Qassem Soleimani i težina historije

Qassem Soleimani i težina historije

Piše: Lorenzo Kamel

U proteklih nekoliko dana je objavljen niz članaka na temu američkih zračnih udara u kojima je stradao iranski general Qassem Soleimani i vođa iračke milicije Abu Mahdi al-Muhandis.

Mnogi autori tvrde da je „neoprostivo ignorisati Soleimanijeve zločine“. Drugi pak smatraju da njegovo ubistvo „može naštetiti simfoniji iranske moći kojom je upravljao kao dirigent“ i da ovog generala „većina Arapa“ vidi kao „odgovornog za etničko čišćenje Arapa“, piše Al Jazeera Balkans.

Ništa manje uobičajeno nije ni mišljenje da je Trumpova odluka da ubije Soleimanija bila „nesmotreno kockanje“.

U ovim i brojnim drugim mišljenjima ili analizama koje su do sada objavljene nedostaje kontekst; odnosno ono što bi češki esejista Milan Kundera nazvao „težinom historije“.

Da bismo razumjeli sadašnjost, moramo se vratiti do korijena Iranske revolucije iz 1979., uloge zapadnjačkih država u Iračko-iranskom ratu od 1980. do 1988, ishoda američke invazije na Irak 2003., okolnosti koje su omogućile Soleimanijev uspon i posljedica eskalacije Trumpove administracije protiv Irana.

Historija stranih intervencija

Moderna historija Irana duboko je isprepletena sa historijama zapadnjačkih država, koje su u više navrata intervenisale u iranske poslove i oblikovale savremenu iransku politiku.

Šah Nasir al-Din je 1890. darovao engleskom majoru Geraldu F. Talbotu 50-godišnji monopol na proizvodnju, prodaju i izvoz duhana – proizvoda sa širokom upotrebom u Iranu. Ovo je pokrenulo Duhanski ustanak od 1891. do 1892: prvi oblik organizovanog otpora protiv zapadnjačkog ekspanzionizma u Perziji, koji je otvorio put za „izranjanje šiizma kao pobunjeničkog pokreta protiv kolonijalizma“.

Britanci su 1921. podržali vojni udar protiv iranske vlade pod slabom Kadžar dinastijom šaha Ahmada. Udar je predvodio oficir Reza Khan i cilj mu je bio da postavi snažnijeg vladara u Iranu, dobronamjernog prema Londonu i sposbnog da odoli napadima snaga koje podržavaju Sovjeti.

Porijeklo dinastije Pahlavi, koja je vladala Iranom do Islamske revolucije iz 1979., može se pratiti do državnog udara iz 1921. koji su podržale britanske vlasti. Nakon što je ugušio sve oblike protivljenja i učvrstio svoju vlast. Khan je 1925. proglašen iranskim šahom, i tim je činom osnovana dinastija Pahlavi.

Godine 1953. su CIA i MI6 osmislile plan da svrgnu demokratski izabranu vladu Mohammeda Mosaddegha, koji je lobirao za nacionalizaciju anglo-iranske naftne kompanije. London je ovu odluku doživio kao ozbiljnu prijetnju svojim interesima. Washington je također bio zainteresovan za iransku naftu i strahovao je da bi moćna iranska komunistička stranka Tudeh, koja je imala neke zajedničke interese sa Mosaddeghom mogla doći na vlast.

'Uspon' Irana

Ovi su događaji položili ključne temelje za „najpopularniju“ revoluciju u modernoj i savremenoj historiji, generalno poznatu kao „Islamsku revoluciju“ iz 1979. U decenijama i godinama koje su joj prethodile, milioni Iranaca su osjećali potrebu da se odupru miješanju izvana i da se usprotive Pahlavijevom režimu i njegovim pokušajima da izbriše neslaganje.

Vjerovatno najveće zasluge za projekciju iranske moći u inozemstvu pripadaju SAD-u i njegovim politikama u regiji. „Takozvani rat protiv terorizma“ koji je Bushova administracija pokrenula 2001. nakon napada od 11. septembra na mnoge je načine pomogao da Iran proširi svoj utjecaj.

Tokom invazije na Afganistan 2001. Teheran je podržao ovu borbu protiv talibana, režima kojim je dominirala većina, Peštuni, i koji su nametnuli strogu sunitsku islamsku vladu. Onda je, kada je Bushova administracija usmjerila pažnju na Irak, Iran spremno dočekao i taj događaj.

U isto vrijeme je američki ministar odbrane Donald Rumsfeld izjavio da kada je u pitanju oružje za masovno uništenje „mi znamo gdje su“ dok je trenutni izraelski premijer Benjamin Netanyahu svjedočio u američkom Kongresu da „bez ikakvog znaka pitanja Saddam traži, radi na i napreduje prema razvoju nuklearnog oružja [...] ako uklonite Saddamov režim, garantujem vam da će to imati ogroman pozitivan odjek na cijelu regiju“.

Međutim, invazija na Irak i „rat protiv terorizma“ uopće donijeli su razaranje u regiju. Prema podacima američkog State Departmenta, između 2001. i 2014., „teroristički incidenti“ su se povećali– sa 355 2001. na 13-500 2014. godine. Između 2001. i 2014., smrtna stradavanja usljed terorističkih napada povećala su se za šest puta, a polovina ih se dešavala u Afganistanu i Iraku.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar