Piše: Ibrahim Prohić (Journal, Zagreb)

Pred svake izbore u Bosni i Hercegovini imamo manje-više istu sliku političke i ideološke mape, te u biti ista pitanja koja se mogu svesti pod zajednički nazivnik: JESU LI PROMJENE U BiH MOGUĆE?

Odgovor je bipolaran, optimističan i pesimističan.

Pesimizam se temelji na realnom stanju, a optimizam na iskonskoj želji i potrebi za boljim, na potrebi da se uhvatimo za nadu kakva god bila. Dok se nada ne ugasi odgovor na pitanje da li su promjene (u Bosni i Hercegovini) moguće biće - da su promjene su moguće.

Za koliko vremena, te koji društveni i politički faktori mogu realizirati promjene, sasvim je drugo pitanje. Situacija u Bosni i Hercegovini je toliko loša da je njenim građanima nužno da vjeruju i u utopiju. Sa psihološkog aspekta utopija (p)održava stav da je moguće samo ono u šta vjerujete da je moguće.

Stanje - anomija

Bosna i Hercegovina, simbolički govoreći, ima sto problema, a stoiprvi ili po značaju prvi problem je dominantno stanje društvene svijesti koje sociolozi označavaju kao anomiju. To je stanje u kojem većina građana ne vjeruje da su promjene (na bolje) u društvu moguće, odnosno da pojedinac ne može ništa učiniti da poboljša svoju individualnu egzistenciju.

Prijeteća posljedica takvog stanja duha je iseljavanje iz Bosne i Hercegovine, čiji trend već najavljuje apokaliptične posljedice. Gubitak biološke supstance, gubitak radno i reproduktivno sposobnog stanovništva, gubitak stručne populacije najava je izvjesnog mraka. Ili, sigurnog sunovrata ako se nešto drastično i temeljito ne promijeni.

Dodatne probleme bosanskohercegovačkom društvu, državi i njenim građanima , dolaze iz neposrednog okruženja, iz aktuelnih politika ponajprije iz Beograda, a potom i iz Zagreba. Istina, nešto blažeg intenziteta, u drugačijem pakovanju (formi) i manje vidljivo. To ne znači nužno i manje opasno.

Bosna i Hercegovina je napadnuta, to jeste kontinuirano se napada izvana i iznutra. Govoreći o okruženju u kojem egzistira savremna država Bosna i Hercegovina valja imati na umu da pomenuta destrukcija nije usmjerena samo na ovu zemlju.

Potvrđuju to odnosi na relaciji Beograd-Zagreb, Beograd-Priština, Beograd-Podgorica... Suština međudržavnih odnosa u pomenutim relacijama označena je sa negativnim atributima.

Hegemonizam, patronsvo nad dijelovima "svog" naroda u drugim državama, nadjačavanje, pritajeni imperijalizam umjesto saradnje i reafirmacije zajedničke sudbine susjeda. Ukratko, tzv. Region je ideološki, politički i mentalno u devedesetim godinama prošlog vijeka.

To je stanje zamrznutog konflikta koje održava animozitete, sumnju u dobre namjere susjeda, nepovjerenje, mržnju i neprijateljstvo. Konstantno se podgrijava nikad napuštena premisa iz vremena pred disloluciju SFRJ, princip krvi i tla. Posljednji događaji u Crnoj Gori to zorno potvrđuju.

Ništa se bitno nije promijenilo, izgleda da se nije ništa naučilo. Podsjećanje na kontekst, ovaj kroki geopolitičkog i , dodajmo, geostrateškog aspekta može pomoći razumijevanju savremenog bosanskohercegovačkog pitanja i dubine krize u kojoj se Bosna i Hercgovina nalazi.

No, da ne bi bilo zabune, pomenute smetnje izvana nisu alibi za unutrašnje političke aktere. Kontekst je kontekst. On ima svoj značaj, ali taj značaj je ograničenog efekta koji ne dozvoljava da se primarne odgovornosti za stanje u ovoj zemlji aboliraju unutrašnji akteri.

Dapače, odgovornost je primarno na njima. Da se sa načelne ravni i konteksta okruženja vrati analizi društvenog i političkog bića u Bosni i Hercegovini.

Pesimizam potiču sljedeće činjenice:

- Prvo, potencijal za promjene u Bosni i Hercegovini je vrlo nizak ,

- Drugo, tok i rezultati dosadašnjih izbora nakon Daytonskog sporazuma

- Treće, uobičajena praksa da se u postizbornom periodu falsificira izborna volja građana, birača, od strane vladajućih političkih stranaka, te sklapanje neprincipijelnih koalicija suprotnih volji birača, pa i ideološkim postulatima etabliranih stranaka,

- Četvrto, važeći Izborni zakon i opšti i tehnički uslovi u kojima se izbori održavaju

 - Peto, tehnologija vladanja i manipulacije identitetima i simbolima kojima se redovno produciraju i potkrepljuju strahovi i tokom mandata, a posebno u kampanji pred izbore...

Ko ne želi promjene?

Da pojasnimo kratko svaku od tih relevantnih činjenica.

Za promjene nisu vođe, članovi i simpatizeri vladajućih stranaka i s njima interesno povezani pojedinci ( i njihove porodice) i društvene grupe.

Za promjene nije većina onih zaposlenih u javnim preduzećima i državnoj upravi, niti oni koji su imali koristi od klasične ili političke korupcije.

Za promjene nisu ni oni koji primaju bilo koju vrstu socijalne pomoći. Koliko god ta pomoć bila niska, ponekad i mizerna, ljudi koje je primaju žive u strahu da bi ih nužne društvene reforme ostavile i bez toga.

Za promjene nije ni veliki dio akademske zajednice, te mnogi intelektualci, pogotovo kvazintelektualci koji su na sumnjiv način stekli fakultetsku diplomu ili akademsko zvanje, odnosno svi oni koji su svoj društveni i profesionalni status stekli suprotno krunskom principu kompetentnosti.

Za promjene nisu posebno agilni ni mnogi u opozicionim strankama jer se zadovoljavaju nezanemarljivim mrvicama koje dobijaju kao zastupnici u mnogobrojnim parlamentima neprirodno razuđenom političkog sistema i državnih struktura.

Koliko birača ostaje izvan ovih krugova?

O tome ne postoje relevantna istraživanja niti pouzdani statistički podaci. Ali zato znamo da oko polovine birača apstinira. Ova apstinencija ne mora značiti da se promjena ne želi, ali znači da ti građani nisu spremni da se zalažu za promjene.

Razlozi mogu biti u ranije pomenutom stavu anomije ili u tome što su ljudi nasjeli na podvalu vladajućih da su svi (stranke) u političkom polju iste, pa se nameće zaključak da se nema za koga glasati. Razlozi su i u političkoj nepismenosti, površnosti i lijenosti, te pasivnom mentalitetu, odnosno magijskom mišljenju da će neko, nekako, na volšeban, magijski način promijeniti postojeće stanje u društvu.

Zato je nužno evoluirati u sferi socijalizacije do opredjeljenja da se promjene neće desiti od onih kojima je u ovakvom društvu dobro, već tek onda kada većina izađe u prostor realne egzistencije. Drugačije rečeno, onda kada većina bude učestvovala u kreiranju ambijenta za promjene.

Krađa volje građana

Problem su i opzicione stranke koje ne nalaze načina da artikuliraju nezadovoljstvo građana u projekat za promjene.

Drugo. Osim apstinencije druga konstanta dosadašnjih izbora i političke konfiguracije je postojanje tzv. čvrstog biračkog jezgra etabliranih stranaka. To su oni politički vjernici koji će glasati za svog favorita bez obzira na njihovo ponašanje tokom mandata, odnosno bez obzira na efekte njihovog vladanja.

Ovome doprinosi i tzv. kratko pamćenje i odsustvo kritičkog preispitivanja onoga što se obećava u izbornoj kampanji i onoga što je realizirano.

Treće. Osim klasične krađe na izborima vladajući su patentirali i svojevrsnu krađu nakon izbora. Akademskim jezikom - falsificiranje izborne volje birača. Taj mehanizam je uveden poodavno. Podsjetiću na slučaj HDZ 1990. i njenog prvog predsjednika. Kao razlog formiranja nove stranke (u Hrvata) na istoj

ideološkoj matrici navedeno je drastično odstupanje HDZ BiH od izvornih principa i ciljeva.

Čitava kampanja se zasnivala na oštroj kritici HDZ BiH. Napravljena je i predizborna koalicija sa nekoliko manjih prohrvatskih stranaka. Nakon izbora HDZ 1990. ide u koaliciju sa HDZ BiH. Građani glasali za jedne, glasovi (mandati) otišli drugima.

Kasnije je slična metodologija prebjega u bh. etnitetu RS kolokvijalno označena terminom "papci". U početnoj fazi radilo se o pojedinačnim slučajevima (onoliko koliko je bilo potrebno za skupštinsku većinu). Kasnije se obim povećavao, pa su dijelovi tzv. opozicionih stranaka prelazili u vladajuću stranku, Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), a potom i skoro cijele stranke.

Pred ove izbore najjača stranka u RS je usisala vodeće ljude i partijsku strukturu glavnog opozicionog takmaca, Srpske demokratske stranke (SDS) u Doboju i Bijeljini.

Ni treći akter s istog političkog spektra, to jeste Stranka demokratske akcije (SDA) ne zaostaje u primjeni opisane tehnologije. Na prošlim parlamentarnim izborima imali su svog javnog i tajnog favorita za članove Predsjedništva BiH, i to jednog Bošnjaka i jednog Hrvata (ironični bi rekli multikultura na SDA način).

Poslije izbora će DF, stranka navedenog tajnog igrača, koalirati sa SDA (po drugi put i nakon , blago rečeno, vrlo lošeg iskustva sa SDA iz prethodnog mandata.

Obrazloženje, preciznije pravadnje (DF) bilo je borba za (ugroženu ) državu tzv. probosanskog bloka protiv osovine SNSD-HDZ BiH.

Lažni patriotizam kao pokriće političke prostitucije. No, nisu stali na tome. Optuživali su ostale stranke ljevice ili građanske opcije (SDP BiH i Našu stranku) da slabe navodni patriotski blok i da to rade iz odsustva hrabrosti da se upuste u otvorenu borbu. DF će svoju hrabrost i patriotizam pokazati nešto kasnije kada su srušili prograđansku koaliciju (šestorke) u Kantonu Sarajevo.

Tad su kao jedan od dva politička trojanska konja (DF i SBB) izveli rušenje iznutra i omogućili svom sponzoru (SDA) da povrati kontrolu nad resursima najbogatijeeg kantona u Federaciji BiH.

Četvrto. Izborni zakon je manjkav. Nedostaje institut vanrednih, to jeste prijevremenih izbora. Takav institut bi hipotetički povećao odgovornost stranaka i pojedinaca za ponašanje i rezultate tokom mandata. Sada je vlast tek zamjenjiva , dakle, nakon isteka mandata (ako se ne dese lomovi unutar uspostavljenih koalicija). Vanredni izbori bi dali mogućnost da vlast bude i smjenjiva, dakle, tokom trajanja mandata.

Pojmovna distinkcija između zamjene i smjene (vlast) je supstancijalna za demokratske procese i podizanje stepena odgovornosti politika, to jeste vlasti.

Uslovi u kojima se izbori održavaju stvaraju ozbiljnu sumnju u regularnost izbora. Postoji dovoljno argumenata, pa i dokaza, o namještanju i friziranju rezultata. O tome su svjedočili neposredni akteri koji su učestvovali u takvim radnjama. Birački odbori su produžena ruka političkih stranaka. I pored savremnih tehnologija registriranje pojedinačnog glasanja obavlja se ručno koje je podložno falsificiranju.

Prijedlozi za uvođenjem elektronskog glasanja u parlamentu odbile su vladajuće stranke. Razlog je indirektni dokaz o gruboj izbornoj krađi.

Peto. Etablirane stranke pokazale su da za trideset godina nisu u stanju riješiti ni jedan bitan društveni problem, ali su savladali tehnologiji vladanja i manipuliranja niskim strastima, identitetima i simbolima tih identiteta. Ekonomska i socijalna pitanja ostaju tek puka deklaracija dok se javni prostor kontaminira identitetskim floskulama.

Strahovi se podgrijavaju tokom mandata kada je potrebno prikriti neka suspektna ponašanja, a intenziviraju u izbornoj kampanji. Strah je osnovna emocija i ontogenetsski i filogenetski (u razvoju vrste i u periodu emocionalnog sazrijevanja individue). Siromaštvo, nesigurnost i strahovi guše autonomnost osobe, njenu sposobnost kritičkog mišljenja i donošenja racionalnih odluka (generalno, pa i u izbornom procesu).

Savremena despotija

Tako građani postaju laka meta manipulacije, pa umjesto da biraju u skladu sa svojim životnim potrebama oni tek glasaju ¸¸ispranog mozga¸¸ pod dejstvom bjesomučne propagande.

Bosna i Hercegovina je država koja se ne kreće, to jeste ne razvija, jedina država u Evropi kojoj je to civilizacijsko pravo uskraćeno oktrojiranim Daytonskim ustavom, jedva prikrivenim imperijalnim apetitima politika iz Beograda i Zagreba, te prije svega karakterom etabliranih politika u Bosni i Hercegovini.

Vladajuće stranke u Bosni i Hercegovini apsolutiziraju etnički princip u političkom predstavljanju i pri definiranju ustavne konstitucije. Osporavaju kao legitiman građanski princip. Odriču legitimitet onima koji nisu izabrani u skladu sa etničkim principom.

Vladajuće stranke nisu demokratski profilirane. Tamo su vođe de facto vladari i na čelu stranke se održavaju po desetak ili više godina.

Dodajmo još dvije karakteristike tih stranaka. Sveli su politiku na puki klijentelizam i korupciju instalirali kao sistem.

Parlamenti i izvršna tijela su izvođači volje nekoliko političkih moćnika. Bosna i Hercegovina živi neku vrstu savremene despotije zaogrnute u plašt lažnog parlamentarizma. Rezultat svega navedenog je ekstremno nizak stepen društvene produktivnosti vlasti na svim nivoima.

Zato je nužno uvodno pitanje (jesu li promjene u Bosni moguće?) redefinirati. Hipotetičko i konceptualno pitanje glasi kakve promjene su poželjne da bi se potaknule reforme i zemlja krenula iz društvene krize?

Taj pristup sugerira tri strateške promjene.

 - Prvo, promjena političke paradigme.

 - Drugo, promjena političke filozofije.

- Treće, promjena modela vlasti.

Etnički princip se u periodu od trideset godina pokazao nefunkcionalnim. Nije riješen ni jedan vitalni društveni problem (pa ni nacionalno pitanje koje je navodno njihov temeljni cilj). Nije uređen ni jedan segment društva (što se zorno pokazalo u vremenu aktuelne pandemije).

Zato je nužno povratiti status legitimnog i principu građanskog predstavljanja. Zbog trodecenijskog stanja duha nije moguće zamijeniti jedan princip (etnički) drugim principom (građanskim).

U prvoj fazi bi optimalno bilo ustanoviti ideološku kohabitaciju dva temeljna principa. To bi moglo relaksirati strahove i stvoriti uslove za podizanje stepena društvene produktivnosti.

Na planu političke filozofije trebalo bi reafirmirati opšti ili javni interes kao smisao politike i razvoj kao temeljni cilj svake vlasti na svim nivoima. Humanistička psihologija (rodonačelnik Abraham Maslow) podučava da je dobra ona država koja ide za autentičnim potrebama ljudi i pojedincu omogućava realizaciju selfa, to jeste ostvarenje njegovih potencijala. (Uporedite ovu tvrdnju sa društvenim kontekstom u

bosanskohercegovačkoj državi). Društveni i profesionalni status individue trebalo bi da zavisi od njegovih sposobnosti, a ne od pripadnosti nekoj društvenoj grupi, etničkoj zajednici ili političkoj stranci.

U ovom segmentu još valja dodati opredjeljenje za sekularnu državu, te saradnju i osjećaj zajedničke sudbine kao imperativ za razvoj.

Treća promjena tiče se modela vlasti (ponajprije izvršne vlasti). Poželjan koncept vlast tretira kao servis građana i operativnu strukturu kojom se načelna opredjeljenja i ciljevi realiziraju tokom mandata. To je vlada koja ima viziju i koja na početku mandata jasno definira konkretne ciljeve, te mjere i instrumente za njihovo realiziranje.

Takva vlada pravnu državu uzima kao aksiom. To podrazumijeva vladavinu zakona i donošenje odluka formalnim kanalima, depolitizaciju javne uprave, apsolutnu transparentnost i nultu toleranciju na korupciju i kriminalitet. Na kraju kao krunski trebalo bi reafirmirati princip kompetentnosti što je prvi uslov za uspjeh vladine agende u mandatu.

Rasplet ili prognoza

U Bosni i Hercegovini je to neizvjesno. No, postoje značajne razlike u dva entiteta. U RS apsolutni vladar je Milorad Dodik i tako će ostati nakon ovih izbora. Možda će imati bolji skor nego na prethodnim izborima. U Federaciji BiH više je neizvjesnosti.

Ovdje se dešavaju vidljive promjene u društvenom biću i u političkom polju.

Na parlamentarnim izborima prije dvije godine vodeća stranka SDA izgubila je vlast u KS, a tijesno je bilo u još dva kantona. Izbornim inženjeringom poraze su pretvarali u pobjede. Posebno se to odnosi na KS. Tamo je prethodna vlast građanskih stranaka (ondašnje šestorke) za godinu dana pokazala da je vlast moguća bez nacionalnih stranaka (SDA u ovom slučaju), da je moguć drugačiji i efikasniji model vlasti.

Bila je to prva programska vlada u BiH. Dobit je, za sada, na simboličkoj ravni. Biće interesantno hoće li se to kapitalizirati na lokalnim izborima.

Pozitivnim promjenama valja dodati novog aktera Platformu za promjene kojeg vodi Mirsad Hadžikadić, novo lice koji je na prethodnim izborima kao nepoznat bosanskohercegovačkoj javnosti osvojio respektabilnih oko 55 hiljada glasova. Od tada uspješno razvija struku političke stranke i sada je već, uz Našu Stranku, pozitivno osvježenje i nova nada u drugačiju, bolju Bosnu i Hercegovinu.