Nedavna odluka turskih vlasti o poništenju statusa muzeja Aja Sofiji i najava da će ovoj nekadašnjoj crkvi-džamiji ponovno biti vraćena funkcija džamije izazvala je podijeljene reakcije širom svijeta, ali je i otvorila debatu među muslimanskom javnošću, piše za Al Jazeeru Balkans Mirnes Kovač.

Prenosimo dio teksta Al Jazeere Balkans:

Iz Bosne su na odluku turskih vlasti o Aja Sofiji reagirala dvojica istaknutih islamskih teologa i filozofa, profesori Hilmo Neimarlija i Enes Karić. "Ne vidimo razloge za promjenu statusa Aja Sofije koje bi se moglo povezati s realnim vjerskim potrebama muslimana.

Jedinstveni grad Istanbul pruža dovoljno prostora za namaz i spokojstvo vjere u džamijama, starim i novim, onim grandioznim, kao i onim tihim, mirnim. Razlozi pojedinaca i grupa muslimana koji su tražili da to imaju i u Aja Sofiji simbolički su razlozi, a ne izrazi stvarnih potreba. Udovoljavanje njihovim zahtjevima, neovisno o tome koliko je tih pojedinaca i grupa muslimana i koliko intenzivno osjećaju svoju simboličku vezu s Aja Sofijom, znači uspostavljanje institucionalne nadmoći jedne ograničene simboličke identifikacije nad drugim simboličkim identifikacijama s Aja Sofijom.

Time se daje primat jednoj emotivnoj vezi u odnosu na druge emotivne veze i izazivaju emotivne reakcije unutar širokog spektra osjećajnih religijskih i svjetovnih odnošenja koja tvore simbolički univerzum Hagija Sofije", ističu u svojoj reakciji Neimarlija i Karić.

Iako su spornost ove odluke obrazložili u najprofinjenijim maniru dijaloga poštovanja i pluralizma mišljenja, njihov stav je naišao na oštru osudu, pa čak i nipodaštavanje nekih konzervativnijih muslimanskih krugova, koji se u svojim iskazima vrlo često oslanjaju na jeftini populizam, uproštene parole i neartikulirani pamfletizam. Uz to i zahvaljujući odomaćenim centrima turske "mehke moći", stav ove dvojice bosanskih muslimanskih intelektualaca ekspresno je osuđen i prokazan u nekim turskim medijima bliskim vladajućim krugovima. Svaka kritika, pa bilo i ona dobronamjerna, koja je sročena jezikom punim poštovanja i osjećajnosti proglašava se izdajničkom, pa čak i neprijateljskom. Ova tendencija je izuzetno opasna po budućnost i Turske, i njenih odnosa s muslimanskim narodima s kojima gaji historijske veze.

Dan nakon objavljivanja reakcije profesora Karića i Neimarlije, u sarajevskom Osobođenju radikalni turski pro-erdoganovski list Milat Gazetesi osudio je istup bosanskih intelektualca, odmah ih povezujući s organizacijom imama Fethulaha Gulena, koju Turska drži odgovornom za neuspjeli pokušaj državnog udara iz 2016. godine. U ovom neprimjerenom propagandističkom pamfletizmu jasno se vidi rukopis domaćih pro-turskih krugova, koji ne samo da šalju pogrešne signale za budućnost, već zlokobno narušavaju vijekovnu autohtonost i autonomiju islamske intelektualne scene u Bosni. Ta scena je bila dobro poznata i osmanskim sultanima, a danas se čini kako ona biva jeftino i priprosto nipodaštavana na štetu dobrih odnosa između Turske i Bosne i Hercegovine.

Turska vjerovatno neće, barem u skorije vrijeme, promijeniti svoj kurs vraćanja "izgubljene povijesti" ma koliko joj ovaj proces bude skup i ma koliko on značio žrtvovanja na geopolitičkom planu. Trenutnom političkom vođstvu ova politika zasigurno ide u korist, a da li ona koristi savremenoj Turskoj naciji, to još uvijek niko ne može tačno procijeniti. Njeno suvereno pravo je da donosi i provodi svoje odluke, ali to će zasigurno imati reperkusije i drugačije percepcije na širem svjetskom nivou. Posebno će se ovo tursko "ispravljanje stvarnih ili zamišljenih nepravdi iz prošlosti" odraziti na budućnost manjinskih muslimanskih zajednica u Europi.

Traume španske kršćanske reconquiste jednako su duboke kao i Bečka trauma Europe i one imaju snažan utjecaj na percepciju islama u Europi generalno, kao i na percepciju "kršćanskog Zapada" kod muslimana. Stoga je opravdana zabrinutost kod umnih ljudi zbog naglog buđenja starih trauma, jer svako naglo buđenje može donijeti neartikulirane poteze i reakcije.

Zašto ovaj potez Turske vezujemo za muslimane u Evropi? Pa iz prostog razloga što danas u Europi živi skoro 40 miliona muslimana i, u okvirima savremenih liberalnih demokratija, žive i prakticiraju islam slobodno te, uz neke povremene nesporazume, ipak napreduju u svim poljima svoje europske muslimanske pojavnosti.

Da ne govorimo o Sjedinjenim Američkim Državama... A tu slobodu su stekli upravo zahvaljujući Europi koja se odlučila da gradi budućnost koja priznaje realnost sadašnjosti i vrijednost prošlosti, a ne zahvaljujući muslimanskom svijetu, koji je još uvijek izgleda uvjeren da je realnost u prošlosti i da je sadašnjost bez nje bezvrijedna, pa je iznova i iznova treba osvajati - pokretati raznorazne islamske reconquiste, kao što je očigledno i posljednja s "ponovnim osvajanjem" Aja Sofije.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.