Demokratski front i SPC sve otvorenije deklarišu četništvo kao svoju ideologiju

Demokratski front i SPC sve otvorenije deklarišu četništvo kao svoju ideologiju

Milenko Perović spada u red intelektualaca koji o neuralgičnim pitanjima društvene zbilje govori otvoreno i neuvijeno, a obrazovanje i erudicija, s kojom ulazi u javne polemike i diskusije, često kod njegovih protivnika stvaraju osjećaj nelagode.

U svojoj višedecenijskoj karijeri univerzitetskog profesora Perović se isticao kao nastavnik otvorenih shvaaćanja,a u filozofskoj zajednici bivše Jugoslavije figurirao je kao jedan od najboljih poznavalaca teorija klasičnog njemačkog idealizma. Doktorsku disertaciju odbranio je kod, po mišljenju mnogih savremenika, najvećeg filozofa bivše Jugoslavije Milana Kangrge.

Prije nego se aktivirao kao glasan promotor ideja crnogorske suverenosti Perović je bio agilan univerzitetski radnik, a osnivanjem katedri za univerzitetsko proučavanje filozofije dao je važan doprinos razvoju humanističkih nauka na našim prostorima.

Od proglašenja nezavisnosti Crne Gore svoje intelektualne snage ulaže u razvoj institucionalne duhovnosti Crne Gore. Bio je predśjednik Komisije za standardizaciju crnogorskog jezika koja je 2010. godine objavila Pravopis crnogorskoga jezika i Gramatiku crnogorskoga jezika. Jedan je od utemeljitelja Instituta za crnogorski jezik i književnost u Podgorici i Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Redovni je član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, a odnedavno je i predsjednik Crnogorskog PEN centra.

Otvoren i bezkompromisaan Perović kaže kako se današnji, vidljivi, učinci velikosrpske politike moraju shvatati u historijskom kontinuitetu dodajući kako „pokušaji nametanja velikosrpske hegemonije već sto pedeset godina predstavljaju prijethodnicu, ali i sastavni dio planova za političku hegemoniju Srbije nad ostalim južnoslovenskim narodima, pa prema tome i nad Crnom Gorom“.

Prošlo je više od 50 dana od izbora u Crnoj Gori. Pobjedničke stranke imaju mandatara za sastav nove vlade. Zašto, po Vašem mišljenju, vlada još uvijek nije formirana?

- Nije lako formirati Vladu od politički, ideološki i svjetonazorno krajnje šarolike skupine partija i političkih grupica, s puno nekompetentnih ljudi i potpunih političkih amatera. Svi potencijalni participijenti u njoj ponašaju se gotovo kao učesnici u Alibabinim poduhvatima koji nestrpljivo očekuju podjelu plijena vlasti, a svoje nestrpljenje loše prikrivaju demagoškim pričama najnižeg reda ukusa o „konačnoj pobjedi slobode i demokratije.“ Neki od njih se, u pobjedničkom zanosu, toliko istrčavaju kad najavljuju, kad konačno uzmu u ruke dizgine vlasti, da neće ostaviti kamen na kamen od suverene Crne Gore. U cjelini, djeluju kao gomila nervoznih ljudi koja odjednom i istovremeno hoće da uđe kroz jedna vrata u autobus. 

Odmah po okončanju izbora crnogorski Bošnjaci su bili meta šovinističkih ispada. Mislite li da će nova vlast, koju će predvoditi Demokratska fronta, biti zainteresirana da osigura manjinskim zajednicama, Bošnjacima i Albancima prije svega, ravnoravan građanski status i zaštitu od mogućih nacionalističkih napada?

- Nova vlast će to činiti samo onoliko koliko ih tzv. međunarodna zajednica bude nagonila da štite nacionalne zajednice Crne Gore, te i Bošnjake. No, nikada ne treba smetnuti s uma da Demokratski front, a onda posebno Srpska pravoslavna crkva kao spiritus movens i spiritus mentor pobjedničkih koalicija sve otvorenije deklarišu da je četništvo njihova ideologija. A četništvu u Drugom svjetskom ratu, kao i današnjem četništvu u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini imanentna je mržnja prema svim okolnim narodima. Četništvo je jedan oblik fašizma te mu je imanentna ćud da se, čak i zločinačkim činima, obračunava s drugima kad god i gdje god mu se pruži prilika!

