Piše: Dr. Harun Karčić (Atlanska inicijativa)

U septembru 2020. godine ponovno je eskalirao dugogodišnji sukob između Armenije i Azerbejdžana zbog kontrole nad pokrajinom Nagorno-Karabah. Riječ je o jednom od najstarijih sukoba na području bivšeg Sovjetskog Saveza. Zbog strateške lokacije te regije, ali i samog Kavkaza, mnoge susjedne velesile imaju velike interese i podržavaju suprotne strane u tom sukobu.

Zbog čega ratuju dvije kavkaske države?

Nagorno-Karabah, odnosno Gorski Karabah, pokrajina je koja se nalazi u Azerbejdžanu. Sastoji se od većeg planinskog dijela na sjeveru i zapadu te nizinskog područja na istoku i sjeveroistoku. Kavkaz je bio pod perzijskom kontrolom sve do izbijanja rusko-perzijskog rata, koji je trajao od 1804. do 1813.

Historija jednog sukoba

Uslijedilo je potpisivanje Sporazuma iz Gulistana 1813, nakon čega je regiju anektirala carska Rusija. Južni Kavkaz ostao je u sastavu Rusije do Oktobarske revolucije i ruskog građanskog rata (1918–1922), a nakon pobjede boljševika Nagorno-Karabah bio je, uprkos armenskoj većini, proglašen autonomnom oblašću Sovjetske Socijalističke Republike Azerbejdžana.

Zatim se, između 1922. i 1936, nalazio u sastavu Zakavkaske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike.[1]

Armenska Sovjetska Socijalistička Republika nikad nije odustala od prisajedinjenja te pokrajine, tako da je čak tokom 1960-ih i 1970-ih bilo više neuspješnih armenskih pokušaja da anektiraju pokrajinu Nagorno-Karabah. Prema popisu stanovništva iz 1989. godine Armenci su činili 76,9 posto, dok su Azerbejdžanci činili 21,5 posto.[2]

Uoči raspada Sovjetskoga Saveza armenski zastupnici su 1988. godine u oblasnoj karabaškoj vladi glasali za sjedinjenje s Armenijom. Vlasti u Bakuu su se oštro usprotivile bilo kakvom cijepanju svoje teritorije i ubrzo se nasilje pretvorilo u frontalni rat.

Krvavi rat između dvije države traje sve do 1994. godine i rezultira potpunom kontrolom Armenije ne samo nad pokrajinom Nagorno-Karabah već i nad okolnim mjestima. Armenske snage i njima lojalni pobunjenici iz pokrajine Nagorno-Karabah zauzeli su blizu 20 posto teritorije Azerbejdžana. U borbama je ubijeno blizu 30.000 ljudi, dok je više od milion raseljeno u susjedne zemlje.[3]

Shodno međunarodnom pravu, Nagorno-Karabah i sedam drugih područja koja su anektirali Armenci smatraju se okupiranom azerbejdžanskom teritorijom.

Kako su reagirale susjedne zemlje?

Kad je riječ o regionalnom savezništvu, tri su glavna aktera na Kavkazu – kako kroz historiju tako i danas – Turska, Rusija i Iran.

Uloga Turske i Rusije

Turska je bila prva zemlja koja je priznala nezavisnost Azerbejdžana 1991. godine.[4] Njihovi politički, ekonomski i međuljudski odnosi izuzetno su prisni, a to najbolje opisuje popularna parola ‘Bir millet, iki devlet’, odnosno ‘Jedan narod, dvije države’, što ukazuje na obostrano njegovanje turkijskih korijena.

Azerbejdžan je toliko bitan da, po tradiciji, novoizabrani predsjednici i premijeri Turske za svoju prvu inostranu posjetu biraju tu zemlju ili Tursku Republiku Sjeverni Kipar.

Što se tiče vojne saradnje, tursku podršku Azerbejdžanu karakterizira koordiniranost, otvorenost i brzina. Azerbejdžanski oficiri se godinama školuju u Turskoj. Ankara također redovno šalje vojne instruktore i specijalne jedinice na zajedničke vježbe u Azerbejdžan.

U pogledu oružja i opreme, Turska je, nakon Rusije i Izraela, treći najveći dobavljač oružja i vojne opreme azerbejdžanskoj vojsci – uključujući i vojne dronove tipa Bayraktar TB2 i raketne lansere.[5]

 Zanimljivo je primijetiti da su sve glavne političke opcije – ne samo stranka AKP već i ultranacionalistički MHP i kemalistički CHP – kao i manje stranke poput IYI partije, DEVA-e i Gelecek Partisi, nedvosmisleno podržale Azerbejdžan.[6]

Ruska reakcija bila je uglavnom ambivalentna. Iako Moskva vojno podržava Jerevan i ima dvije vojne baze s gotovo 5.000 vojnika, nije čvrsto podržala nijednu stranu u ovom sukobu. Razlog leži u činjenici da Rusija želi održati dobre odnose s objema državama.

Naime, što se tiče Moskve, Azerbejdžan je idealan susjed – ne samo da kupuje rusko oružje i održava prisne diplomatske odnose s Moskvom nego i ne dozvoljava Sjedinjenim Američkim Državama uspostavljanje bilo kakvih vojnih baza na svojoj teritoriji, niti pokazuje ambicije da se približi Evropskoj uniji ili NATO-u. Baku vodi multilateralnu vanjsku politiku i nikada ne kritikuje poteze Moskve.

Takav stav Moskva izuzetno cijeni. Zauzvrat, Armenija je važna Rusiji i Moskva je jasno dala do znanja da će podržati Jerevan ako se rat prelije na njenu suverenu teritoriju. Ipak, sadašnji premijer Armenije Nikol Pashinyan došao je na vlast nakon takozvane armenske revolucije 2018. godine, kada je svrgnut tadašnji premijer Serzh Sargsyan.

Moskva nikad nije bila ljubitelj sličnih obojenih revolucija i stoga ne gaji naročite simpatije prema Pashinyanu.[7] Moskva će donekle dozvoliti napredovanje azerbejdžanskih snaga kao izraz poštovanja prema toj zemlji i njihovoj samostalnoj vanjskoj politici koja ne ovisi previše o Zapadu, dok će istovremeno Jerevanu dati do znanja koliko je zapravo ovisan o Rusiji, te da je to potrebno više cijeniti u budućnosti. Rusiji ide u prilog činjenica da Evropska unija, koja je podržala armensku revolucije 2018, sada nijemo posmatra rat s Azerbejdžanom.

Od Teherana do Washingtona

Iran je podržao Armeniju jer ima komplikovan odnos s Azerbejdžanom. Teheran ima snažne ekonomske odnose s Jerevanom, koji je najveći uvoznik nafte, plina i električne energije iz Irana. Istovremeno, Iran i Azerbejdžan dijele granicu dugu više od 760 kilometara, kao i dio Kaspijskog jezera, koje je bogato naftom i plinom, i imaju brojne teritorijalne sporove.

Naime, kao smo naveli, u prošlosti je Perzijsko Carstvo kontrolisalo cijeli Kavkaz, uključujući i Azerbejdžan, ali je to izgubljeno nakon rusko-perzijskog rata 1826–1828.

Iran je pokušao proširiti svoj utjecaj u Azerbejdžanu ranih 1990-ih, nakon raspada Sovjetskog Saveza, ali bez mnogo uspjeha. Iako su stanovnici Azerbejdžana pretežno šiiti, kao što su i stanovnici Irana, to nije rezultiralo formiranjem prirodnog savezništva. Kamen spoticanja je sjeveroistočni dio Irana, koji je nekada pripadao Azerbejdžanu i u kojem živi blizu 20 miliona etničkih Azera. Mnogi Azeri sjeverni dio Irana smatraju južnim Azerbejdžanom i imaju teritorijalne pretenzije prema toj teritoriji. Štaviše, Teheran je, logikom neprijatelj-mog-neprijatelja-je-moj-prijatelj, odlučio podržati Armeniju[8] i oslabiti Azerbejdžan.

Drugi razlog su bliske veze Azerbejdžana i Izraela, dviju zemalja koje godinama tijesno sarađuju u pogledu razmjene obavještajnih podataka i vojne saradnje.[9]

Kako su reagovale zapadne sile?

Što se tiče Sjedinjenih Američkih Država, Washington je od 1997. godine jedan od triju članova koji sudjeluju, zajedno s Francuskom i Rusijom, u posredničkim naporima koje ulaže Minsk grupa između Armenije i Azerbejdžana.

Washington je 2001. godine zauzeo čvrst stav i pozvao predsjednike Armenije i Azerbejdžana na direktni sastanak u državi Florida, uz američko posredovanje, ali to nije rezultiralo značajnim napretkom. Tokom posljednjih sedmica američki politički krugovi nisu obraćali previše pažnje na trenutni sukob jer Sjedinjene Američke Države više nemaju direktne interese u regiji Južnog Kavkaza.

Zapravo, nakon izbijanja aktuelnog sukoba Sjedinjene Države su bile među posljednjim da izdaju saopćenje. Slično je i s NATO-om i generalnim sekretarom Jensom Stoltenbergom, koji je jasno rekao predsjedniku Armenije da Alijansa nije strana u sukobu te da nema direktan interes.[10]

Evropska unija se pokazala nesposobnom, ali i nespremnom, da preuzme snažniju medijatorsku ulogu i ograničila se na službena saopćenja.

 Scenarij raspleta

Kakva je budućnost Južnog Kavkaza?

Kavkaski zamrznuti sukob s vremena na vrijeme uzavre. Od prošlog primirja, 2016. godine, prevladala je nategnuta pat-pozicija. Ipak, cijena tekućeg sukoba već sada je neizdrživo visoka iako nijedna zemlja neće priznati stvarni broj vojnih žrtava.

Uprkos žestokoj retorici jerevanskih dužnosnika o slobodi i nacionalnom samoopredjeljenju, Armenija podnosi velike ljudske gubitke zbog azerbejdžanskih dronova Bayraktar TB2 proizvedenih u Turskoj i Harop „kamikaza-dronova" proizvedenih u Izraelu.

Azerbejdžan je, s druge strane, očito uložio novac zarađen prodajom nafte i plina da stekne sofisticirane odbrambene sisteme i modernizira svoju vojsku i ne pokazuje spremnost za prekid vatre.

Vlada Azerbejdžana očigledno je frustrirana činjenicom da pregovori u posljednje dvije decenije, s njihovog gledišta, nisu donijeli nikakve rezultate i stoga je odlučna da vojnim putem povrati kontrolu nad svojom okupiranom teritorijom.

Armenija, s druge strane, insistira na pravu na samoopredjeljenje naroda i ukazuje na to da je Nagorno-Karabah većinski naseljen Armencima.

Iako obje države, ali nerijetko i zapadni analitičari, često posežu za vjerskim argumentima u nastojanju da pojasne korijene sukoba, činjenica je da je riječ isključivo o sekularnom nacionalizmu i teritorijalnim pretenzijama.

Novi rat koji se rasplamsao oko Nagorno-Karabaha poraz je diplomacije i dokaz nezainteresiranosti zapadnih sila za konflikte na rubu Evrope. Sjedinjene Američke Države su se, kao globalna sila, definitivno povukle, a taj vakuum – ne samo na Bliskom istoku već i na Kavkazu – popunjavaju sve više Rusija, Turska, Francuska i Iran.

Uzimajući u obzir da je riječ o Kavkazu, regiji u kojoj su se tokom protekla dva stoljeća više puta sukobljavala tri velika carstva – Osmansko, Rusko i Safavidsko – ne treba isključiti mogućnost da ovaj sukob dublje uvuče današnje nasljednice tih carstava.

Tekst i druge sadržaje Newslettera Atlanske inicijative možete pronaći OVDJE.

 BILJEŠKE

[1] P. L. Dash. “Nationalities Problem in USSR: Discord over Nagorno-Karabakh.” Economic and Political Weekly, vol. 24, no. 2, 1989, pp. 72–74. JSTOR, www.jstor.org/stable/4394241 (Pristupljeno 26. oktobra 2020)

[2] Podaci Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Azerbejdžana, https://m.mia.gov.az/?preview/en/content/29863/

[3] Alex Ward, ‘’The conflict between Armenia and Azerbaijan, explained’’,   https://www.vox.com/21502327/armenia-azerbaijan-nagorno-karabakh-war-explained (7. oktobra 2020)

[4] Relations between Turkey and Azerbaijan, http://www.mfa.gov.tr/relations-between-turkey-and-azerbaijan.en.mfa

[5] Suzan Fraser, ‘’What lies behind Turkish support for Azerbaijan’’, https://apnews.com/article/turkey-territorial-disputes-azerbaijan-ankara-armenia-9a95d9690569623adedffe8c16f3588d (2. oktobra 2020)

[6] Gozde Bayar, Turkish parties condemn Armenian attack on Azerbaijan: Ruling and opposition parties issue joint statement supporting Azerbaijan, https://www.aa.com.tr/en/azerbaijan-front-line/turkish-parties-condemn-armenian-attack-on-azerbaijan/1988583 (28. septembra 2020)

[7] Nicu Popescu, ‘’A captive ally: Why Russia isn't rushing to Armenia's aid’’, https://www.ecfr.eu/article/a_captive_ally_why_russia_isnt_rushing_to_armenias_aid (8. oktobra 2020)

[8] Murat Sofuoglu, ‘’What’s Iran’s role in the Armenia-Azerbaijan clash?’’, https://www.trtworld.com/magazine/what-s-iran-s-role-in-the-armenia-azerbaijan-clash-40114 (28. septembra 2020)

[9] Emil Avdaliani, ‘’Defying Geography: The Israel-Azerbaijan Partnership’’,  https://besacenter.org/perspectives-papers/israel-azerbaijan-partnership/ (31. augusta 2020)

[10] President of Armenia visits the NATO Headquarters, https://www.nato.int/cps/en/natohq/news_179008.htm (21. oktobra 2020)