Vrelina izbija i jarom prlji njive po Omarskoj. Neko je zapalio grane, pa smeće, pa još grana, strnjišta i eto ti požara nadomak Prijedora u doba korone. Ljudi nema ili su se zavukli po kućama ili su naprosto otišli negdje.
A vatreni zid se približava naselju. Ide pravo na Srednju Omarsku. Prvo na zaseoke Ćupi i Mamići. Požar je takav, entropijom guta i u energiju pretvara sve mrtvo i živo. A namjerio se na živo. Na ljude. Nakon ta dva zaseoka udario bi na Paspalje, Majstoroviće i Begoviće.
Vatrogasna četa gasi vrata pakla
Samo...
Samo nije bilo suđeno požaru da pokupi ljude, zemlju, usjeve, stoku i objekte. Jer baš ovog aprila, baš u Omarskoj, namjerio se požar na šest heroja, koji su, daleko od svjetala kojekakvih pozornica svijeta, radili nešto što prevazilazi obični posao i običnu požrtvovanost.
Šest ljudi, šest superheroja bilo je dovoljno da ugase požar. Šest ljudi, pet sati, pet vjetrova, pet muka i požar se predao.
A gasili su ga pripadnici Vatrogasnog društva iz Kozarca. Čudo je to vatrogasno društvo. Ne zove se dobrovoljno, a jeste dobrovoljno. Amatersko je, ali i je jedno od najtrofejnijih u bivšoj zemlji. Osnovano 1892. godine. Ti ljudi su bili prvaci Jugoslavije u vatrogastvu nekoliko godina prije rata i prije nego što je i Vatrogasni dom nestao u vatri, kao i gotovo cijeli Kozarac.
Vidjeli su iskusni vatrogasci Kozarčani dolje ispod sebe Omarsku, vidjeli su i osjetili dim, vidjeli su i oćutali vjetar i znali su: ne, nije to tek neka obična paljevina, to je ona velika, od koje nastaje vatra paklena što jede sve pred sobom. Možda bi oni i alarmirali ljude, možda se požar ne bi ni razvio i proširio, ali je – o, apsurda – i sirena sa Vatrogasnog doma odavno ukradena, još za vrijeme rata, i odnesena na Mrakovicu na Kozari. Da služi ničemu. Tako je to u Potkozarju.
Priča o tri brata
Mustafa Fazlić vodi svoju malu, ali odabranu vatrogasnu četu. Vodi je u bitku protiv jednog od najvećih neprijatelja ljudskih – vatrene stihije. Sa njim su i njegova dva sina i još dvojica vatrogasaca.
Mustafa zna ove zaseoke, zna cijelo područje, iako ne obilazi svako mjesto.
A vidite, te 1992. Mustafi su Srbi iz tih sela, tih zaselaka, dok je bio u koncentracionom logoru Omarska, pa kasnije Manjača, ubili tri brata. Da, da, tri brata! Tako su mu, dok su ga mučili u toj Omarskoj, valjda čestitali na stogodišnjici Vatrogasnog društva te 1992. godine.
Prvo su došli po Muhameda. Muhamed, predratni policajac, bio je zarobljenik u Omarskoj.
Logoraš i aktivista, Kozarčanin Satko Mujagić reći će za Muhameda: "Bio je to divan čovjek s kojim smo babo i ja dijelili dimove cigara dok nije izveden, pa ubijen (a izveo ga je nekadašnji kolega 'Krkan')."
Taj kolega Krkan, osuđen i za druge zločine, odveo je u smrt kolegu policajca Muhameda, brata ovog heroja Mustafe što 28 godina poslije gleda Omarsku pod sobom u plamenu. Taj Krkan je odveo u smrt Muhameda, pred očima Mustafinim, u toj Omarskoj što i dalje u plamenu danas gleda Mustafu. Iza Muhameda ostadoše supruga i sin.
Pa su onda došli po Mirsada i Jasima, braću Mustafinu. Bješe 21. avgust '92, slična ovakva ljuta jara je šikljala iz Omarske. Samo je umjesto spaljenih dunuma ta nacionalistička srpska jara u smrt odvodila ljude. Autobusima na Korićanske stijene. Mirsad i Jasim, ukradeni od bratovih pogleda. Na isto se smrtno mjesto zaputiše kao i Muhamed.
Sjeća se Mustafa dok ćuti dim iz Omarske, sjeća se brata Jasima, novinara, sjeća se posljednjih pogleda koje su razmijenili i sjeća se komšija Srba iz iste te Omarske pod njim kako mu odvode brata u smrt. Iza Jasima je ostalo dvoje male djece...
A Mirsad je čudo bio! Brat Mustafin najmlađi. Taj je vodio podmladak Vatrogasnog društva u Kozarcu. Taj bi sad sa Mustafom gasio polja omarska i taj bi sad spasavao ljude od zla vatre da ga ti isti ljudi, iz tih istih polja nisu zatočili, pa ubili na Korićanskim stijenama. Ostala je žena i dijete iza Mirsada, ubijenog na Korićanima.
Sjeća se Mustafa prepoznavanja, sjeća se DNK analiza, sjeća se nesjećanja Mustafa, sjeća se rupe u sebi, vječnog podsjetnika na požar praznine, sjeća se tri, tri ubijena brata dok gleda kako Omarska, to grotlo zla koje mu je odnijela... šta odnijela – ubila braću – tone u vatrenu stihiju ovog aprila 2020.
Zasluženo?
Da li im to Bog veliki vraća za sva zlodjela koja su Mustafi i komšijama Bošnjacima Srbi uradili na pravdi Boga u ljeto '92?
Muhamed, Mirsad, Jasim, braća... Svi iz vatrogasne porodice. Porodica koja je njegovala tradiciju borbe protiv stihije koja napada sve ljude gotovo je zatrta. Ostali su, evo, samo ovaj Mustafa i sinovi, da nastave borbu protiv vatre pakla i da ne prave razliku kad gase svoj Kozarac ili susjednu Omarsku, bas kako čovjeku priliči.
Mustafa, heroj iznad Omarske
I sad tih šest ljudi gleda dolje Omarsku, koja je odnijela u pakao i Kozarac i mnoge vatrogasce i Prijedor i cijelo Potkozarje, gledaju kako gori.
"Za mnom", reče smireno, kao i uvijek, komandant vatrogasaca kozaračkih Mustafa Fazlić.
"Za mnom, treba ljude i selo spasiti!"
I na jednom malenom putu šest ljudi sa naprtnjačama i vodom u njima odlučiše da počnu bitku. Bitku protiv sile – velike, prirodne i nepredvidljive. Cilj je jednostavan: prekinuti ovdje na najužem dijelu požarnu liniju kako bi se zaustavila vatra koja ide direktno prema zaseocima Ćupi i Mamići.
I da, pet sati, zajedno sa Radenkom Mamićem i dva mještanina, šest Kozarčana hrabrijih od lavova, velikodušnijih od svijeta pod sobom, gasilo je požar koji hoće da spali izvor zla iz 1992.
Takve hrabrosti nema! Takva ljudskost i čovječnost ne postoje pod svodom nebeskim. Iznad svijeta, korona virusa, dobra i zla, sa moralnim zakonom u sebi i usijanim nebom nad sobom, na livadama Omarske Mustafa Fazlić, logoraš kome su ubijena tri brata, gasi vatru i raspaljuje ljudskost.
I uspio je!
Kompletan tekst pročitajte na Al Jazeera Balkans.
Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!