Crna Gora se suočava sa širenjem pandemije korona virusa. Koliko su institucije zemlje, prvenstveno zdravstvene, u stanju voditi bitku protiv širenja pandemije?

- U prvom proljećnom talasu pandemije zdravstvene i druge službe su izvanredno obavljale svoj posao u borbi protiv širenja zaraze. Čak su bile uspjele da u Crnoj Gori, kao prvoj zemlji u Evropi, potpuno iskorijene virus kovid 19. Međutim, od druge polovine ljeta do danas situacija se drastično preokrenula. U potonje vrijeme statistike kazuju da u Crnoj Gori ima najviši procenat zaraženih na sto hiljada stanovnika. Krivicu za to primarno ne treba tražiti u javnom zdravstvu ni u odgovarajućim državnim službama, nego u tzv. litijama Srpske pravoslavne crkve, parlamentarnim izborima, pokušajima spasavanja turističke sezone, kao i u provali društvene nediscipline, lakomislenosti i gluposti dijelova stanovništva.

Osporavanja Crne Gore i njenog identiteta kontinuirano se nastavljaju a posljednji u nizu je omalovažavanje crnogorskog nacionalnog identiteta. Naime, kada se u srbijanskim medijima govori o nadolazećem popisu stanovništva zlonamjerni komentatori umjesto nacionalne odrednice Crnogorci koriste pežortativni i uvredljivi termin Milogorci. Da li je upotreba te sintagme obična politička satira ili se iza nje kriju neke drugačije namjere?

- Vaše pitanje zaslužuje veliku masovno-psihološku, istorijsku i političku studiju o tome kako se srpstvo kao nacionalna odrednica širilo Balkanom. Najkraće rečeno, u jednom tekstu iz prve sveske Ljetopisa Matice srpske, štampanoj u Budimu 1825. godine, govori se o etničkim prilikama u slovenskom svijetu. Jednu od njegovih grana čini ilirsko, odnosno „slavenoserbsko koljeno.“ Navodi se da mu pripadaju Srbi koji žive na prostoru današnje uže Srbije, južne Ugarske (današnje Vojvodini) i Slavonije.

Dalje se navodi da istom „koljenu“ pripadaju Crnogorci (Montenegri), Bugari, Slavonci, Dalmatini i Bošnjaci. U Bosni (Hercegovina se ne spominje) žive Bošnjaci muslimanske, katoličke i pravoslavne vjere. Ostavljam po strani pitanje kad i kako su pravoslavni Bošnjaci postali Srbi. Isto tako, ostavljam po strani pitanje kako su pravoslavni Banijci, Ličani, Kordunaši, Dalmatinci etc. postajali Srbi.

Strategija pravljenja Srba od Crnogoraca provodi se duže od sto pedeset godina. Brojni su elementi te strategije. Jedan od njih pokazuje se u permanentnom obezvrjeđivanju svega crnogorskog kao načinu da se Crnogorci „konvertuju“ u Srbe. Laganjem, sprdanjem i izrugivanjem ideolozi velikosrpstva obezbjeđivali su rad svoje „kovačnice nacije“ u kojoj su Crnogorce „prekivali“ u Srbe. Najniži oblik podlosti u ovom poslu pokazuje se smišljanjem rugalice o „Milogorcima.“

Zamislite da narod koji ima jasan hiljadugodišnji kontinuitet narodnosnog i nacionalnog trajanja tako bezočno vrijeđate, rugajući se čak i njegovom nacionalnom imenu?! Zamislite kako bi vrisnuli od pravednog gnjeva ideolozi velikosrpstva kad biste kakvom nadri-etimologijom porijeklo njihovog nacionalnog imena izvodili iz latinske riječi servi!

Koliko je, po Vašem mišljenju, Srbija danas zainteresirana da ospori suverenitet Crne Gore i u nekoj doglednoj budućnosti političko stanje zemlje dovede do tačke kada će se zahtijevati ponovno prisajedinjenje sa Srbijom?

- Najproduktivnija „industrija“ današnje Srbije je proizvodnja sve dubljeg i sve iracionalnijeg nacionalizma. Tzv. politička klasa Srbije, koju slijedi dobar dio tzv. inteligencije, kao i veći dio klera SPC, nikakvu zdravu i prosperitetnu društvenu, političku i kulturnu ideju nije u stanju da smisli, ponudi ni provede u današnjoj Srbiji. Nije joj to ni potrebno, jer bez teškoća vlada kao ohlokratija, čak kao kakistokratija.

Ništa tako jasni i jednostavno ne dokazuje koliko je ova tvrdnja osnovana od histerične manifestacije zadovoljstva dobrog dijela srpskog društva poslije pobjede njihovih nacionalističkih, anticrnogorskih favorita na proteklim parlamentarni izborima u Crnoj Gori. Umjesto industrijalizacije, ekspanzivne privrede i poljoprivrede, opšteg razvoja društva, rasta životnog standarda, otvaranja svih životnih perspektiva etc., vladajuće političke i intelektualne „elite“ Srbije sanjaju samo o tome, kao u kakvoj starorimskoj gladijatorskoj predstavi, kako da raspomamljenoj nacionalističkoj svjetini pred noge bace usmrćenu suverenu Crnu Goru.

Istorijsko skustvo iz 1918. godine kazuje da je ponovno „prisajedinjenje“ Srbiji moguće samo ako se usmrti suverenistička Crna Gora. Međutim, kao i sve velikosrpske velikodržavne računice, i ova će otići u „puh i prah.“ Vladika Rade je rekao jednom zgodom da je Crna Gora odoljela i Nemanjama i Muratima i Napoleonima, pa će umjeti i moći odoljeti i ovoj napasti!

  • U posljednje vrijeme ponovo je postao veoma aktuelan ideološko – politički koncept „srpskog sveta“. Šta pod tim razumijevaju oni koji ga koriste i koje mjesto Crna Gora ima u „srpskom svetu“?

- „Srpski svet“ nije ništa drugo nego mimikrijska sintagma za „Veliku Srbiju,“ dakle, za onaj osvajački („ujediniteljski“) koncept srpstva koji se pod različitim imenima i autorstvima vuče kroz cijeli 19. i 20. vijek. On je kroz sve to vrijeme, povremeno ili stalno, stvarao pakao od života Hrvatima, Bošnjacima, Crnogorcima, Albancima, Makedoncima, ne manje i samim Srbima. Nažalost, beogradski nacionalistički „umovi“ ništa iz daljnje i bliže povijesti nijesu bili u stanju da nauče, čak ni toliko da su pokušajima ostvarivanja svojih osvajačkih hegemonističkih planova sistematski razarali supstanciju vlastitog naroda.

Potonjih godina učinilo im se da su ponovo stvoreni uslovi za „Veliku Srbiju.“ Na Istoku se kristalizira koncepcija „ruskog svijeta,“ u Maloj Aziji koncepcija „turskog svijeta.“ Evropa se pokazala politički nedoraslom svojoj željenoj misiji. Amerika je za Trampovog mandata krenula u svojevrsni rat protiv Evrope, stvarajući tako svojevrsnu političku rupu na Balkanu. Dejtonska Bosna i Hercegovina svojom strukturnom konstrukcijskom greškom prosto je raspaljivala osvajačke velikosrpske nacionalističke snove. Napokon, unutrašnje razaranje Crne Gore od Referenduma do danas, ponajviše u izvedbi SPC, potpuno je revitalizovalo ideje „prisajedinjenja.“

Dakle, u „srpskom svetu“ Crna Gora može biti samo plijen velikosrpskog nacionalizma, uvijek željeni „izlaz Srbije na more“ i komad morske obale na Sredozemlju koji je „bogom dan“ za ruske vojne baze! No, buđenje iz sna o „srpskom svetu“ nastupiće onoga momenta kad se prebroje glasovi na predsjedničkim izborima u Americi.

Koja je uloga Amfilohija Radovoća u planovima stvaranja „srpskog sveta“ i šta mislite o tezi da je zapravo on najmoćnija politička figura Crne Gore?

- Prije trideset godina Amfilohije Radović je poslat u Crnu Goru s očiglednim zadatkom da vakuum koji nastaje slomom komunističke idelogije u potpunosti popuni surogatom religije prema mjeri i potrebama tzv. tranzicije. On je u Crnu Goru donio svetosavlje kao jedan krivotvoreni lik pravoslavlja koji putuje od klerikalizma prema klerofašizmu. Za taj zadatak bilo je potrebno ojačati crnogorsku filijalu SPC pod problematičnim i istorijski neutemeljenim imenom „Mitropolije crnogorsko-primorske.“

Od početka mu zadatak nije bio osobito težak. Prosrpsko i promiloševićevsko rukovodstvo Crne Gore poslije „AB revolucije“ utrkivalo se u uslužnom odnosu prema Amfilohiju, ali i u aranžmanima uzajamnih podržavanja i namirivanja interesa jedne i druge strane. Koliko god se činilo da te dvije strane uzajamno idilično parazitiraju jedna na drugoj i da to može tako trajati su „sudnjega dana,“ kao u kakvoj morbidnoj bajci, moć SPC i Amfilohija sve više je rasla. On je politički rastao hraneći se neznanjem, glupošću, lošim računicama i nezainteresovanošću tzv. crnogorske političke klase.

Na potonjim parlamentarnim izborima on je postigao krešendo svoje političke moći. No, tek kad mu se neko ozbiljno suprotstavi, a toga do sada nije bilo, moći će se suditi kolika je njegova stvarna moć! Ako se suverenističke snage u Crnoj Gori valjano konsoliduju, Amfilohijeva moć će slabiti.

Poraz DPS- a na izborima počeo je onoga trenutka kada je pokušao  na SPC-u sprovesti Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Iz sadašnje perspektive gledano, koliko je to bio državnički dobar ili loš potez, s obzirom da su u Crnoj Gori vlast preuzele stranke koje su nebrojeno puta osporavali njenu suverenost?

- Poraz DPS je rezultat „longitudinalnog“ procesa koji je započet dan poslije Referenduma 21. maja 2006. godine. Osim učlanjenja u NATO, usmjerenja prema Evropi i jednog broja manje značajnih odluka, ta partija nije činila ništa bitno da se sudbina Crne Gore više nikada ne rješava na nekim budućim referendumima niti u izbornim pobjedama anticrnogorskih partija. Pomenuti Zakon trebalo je donijeti odmah poslije donošenja Ustava 2007. godine, jer je politička klima u Crnoj Gori tada bila najpovoljnija za njegovu uspješnu primjenu. No, ne mislim i da je njegovo donošenje potkraj 2019. godine bio loš potez. Naprotiv!

Međutim, prvo, nije bilo dobre političke pripreme za njegovu primjenu. Drugo. Crnogorska politička klasa nije bila spremna za ozbiljnu konfrontaciju s SPC i Amfilohijem, iako nije bilo teško zaključiti da je ta konfrontacija nemonovna. Treće. Nikakvo ozbiljno rješenje ona nije uspjela pronaći pred činjenicom da Amfilohije „litijama“ i ozbiljnim finansijskim investicijama diže jedan dio Crne Gore u svojevrsnu pobunu. Zato je, sa svakom novom „litijom,“ ona bivala sve slabija, a Amfilohije sve jači. Četvrto, ta politička elita nije bila spremna na političku konfrontaciju s Vučićem, iako je bilo očigledno na joj on na sve načine „radi o glavi.“ Napokon, politička elita Crne Gore nije bila u stanju da na pravi način informiše bitne međunarodne političke i druge činioce o tome šta se zapravo dešava na religijskom polju Crne Gore.

Naprotiv, velikosrpski propagandisti širili su po svijetu laž da se pomenutim Zakonom narušavaju vjerska prava stanovništva Crne Gore i da je njeno političko rukovodstvo krenulo, takoreći, u pohod „protiv hrišćanstva.“ Na kraju krajeva, Zapad je po ko zna koji put u potonjih trideset godina pokazao ciničnu glupost, ćutke prelazeći preko činjenice da se Srbija otvoreno miješa u unutrašnja pitanja Crne Gore, kao i da jedna vjerska zajednica kao parapolitička organizacija „demokratskim“ putem osvaja političku vlast u Crnj Gori.

S tim u vezi moram Vas pitati i sljedeće. Po Vašem mišeljenju, kakva je politička budućnost Mila Đukanovića?

- Đukanović je izvanredan politički taktičar. Da nije tako, ne bi politički preživljavao trideset godina, takoreći ni jednog mirnog dana bez stresova, političkih konvulzija, političkih i egzistencijalnih zamki etc. Reklo bi se, strategijsko političko mišljenje nije u potpunosti pratilo njegovo taktičko majstorstvo. Dva su temeljna ograničenja tome: slabi opšti društveni resursi i loša tzv. politička elita. Vjerujem da će Đukanović biti u stanju da kadrovski bitno podmladi DPS i da ga jasno utemelji na ideologiji suverenizma. Ako se ne desi neki nepredviđeni razvoj događaja, vjerujem da će Đukanović ostati jedna od ključnih ličnosti crnogorskog suverenizma.

U srbijanskim medijima sve se otvorenije osporava crnogorski identitet uz korištenje sintagme pravoslavni Srbi Crne Gore. Kao predsjenik crnogorskog PEN centra kako vi gledate na tu kulturnu hegemoniju koja dolazi iz Beograda?

- Pokušaji nametanja velikosrpske hegemonije već sto pedeset godina predstavljaju prijethodnicu, ali i sastavni dio planova za političku hegemoniju Srbije nad ostalim južnoslovenskim narodima, pa prema tome i nad Crnom Gorom. Jedan dio Crnogoraca ne samo da je pokazivao slabu otpornost prema planovima političke i kulturne hegemonije Beograda nad Crnom Gorom, nego je zbog vlastite gluposti, neobrazovanosti, neposjedovanja autentične nacionalne samosvijesti, ali i potkupljivosti ili mržnje prema svemu svome rado pristajao da se stavi u službu toga hegemonizma.

Velikosrpska strategija kulturne hegemonije nad Crnom Gorom odvijala se i još se uvijek odvija na dva kolosijeka. Na jednoj strani, dijelom se negira autohtona i autentična kulturna povijest Crnogoraca, dijelom se ona prisvaja i proglašava srpskom. Na drugoj strani, djelovanjem intelektualnog i medijskog sektora Srbije, još od vremena Vuka Karadžića i Jovana Cvijića pa sve do danas, Crnogorima je nametana slika o sebi koja je u potpunosti odgovarala interesima velikosrpskog hegemonizma. Djelovanjem ovih činilaca u glavama mnogih ljudi u Crnoj Gori stvorena je potpuna zbrka od gomile naopakih shvatanja o sebi. No nije „svako zlo za zlo.“ Crnogorci su se uvijek pokazivali najboljima baš u situacijama kad su im pokušavali oduzeti slobodu, identitet pa i život!

I za kraj, ako biste nekome potpuno neupućenom morali objasniti šta je to crnogorski identitet kako biste to učinili. Imaju li Crnogorci svoj jezik, svoju književnost i svoje kulturno naslijeđe?

- Iz velikosrpske propagandističke kuhinje stalno iskače to duboko uvrjedljivo pitanje. Svrha mu je da negira postojanje bilo čega crnogorskog. Nije ono manje, ako nije i više uvrjedljivo od „teze“ da su Bošnjaci zapravo Srbi islamske vjere, a Hrvati Srbi katoličke vjere. Prvo. Crnogorci ne samo da imaju svoj jezik, nego je crnogorski jezik (zajedno s jezikom Dubrovnika i istočne Hercegovine), pod imenom „južnog narječja,“ u Bečkom književnom dogovoru iz 1850. godine uzet kao osnova srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika. Šta god ko mislio, crnogorski jezik (s dubrovačkim i istočno-hercegovačkim) je rodno mjesto današnjih standardnih jezika Srba, Hrvata i Bošnjaka.

Druga je stvar što su srpski jezikoslovni i politikantski „stručnjaci“ davno falsifikovali tu opšteznanu činjenicu teškom laži da je „južno narječje“ ono što pripada srpskom jeziku. Drugo. Crnogorska književnost stvara se već devet stotina godina. Fakultet za crnogorski jezik i književnost na Cetinju publikovao je trotomnu „Istoriju crnogorske književnosti.“ Dovoljno je prelistati je da bi se stvorila elementarna slika o obimu, kvalitetu i bogatstvu crnogorske književnosti. Uostalom, da crnogorska književnost ima samo Njegoša, Lalića i Zogovića, pripadalo bi joj istaknuto mjesto u južnoslovenskim književnostima. Napokon, golemo je kulturno nasljeđe Crnogoraca. Ono se proteže od romanike do postmoderne. O tom nasljeđu napisani su tomovi i tomovi knjiga.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar