Filandra: Šta može trgnuti Bošnjake iz samodovoljne uljuljkanosti?

Filandra: Šta može trgnuti Bošnjake iz samodovoljne uljuljkanosti?

Piše: Šaćir Filandra (Preporodov Journal, Zagreb)

Bošnjačku javnost je uzdrmala da ne kažemo isprepadala skora posjeta Milorada Dodika Zagrebu. Prijem Dodika kod dvojice najodgovornijih ljudi Republike Hrvatske, predsjednika države i predsjednika vlade, ma u kojem svojstvu ga domaćini titulirali, a izabran je pučki eufemizam „vođa“ Srba iz Bosne, dio je aktualnog političkog trenutka i procesa koji se  odvijaju, te u njemu nema ničega po sebi šokantnog niti dramatičnog.

Budući se susret, očito pažljivo isplaniran već desio, važnije od njegovog razumijevanja i nad njime iščuđavanja jesu njegovi mogući refleksi na buduća politička zbivanja te pouke koje se iz njega trebaju iščitavati.

Čačkanje mečke

Ključno je pitanje da li je ovaj susret dio neke nove i moguće regionalne političke agende, prije svega srpsko-hrvatske, ili je nastavak stare priče o podjeli Bosne između Beograda i Zagreba, ili će se pak, u trećoj varijanti, sve zvaršiti na „slikanju“ i njegovom pukom ceremonijalnom održavanju.Sve ove opcije su otvorene.

U analizi prednost dajemo nečem novom, mogućnosti otvaranja ozbiljnijeg htjenja Beograda i Zagreba za sređivanjem međusobnih odnosa. Rješavanje i stabiliziranje regionalnih srpsko-hrvatskih odnosa u ovom trenutku interes je i Beograda i Zagreba, kako zbog unutarnjih prilika tako više zbog međunarodnog željenog pozicioniranja obje zemlje.

Pri tome je Zagreb već povukao konkretne poteze na personalnoj i simboličkoj razini detronizirajući Pupovca s pozicije „prvog“ u hrvatskih Srba, inauguriranjem potpredsjednika Vlade Miloševića u novo, pomirljivije i prihvatljivije lice srpske politike u Hrvatskoj, što njegovo prisustvo ceremonijalom obilježavanju kninske obljetnice „Oluje“ najbolje svjedoči.

Ovaj zaokret u politici hrvatskih Srba nije ni slučajan niti nekoordiniran sa zvaničnim Beogradom, bez obzira na svu galamu koji je u srbijanskoj javnosti izazvao. Svoj institucionalni kapacitet u javnom prostoru Srbi u Hrvatskoj očito je žele proširi, umiriti i dodatno legitimirati, kako bi postojeće stanje poboljšali, unaprijedili, ojačali i učinili vidljivijim i podnošljivijim.

Budući su se posljedice rata već slegle, i budući da povratka na neko staro predratno stanje nema, sada se u novim okolnostima nastoji zauzeti jedna kvalitetnija i dugoročnija politička pozicija sa ciljem osiguranja trajnog i ravnopravnog prisustva srpskog elementa u Hrvatskoj. Ovakvom politikom, a dosta je naznaka da se ide u tom pravcu, Srbi nastoje da prevaziđu poziciju sebe kao ekscesa i slučaja, remetilačkog faktora koji živi i pojavljuje se samo kroz ratove simbola, od tabli s ćirilicom pa nadalje.

Istovremeno, političkom Beogradu je iz hiljade razloga potrebna mirna i stabilna pozicija sa Hrvatskom.

Srpski nacionalizam je tu faktički totalno i zauvijek poražen, čačkanje nacionalističke mečke tu ne može poroditi nikakve dobitke, Hrvatska je ekonomski i politički jaka i stabilna, sa vjernim evropskim prijateljima, srbijanski put prema Briselu ide i preko Zagreba, Beograd ima otvorena pitanja, ali i ambicije, sa Kosovom i Crnom Gorom, dok mu je pozicija u Bosni i Hercegovini vrlo stabilna. Normaliziranje srpsko-hrvatskih međudržavnih i međunacionalnih odnosa nadaje se kao logična stvar i nadaje se kao normalan interes obje strane. Inicijative u tom pravcu čak dolaze i iz vjerskih krugova.

Svi su izgledi da će ovakav vrlo mogući, i u konačnici nužni smjer kretanja hrvatsko-srpskih odnosa imati i zagovornike u hrvatskoj političkoj eliti, a prije svega u predsjedniku Zoranu Milanoviću.

On traži prostor za vlastitu realizaciju, snažniji politički angažman, ne pristajući na samodovoljnu ustavnu poziciju fikusa u politici. Svojom pragmatičnom politikom i promovirajućom nadideološkom pozicijom, Milanović se nastoji pozicionirati kao centralna moralno-politička i državotvorna instanca na hrvatskoj političkoj sceni.

Kad Milanović traži sebe

Njegove osobne ambicije postaju važne i on je svakodnevno u poziciji da se „bori za zrak“ na hrvatskoj političkoj sceni. Odatle njegova sklonost, ili možda nužnost, često kontradiktornim izjavama, čas s lijeve, čas s desne pozicije, u nastojanju da skrene pozornost na sebe. Stiče se dojam da u svojim izjavama se više koncentrira na sebe i utisak koji ostavlja na javnost, a manje na predmet razgovora.

Prije ga interesira novi, drugi mandat, no ljevica ili desnica. Palenković mu je objektivno velika konkurencija, naročito nakon pobjedničkih općih zbora. I nije mu lahko pored tako stabilnog i opće uvaženog premijera. Odatle i ne čudi da je on pozvao Dodika, snažno skrećući pozornost na sebe, pa makar i negativnu. Prije toga se snažno dodvorio hercegovačkoj desničarskoj javnosti odlikujući njihove ratne vojne postrojbe, a za što niko do sada u hrvatskoj politici nije imao hrabrosti.

Bošnjaci su preovlađujuće uvjereni da je Dodikova posjeta Zagrebu dio stare priče o novoj podjeli Bosne. I za takvo uvjerenje imaju bezbroj historijskih i politički recentnih dokaza. Bošnjačko je i bosansko iskustvo da su dogovori dvojice, u ovom slučaju predstavnika dva naroda, srpskog i hrvatskog, u principu usmjereni protiv interesa trećeg, sada bošnjačkog naroda.

Nacionalno-politička koaliranja u Bosni i Hercegovini nisu nikakva novina, prije bi se reklo da su pravilo, vrlo su promjenjiva i uvijek su konkretnim interesima vezana.

Za vrijeme Austro-Ugarske politički su koalirali Bošnjaci i Srbi, po svim pitanjima osim jezičnog, kada se u Bosanskom saboru u predskozarje Prvog svjetskog rata prvi put uspostavlja politička koalicija predstavnika Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, bili su suglasni da bosanski muslimani nisu poseban narod, te da o jezičkom pitanju nemaju šta ni govoriti.

U prvoj Jugoslaviji bošnjačka politička elita, bez obzira na sudjelovanje u vladama, bila je na federalističkom načelu čineći sa Hrvatima zajednički politički blok, da bi u komunističkoj Jugoslaviji bošnjačka autorska inteligencija bila bliže Zagrebu, a politička Beogradu.

Ipak, od Mandića i Srškića, preko Cvetkovića i Mačeka, Tuđmana i Miloševića, Bobana i Karadžića, u svim prelomnim historijskim momentima i u svim srpsko-hrvatskim dogovorima lahko su se ove dvije strane dogovarala na račun Bosne i Bošnjaka. Bošnjačka memorija o tim dogovorima je jaka, svježa i često krvava.

Za Bošnjake je danas intrignatno pitanje da li su Dodik i Čović puki sljedbenici svojih nacionalno-političkih pređaša, da li, znači, ovu državu žele podijeliti i uništiti ili, pak, samo za svoje etnopolitičke zajednice pravno-politički osigurati jače pozicije. Odgovor na ovo pitanje danas je i uvijek će biti kontekstualno determiniran. Šta to znači?

Osnovano je pretpostaviti, a to iskustvo i zadnjeg rata protiv Bosne i Hercegovine svjedoči, da u srpskom i hrvatskom korpusu još postoje dovoljno jake snage koje bi u za njih povoljnim unutarnjim i međunarodnim kriznim trenutcima ponovo olahko posegli za nasilnom promjenom državno-pravnog statusa bosanskohercegovačke države.

Ovakvo mnijenje o svojim susjednima preovladava među Bošnjacima. I ono će trajati sve dok se faktički, a ne deklarativno, ne promjeni stav tih elita prema Bosni i Hercegovini, sa kojom su se Bošnjaci identificirali. Iz tog razloga senzibilizirani su za Dodikovu posjetu Zagrebu. Koga je zmija ujedala i gušterice se boji. Da li je pomenuti zagrebački susret takve naravi? Uvjeren sam da nije, i ne treba mu davati dimenzije koje on po sebi nema.

Nedostatak samopouzdanja

 Bosni i Hercegovini, njenim braniteljima i zagovaračima, danas nedostaje historijskog i političkog samopouzdanja, ali je činjenica njenog neovisnog državnog statusa kardinalni novum sa kojim se susjednim državama nije lahko složiti. Tradicija posezanja za Bosnom u srpskim i hrvatskim političkim ideologijama tokom posljednja dva stoljeća u potpunosti još nije prevladana, mada se može tvrditi da je ona povijesno okončana.

Akomodiranje na tu novu, državnu bosanskohercegovačku realnost u susjedstvu nije ni lahko, a ni brzo. I beogradske i zagrebačke političke elite, bez obzira na njihovu ideološku usmjerenost, najviše što mogu učiniti, a to upravo i čine, jeste posredno nastojanje za usmjeravanjem i kontrolom političkih procesa u Bosni i Hercegovini, a za što nalaze uporište i u odredbama samog Daytonskog mirovnog sporazuma. Jedna fragilna i nedovršena država, kakva je još Bosna i Hercegovina, danas je zarobljenik takvih srpskih i hrvatskih politika koje su poslijednjih godina uspostavile čvrstu koaliciju.

U bosanskohercegovačkoj realpolitici svakodnevno svjedočimo nastojanje Dodikovih i Čovićevih pristaša da otežaju, zakompliciraju, prolongiraju, zamute i disfunkcionaliziraju stanje bosanskohercegovačke vlasti. Za njih kao da je dobra država samo slaba država, nefunkcionalna država, da bi njenu neuspješnost, koju sami proizvode, koristili kao argumentaciju za svoje politike. Stanje unatarnje podjeljene zemlje, kakvo imamo skoro tri decenije, nastoji se održati, pojačati i nanovo legitimirati.

Pri tome svi znaju da je Bosna i Hercegovina i starija i jača i od svojih naroda i od aktualnih politka, i to nije nikakva fraza. Ona danas i ubuduće kao država Jeste, postoji, egzistira, i samo je pitanje ko će njome i u čijem interesu vladati. Pitanje ravnopravnosti njenih naroda i građana još ni blizu nije rješeno. Putevi rastrojstva ili jačanja njenih institucija još se drže otvorenim i za usaglašavanje tzv. nacionalnih interesa bit će potrebno mnogo dobre volje, strpljenja, pameti i pregovaranja.

Da li će Dodikova posjeta Zagrebu otrežnjavajuće djelovati na Bošnjake? Hoće li ih trgnuti iz samodovoljne uljuljkanosti?

Bosnu treba graditi

Moralni kapital žrtve u minulom ratu protiv Bosne i Hercegovine Bošnjaci su istrošili, i takav status, koji im je godinama davao izvjesno preimućstvo, niti u regionalnim niti u širim međunarodnim relacijama više nije djelatan. U međuvremenu su se međunarodne okolnosti znatno promijenile.

Brojne krize, od finasijskih, preko terorističkih i migrantskih do aktualne epidemiološke na svjetskoj pozornici su promovirale desne populističke pokrete i prava jačeg. Bosna i Hercegovina je danas više no ikada ranije u svoje tri decenije samostalnosti usamljena država. Niko, ali bukvalno niko od bitnih međunarodnih političkih činilaca ne svraća u Sarajevo, pa ni predsjednici susjednih država.

Predsjednici Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini više se odnose kao prema svojoj pokrajini u koju povremeno svrate da bi ubogoj braći udijelili kakvu milost već prema suverenoj i ravnopravnoj državi. Bošnjačka politička elita, razbijena i opterećana unutarstranačkim trvenjima, svedena je na stranu koja procese u okruženju promatra, kritikuje i piše protestna pisma.

Kada ste u poziciji da pišete protestna pisma, i kada su vam ona najjače oružje kojim zagovarate obranu svojih prava, tada se donji, u minusu, jer ta pisma niko danas i ne čita. Ta elita se doima nemoćnom i  dezorijentiranom.

Bez dovoljno spoljnopolitičke aktivnosti i senzibiliteta za dinamičke procese u svijetu, za koje smo upravo rekli da mogu stvoriti nepovoljan ambijent pogodan za jačanje osporavateljskih snaga u susjedstvu, ova elita je fokusirana na sitne i male stvari, sve se u nje još vrti oko vlasti, novca i moći, glavno joj je pitanje kako promijeniti ili zadržati neku od kantonalnih vlada, kako se domoći budžeta te našteliti jaranu tender, zaposliti dajdžića, tetića, zemljaka. Ona od drveća ne vidi šumu.

Ako bošnjačka politika stagnira, a stagnira, onda i bosanskohercegovačka pozicija slabi, zato što drugi idu naprijed, vuku poteze, imaju inicijativu, pa makar ona bila i loša, kakva je ova Dodikova. Bosnu danas nije potrebno braniti, ta faza je u ratu uspješno okončana, i to nikako da shvate bošnjački politički akteri. Bosnu je danas nužno graditi, unaprjeđivati, industrijalizirati i demokratizirati, činiti društvom poželjnog življenja i to sa realnim a ne željenim političkim akterima.

 

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar