranjem sociologa Emmanuela Todda koji je nekoliko mjeseci nakon atentata na redakciju „Charlie Hebdota“ napisao: „Ponavljana i sistematična blasfemija, koja je usmjerena protiv Muhammeda, središnjom figurom religije jedne slabe i diskriminirane grupe, mora nevezano na to što kaže sud biti ocijenjena onim što ona jest: poticanje na religijsku, etničku ili rasističku mržnju.“

Pa kako onda ne postaviti sasvim logično pitanje uz osudu masakra u redakciji satiričnog lista koja se naravno, podrazumijeva: ako sam musliman, a nisam Charlie, moram li biti terorist?

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar