"SAD će u konačnici odlučiti šta će se desiti sa Kosovom i BiH"

"SAD će u konačnici odlučiti šta će se desiti sa Kosovom i BiH"

Sporazum između Kosova i Srbije potpisan u Bijeloj kući više koristi američkom predsjedniku Donaldu Trumpu kao jedna dobijena pobjeda u njegovoj vanjskopolitičkoj inicijativi pomirenja uoči predsjedničkih izbora u SAD-u u novembru, nego balkanskim zemljama, smatra Spyros Economides, profesor međunarodnih odnosa i evropskih politika na London School of Economics, koji se između ostalog bavi i Zapadnim Balkanom, prenosi Al Jazeera Balkans.

Po njegovom mišljenju, ne radi se o ‘historijskom’ sporazumu jer ne donosi nikakve promjene prirode odnosa između Beograda i Prištine, a moguće je da on svakako neće više vrijediti nakon što na vlast dođe nove američka administracija, pa čak i u slučaju da to ponovo bude Donald Trump. Ipak, u političkom smislu, smatra da će možda to biti nešto što će potaknuti EU da se ozbiljno posveti normalizaciji odnosa. 

Economides, koji je i gostujući profesor na univerzitetu u Zagrebu i Beogradu te autor brojnih radova i knjiga o međunarodnim odnosima i Zapadnom Balkanu, objašnjava kako će ovo utjecati na vanjsku politiku Srbije, ali i na politički dijalog koji se vodi u Briselu.

Za Al Jazeeru govori i o situaciji u Bosni i Hercegovini, za koju kaže da je država koja funkcioniše jer vanjski svijet želi da funkcioniše te objašnjava zašto je Evropska unija veći prijatelj Srbiji nego što će Rusija ikada biti.

Lideri Srbije i Kosova, Aleksandar Vučić i Avdullah Hoti, potpisali su sporazum u Bijeloj kući. Da li biste ga nazvali “historijskim” kao što se predstavlja? Mislite li da je ovo više vanjskopolitička pobjeda američkog predsjednika Donalda Trumpa koja pokušava da prikupi poene uoči izbora, odnosno da demonstrira snagu američkog lidera u rješavanju konflikata u svijetu, nego što je pobjeda za dijalog Srbije i Kosova?

Očigledno je da Donald Trump pokušava pronaći neki vanjskopolitički uspjeh uoči predsjedničkih izbora a odnosi između Srbije i Kosova su nešto što se posljednjih mjeseci koristi kao sredstvo za moguću pobjedu. Sjećate se da se sastank između Vučića i (Hashima) Thacija trebao održati u Washingtonu ljetos ali nije. Ovo je zamjena za to, i američka administracija to prikazuje kao pobjedu u smislu da su u istu sobu doveli dvoje ljudi koji nisu pričali baš puno posljednjih godina i ovo se predstavlja kao prvi korak koji bi mogao biti rješenje za različitosti ove dvije zemlje. I naravno Trumpova administracija će to predstaviti kao pobjedu.

Međutim, ovo nije historijski sporazum niti za Srbiju niti za Kosovo, jer ne donosi ništa po pitanju promjene same prirode odnosa. To je kao mjenica, mi samo obećavamo da ćemo razgovarati o nečemu u budućnosti. Suština je, ako gledate iz perspektive SAD-a, da Donald Trump možda neće biti predsjednik u januru, možda ćemo imati novog američkog predsjednika koji neće poštivati ovaj sporazum, a vjerovatno i neće. Možete vidjeti da sve strane žele dobiti nešto od ovog sporazuma, a američka administracija ga predstavlja kao veliki proboj, ali mislim da u stvarnosti svi znaju da on to nije.

S obzirom na tradicionalne veze Srbije sa Rusijom, a u posljednje vrijeme i veze sa Kinom, da li ovaj sporazum znači da će se sada Beograd približiti SAD-u i da li će ovo predstavljati izazov za vanjsku politiku Srbije u budućnosti? 

Mislim da je ovo jako interesantno jer trenutna vlada u Beogradu je okarakterisana kao vlada koja ima veoma bliske odnose sa Rusijom, a u bliskoj prošlosti, pogotovo tokom pandemije, Kina je postala partner, ako ne i savezenik Srbije na razne načine. Kina je pružila humanitarnu pomoć, medicinsku i zaštitnu opremu, i prikazala se kao bolji partner od EU u suočavanju sa korona krizom. Međutim, u isto vrijeme predsjednik Vučić uvijek ima stav da su odnosi sa EU veoma važni, a sada imamo i ovo otvaranje ka SAD-u, što je veoma korisno za njega. Veoma je korisno da on sada kaže imam dobre odnose sa različitim stranama, i svi nas slušaju, svi nas uzimaju za ozbiljno, svi razmatraju našu ulogu u regiji, i ovo je dio te veće vanjske politike. 

Ono što je najinteresantnije za mene jeste da je interno, u samoj Srbiji, ovo potpisivanje sporazuma na neki način poremetilo i opozicione partije, jer odjednom sada oni moraju reći stvari koje ih prikazuju većim pristalicama Rusije i Kine nego što je to predsjednik Vučić, zbog čega zvuče baš onako kako Vučić želi da oni zvuče. On je posljednjih godina gradio dobre odnose sa Rusijom i Kinom, govorio da EU nije jedini cilj, dok je većina opozicionih partija govorila Evropa prije svega. Tako da je vanjska politika jedna stvar a unutrašnja politika je jednako važna i mislim da je predsjednik Vučić također tu napravio tu jedan manevar.

U slučaju da Trump pobijedi na izborima u novembru, mislite li da će doći do većeg približavanje Srbije SAD-u? Generalno, mislite li da će Zapadni Balkan i ‘nedovršeni mir’ u regiji ostati u nekom većem fokusu nove američke administracije?

Interesantno je da je ovo Trumpov način da izvojeva pobjedu da bi opet bio izabran, ali nema garancija da će, ako on bude izabran, imati ikakvog interesa da promovira pomirenje između Srbije i Kosova. Međutim, postoji zanimljiva pozadina ovoga, a to je da su posljednjih mjeseci Amerikanci ‘gurali’ ozbiljniji pristup u smislu rješenja problema između Beograda i Prištine. Ono što moramo dobro razmotriti jeste u kojem omjeru postoji nešto što dolazi iz Trumpove administracije, i što gura prema dijalogu, sporazumima i možda većim dogovorima, i onoga što dolazi iz State Departmenta, iz više tradicionalnog establišmenta vanjske politike koji također možda želi vidjeti pravo rješenje između Beograda i Prištine. Tako da je reizbor Trumpa mač sa dvije oštrice - na jednoj strani, to bi moglo biti početak nečega važnijeg u pogledu pronalaženja boljeg odnosa između Beograda i Prištine, a na drugoj strani, ako bude izbran možda neće više mariti za to i ovaj sporazum neće trajati.

Ističete razliku između inicijativa predsjedničke administracije i State Departmenta. Šta vam onda govori prošlogodišnje imenovanje Matthewa Palmera za specijalnog izaslanika američkog State Departmenta za Balkan?

To je ozbiljno imenovanje. On ima široko znanje o regiji, služio je u Beogradu, razumije politiku zemalja, razumije prirodu odnosa Beograda i Prištine, poznaje Zapadni Balkan u smislu međunarodnih odnosa i odnosa sa vanjskim svijetom. To je ozbiljno imenovanje kojim State Department govori moramo imati nekoga ko zna regiju, ko ima glas u regiji, da zapravo pokuša provoditi politike koje su realne. Alternativa tome su drugi ljudi, koje je predsjednik imenovao, koji zahtijevaju procese koji nisu baš popularni, ne samo na Zapadnom Balkanu nego i u Evropi i drugdje. Ovo je intersantan kontrast između pojedinca i ličnosti i kako oni mogu provoditi različite politike.

Ocjenjuje se da su Beograd i Priština potpisali više ekonomski sporazum u Washingtonu, ako izuzmemo vanjskopolitička pitanja. Da li on znači nešto za normalizaciju političkih odnosa između Kosova i Srbije? 

Na jednom nivou možda da, samo zbog toga što kao rezultat potpisivanja ovog sporazuma razni ljudi i različite evropske prijestolnice govore ovo je naša odgovornost i trebali bi mi raditi više, trebali bi raditi bolje i brže od SAD-a. Već znamo da postoje razgovori između dvije strane u Briselu kako bi se ponovo otvorio dijalog. U tom smislu, možda je sporazum dobar katalizator, međutim, inače ne mislim da je ovaj sporazum uopće značajan i da će se išta desiti u kratkom periodu. U njemu ništa nema snagu do sljedeće godine. U ekonomskom smislu ne mislim da znači puno, u simboličkom smislu da, sve pomaže, a u političkom smislu možda će to biti nešto što će potaknuti EU da ponovo ozbiljno uzme u obzir odnose i pokuša naći izlaz iz trenutnih problema koji postoje.

Koliko ti pregovori o političkoj normalizaciji pod okriljem EU vode ka međusobnom priznanju? Mislite li da će se to desiti sa ovom generacijom političara, ovom političkom strukturom?

Da budem potpuno jasan, svi dobijamo političare koje zaslužujemo. Lideri Kosova i Srbije u velikoj mjeri predstavljaju neku volju naroda i apsolutno nema sumnje da u smislu vanjske politike i međusobnih odnosa političari koji imaju sada moć predstavljuju ono što narod želi. Možda ne u ekonomiji, možda postoje razlike u mišljenjima o načinu provođenju demokratije, slobode govora, zaustavljanju korupcije, ali u određenim aspektima ovi političari predstavljaju mainstream poglede. Pa zašto ne imati sporazum sa ovim ljudima, a ne čekati drugu generaciju. Možda zaista to može funckionisati. Možda ova generacija političara može “prodati” to javnosti. Iskustva u Srbiji su veoma interesantna. Godinama smo imali uspješne izborne kampanje Demokratske stranke koja je bila najsnažnija proevropska partija u Srbiji, koja nikada ne bi mogla postići ovaj sporazum, a onda imate “nacionalističku” stranku koja dođe na vlast i potpiše normalizaciju sa Kosovom....

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar