Srbija i Hrvatska su početkom ovog milenijuma krenule u (tobožnju ) reformu obavještajno-sigurnosnog sistema koji se oslanjao, i oslanja, na strukturu i iskustva bivše jugoslovenske Službe državne bezbjednosti (SDB, kao civilna služba) i Uprave za bezbjednost JNA (najpoznatije po radu tzv. KOS-a). Sadašnja srbijanska Bezbednosno-informativna agencija (BiA) i hrvatska Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) i ne kriju svoju “pravnu stečevinu” i “slavu” koju su stekli devedesetih djelujući kao glavne poluge zločinačkih planova svojih šefova Slobodana MiIoševića i Franje Tuđmana u razvaljivanju Bosne i Hercegovine s ciljem stvaranja Velike Srbije i Velike Hrvatske.

Raskrinkavanje srbijanskih i hrvatskih službi

Do kraja ove godine u Haagu će biti izrečena prvostepena presuda Jovici Stanišiću, koji je upravo devedesetih godina bio direktorr SDB-a, i njegovom zamjeniku Franku Simatoviću zvanom Frenki, zbog odgovornosti Službe koja je, jednostavno rečeno, sijala smrt u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Aleksandar Vasiljević, načelnik KOS-a devedesetih, svjedočeći na suđenju protiv Slobodana Miloševića, detaljno je objasnio kako su funkcionirali vojni lanci komandovanja u JNA i Vojsci Jugoslavije, pokazao jasnu pravnu moć koju su Slobodan Milošević i njegovi saučesnici imali nad vojnim snagama.

Vasiljević je, također, objasnio princip rada vojnih kanala izvještavanja čime je pomogao da se pokaže da su Slobodan Milošević i njegovi saučesnici imali načine da saznaju da se čine zločini. Vasiljevićevo svedočenje potkrijepilo je brojne druge dokaze da su Srpska vojska Krajine (SVK) i Vojska Republike Srpske (VRS) realno bile dio Vojske Jugoslavije. Vasiljević je raspolagao i detaljnim informacijama o ulozi koju su Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije, odnosno njegova Služba državne bezbednosti, specijalne jedinice, dobrovoljci i paravojne grupe imali u sukobima. Vasiljević je svjedočio da je stvarnu moć u MUPU-u imao načelnik SDB-a Srbije Jovica Stanišić, koji je bio direktno povezan s Miloševićem.

Upravo kroz procese u Haškom tribunalu potpuno su raskrinkane uloge službi (i civilnih i vojnih) u raspadu SFRJ i ratovima koji su uslijedili (i zločinima koji su počinjeni), kako srbijanskih tako i hrvatskih, pogotovo na teritoriji Bosne i Hercegovine. Primjer je, između ostalih, suđenje i presuda Jadranku Prliću, u kojoj je ne samo raskrinkana uloga hrvatskih vojnih i civilnih službi, nego i pojedinaca među kojima su Markica Rebić, Ivo Lučić, i drugi. Branko Kvesić, posljedni šef bosanskohercegovačke Službe državne bezbjednosti, ratni šef hrvatske službe, a poslije ministar policije Hrvatske Republike Herceg-Bosne, istraživan je i osumnjičen u Tribunalu u Haagu. Njegovo procesuiranje za odgovornost u ratnim dešavanjima i počinjenim ratnim zločinima prepušteno je institucijama BiH, ali do danas nikad nije podignuta optužnica. (Haški) predmet Branka Kvesića krije se u ladicama Tužiteljstva BiH.

Ciljevi iz devedesetih i dalje se realiziraju

BIA i SOA danas imaju preko 3.000 pripadnika, među kojima je još uvijek mnogo starih (ratnih) kadrova koji su okrvarili ruke u BiH, i koji i dalje rade protiv BiH. Pomenimo, primjera radi,  kadrove u srbijanskim i hrvatskim ambasadama u BiH, među kojima su i bivši najviše rangirani obavještajci koji su “pekli zanat” u regionu, a koji su (u bliskoj prošlosti) djelovali na području Sjeverne Makedonije, Crne Gore, ali i u drugim dijelovima nekadašnje SFRJ izazivajući krize. Oni danas u BiH prave pripreme i učestvuju u realiziranju planova Milorada Dodika i Dragana Čovića kako bi što efikasnije iznutra razbijali BiH. A cilj je isti kao i devedesetih – rasturanje Bosne i Hercegovine. Kako krvavi pohod na BiH nije doveo do tog cilja, BIA i SOA nastavljaju drugim sredstvima, istim onim kojim su se služili krajem osamdesetih i početkom devedesetih, pred početak agresije na BiH. (Kako izgleda naći se na meti BIA-e, pomognutom ruskim službama, ovih dana bi štošta mogli reći i Crnogorci koji vode pravi hibridni rat jer su, ne samo izašli iz projekta stvaranja Velike Srbije, već se i ozbiljno suprotstavili tome, osamostaljivanjem, ulaskom u NATO i sad otvaranjem fronta sa Srpskom pravoslavnom crkvom.)

Uz naoružavanje i ulogu koju imaju oružane snage u Srbiji i Hrvatskoj, obavještajne službe i Srbije i Hrvatske (i dalje) ozbiljno rade na podjeli BiH. Ironija je da se ti planovi više i ne kriju, a njihovi politički zagovarači postaju sve glasniji u svojim zahtijevima za osamostaljivanjem, odnosno “svojim” entitetima.

Podsjetimo na niz (obavještajnih) afera koje su zadnjih godina potresale region, a iza kojih su uvijek stajale službe Srbije i Hrvatske, počevši od izmišljenih afera prisluškivanja i srbijanskih i hrvatskih dužnosnika od strane Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) Bosne i Hercegovine, preko prisustva i švrljanja pripadnika BIA-e i SOA-e u BiH (o čemu svjedoče brojni medijski natpisi), afere kada su dvojica pripadnika Službe u Srbiji dobili otkaze nakon što su (boreći se za svoja radna prava) iznijeli detalje svog obavještajnog rada u BiH, sve do afere oko selefija kada je OSA raskrinkala prljave igre hrvatske Službe s građanima BiH, koje su uključivale ucjenjivanje i vrbovanje. Naravno ne slučajno, u ovim aferama BIA i SOA su imale podršku u pravosuđu BiH – Tužiteljstvu BiH i VSTV-u, što je vrhunac kršenja Ustava BiH, ali i praksa nezapamćena u povijesti savremenih država.

Na nišanu Beograda i Zagreba

Zašto u svoje fabricirane afere službe iz Srbije i Hrvatske konstantno uvlače OSA-u, odnosno zašto su bosanskohercegovačka obavještajna služba i njen (sadašnji) direktor njihova stalna meta?

Više je no vidljivo da u vrijeme kada se u BiH bira novi/stari direktor napadi ponovo počinju. Preko svojih satelita u BiH i regionu BIA i SOA sinhronizirano diskreditiraju rad OSA-e kako bi blokirali njen rad, a zadnjih dana meta preko koje to pokušavaju postići je direktor Osman Mehmedagić koji je, podsjetimo, konstantno proteklih godina svoga rada bio “na nišanu” Beograda i Zagreba.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.