Piše: Davor Gjenero

Četverogodišnji mandat Donalda Trumpa na čelu SAD-a duboko je promijenio tu državu i neke stvari, koje su se smatrale izvjesnima, danas više nisu sigurne. Od početka svog mandata, bolje rečeno još u vrijeme svoje kampanje, Trump je u fokus javnosti gurnuo pojam iz kategorijalnog aparata teorija urote – pojam „duboke države”, a fokus i njegove kampanje i njegova mandata bio je razgradnja te kategorije.

Za teoretičare urote „duboku državu” čine uski sloj mogula iz „vojno -industrijskog kompleksa” i moćni politički gremiji, agregirani u Washingtonu. U tim se krugovima, a ne u formalnim institucijama, donose ključne političke, ekonomske i razvojne odluke, pa se zato nakon smjene vlasti i zamjene između demokratskih i republikanskih administracija, javne politike SAD-a ne mijenjaju niti duboko niti brzo, prenosi Al Jazeera Balkans.

Liberalno-demokratski teoretičari uvjereni su da relativna stabilnost javnih politika, koja je obilježavala SAD, ne proizlazi iz urote i činjenice da ljudi koji nisu izabrani, ali imaju realnu moć, zapravo donose ključne odluke, nego zbog toga što sustav koji je tako velik mora funkcionirati kao tromi brod koji polako mijenja kurs, a činjenicu da republikanci i liberali dijele velik dio političkih vrijednosti i da postoji velika interferencija između stavova političkih predstavnika tih dviju stranaka, ne smatraju posljedicom washingtonskih spletki i urota, nego vrlinom društva koje je politički homogeno.

Trumpova politika podijelila Ameriku

Upravo je to Trump promijenio. Za razliku od Europe, gdje je distanca između konzervativaca/demokršćana na desnici, liberala u centru, socijalista/socijaldemokrata na ljevici i zelenih, koji su iz civilnog društva snažno zakoračili u političku arenu, takva da međusobno prijateljevanje pripadnika različitih svjetonazora nije standard, u Americi je bliskost demokrata i republikanaca bila posve uobičajena. Sasvim je normalan i odnos međusobnog poštovanja, kakav je postojao između dvojice bivših predsjednika, Billa Clintona i Georga Busha starijeg, ili srdačan odnos pri smjeni Clintonove administracije onom Busha mlađega, sasvim je normalno da su za velikim američkim senatorom Johnom McCainom ili simpatičnom suprugom Busha starijega zajedno tugovali Bushovi, Clintonovi i Obame. Sasvim je normalno bilo i to da liberalniji demokrati  i konzervativniji republikanci ulaze u političke razgovore bez srdžbe i iskreno, jasno definirajući svoje stavove. Trumpova era to je prekinula, njegova politika podijelila je Ameriku, a nikad u povijesti nisu bile veće razlike između pristaša dviju stranaka.

Trumpov mandat u velikoj je mjeri razorio washingtonski establišment, kojem Trump nikad nije pripadao, a njegov protukandidat Joe Biden njegov je organski dio. Nikad se prije nije dogodilo da netko od sudaca Vrhovnog suda u Senatu bude potvrđen bez ijednog glasa „protivničke” stranke. Prvi je takav slučaj bio isforsirani izbor sutkinje Amy Coney Barrett na samom kraju Trumpova prvog mandata.

Prosječni američki građanin ne voli washingtonski establišment, a to što je dio tog establišmenta u velikoj je mjeri koštalo izbora Hillary Clinton, pa za demokrate Biden nije najsretnije izabrani kandidat. Jedan od oslonaca Trumpove kampanje tvrdnja je kako je on jedan od njih, običnih građana, koji ostvaruje američki san, a da je Biden tek dio nomenklature, washingtonski moćnik iz sjene bez stvarnog političkog legitimiteta.

Upravo zato što je Trump duboko promijenio Ameriku, pitanje je što će donijeti izbori i do koje je mjere moguća transformacija američkih javnih politika u kratkom vremenu dođe li do smjene vlasti. Cinici su to već nazvali „novim normalnim”, a nade onih koji žele smjenu vlasti i Trumpov poraz i nisu velike. Kao prvo, iako je većina analitičara uvjerena da će Biden osvojiti više glasova, nitko nije siguran da će mu to u američkom elektorskom sustavu osigurati i izbornu pobjedu, a još manje hoće li Trump pristati na smjenu vlasti ili će u slučaju poraza odbiti priznati ga i započeti bitku pred Vrhovnim sudom.

Zanemarivanje odnosa s EU-om

Niti jedan američki predsjednik nakon Drugoga svjetskog rata, u vremenu Pax Americanae, nije tako zanemarivao odnose s Europskom unijom kao Trump. I prije je postojao „zlatni standard” da demokratski predsjednici jačaju euroatlantsku suradnju, a da republikanske administracije rado puštaju Europskoj uniji da se sama muči s problemima koji nastaju na njenim rubovima. Uostalom, rat na rubu Europe, na području bivše Jugoslavije, administracija Busha starijega, koja je to mogla, nije spriječila i razriješila odnose, nego je posredništvo prepustila Europskoj uniji, a time je usporen maastriški proces, pa je zakasnilo i ono očekivano političko integriranje Europe 1992.

Kompleten tekst pročitajte OVDJE.