Jadni Praljak - pogibe od zločinačke ruke

Jadni Praljak - pogibe od zločinačke ruke

Piše: Davor Gjenero

Kad je Nikola Koljević 1997. godine umro, nakon što je samom sebi pucao u glavu, mudri je Marko Vešović, poetikom twitera, koji se pojavio mnogo poslije, sažeo jedan život i smrt: „Jadni Nikolica, pogibe od zločinačke ruke“. Ništa što je prethodilo Koljevićevu sudioništvu u zajedničkom zločinačkom pothvatu, koji su predvodili Slobodan Milošević i Radovan Karadžić, ne može utjecati na temeljnu definiciju jednog života: umro je ratni zločinac, koji je nekoć prije toga bio šekspirolog, uglađeni profesor, ugodan u društvu, naoko benigan, prenosi Al Jazeera Balkans.

U ozbiljnim društvima ne traže se elementi u predživotu zločinaca, pogotovo ratnih zločinaca, kojima bi ih se ekskulpiralo i prikazalo nečim, što su možda nekoć bili, ali više nisu: patriotima, humanitarcima, galantnom gospodom, dobričinama… Ratni zločin pečati život i sve dobro, što mu je prethodilo, na neki način nestaje.

To su dobro razumjeli Nijemci, tijekom procesa denacifikacije, ali i neki od njihovih ratnih zločinaca. Kad je Albert Speer pisao svoje memoare, njegova objašnjenja vlastita puta od arhitekta, koji se ulovio na udicu Hitlerove megalomanije i kvaziromantičnog kiča, pa onda postao menedžerom nacističke industrije smrti, nije imao namjeru opravdati se, nego objasniti kako mehanizmi totalitarnih zločinačkih pokreta djeluju i kako je lako postati dijelom organiziranog zločina. Speera danas nitko tko pripada ustavnom luku u Njemačkoj ne smatra talentiranim arhitektom, nego sudionikom zločinačkog pothvata. Njegovi snovi o tome da će zgrade, što ih grade, i kad jednom budu srušene, biti povijesni miljokazi, poput grčkih i rimskih ruševina, raspala se i nitko u njegovim djelima ne vidi spomenik trajniji od mjedi.

Preuzimanjem HVO-a zapečatio svoju sudbinu

Slobodan Praljak dugo je bio kontroverzan čovjek, konfliktan prema van, a po svemu sudeći razaran unutarnjim konfliktom i borbom sa socijalnom ostavštinom oca – svirepog izvršioca u najmračnijem segmentu državnoga represivnog aparata.

Praljak nije bio niti neinteligentan, niti lijen, stekao je sveučilišne diplome, koje jedna s drugom nisu imale mnogo zajedničkoga, na prvim je višestranačkim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj imao hrabrosti u izbornoj se jedinici suprotstaviti onome za koga se znalo da će biti pobjednik – Franji Tuđmanu. Doduše, on kao kandidat Koalicije narodnog sporazuma, okupljene oko Savke Dabčević Kučar, nije bio jedini Tuđmanov izborni protukandidat koji je promijenio dres: to su učinili i kandidatkinja SDP-a i kandidat Socijalista, dakle, svi ti inače vrlo relevantni protukandidati uskoro su postali dijelom vladajuće strukture.

Praljku nije moguće negirati niti srčanost – u najgore vrijeme agresije, u rujnu 1991. sa skupinom prijatelja se zaputio u Sunju, malo mjesto, ali važno željezničko križište u blizini Siska, i preuzeo zapovijedanje njegovom obranom. Sunja je bila posve razorena, ali nije pala u ruke okupatoru. Ovdje nije bilo nikakvih zločina, koji bi kompromitirali obranu, a činjenica da se obrani pridružila skupina umjetnika, od kojih je najpoznatiji bio velikan kazališne scene, partizanski veteran, Sven Lasta, dodatno je osnažila legendu o Sunji. Obrana Sunje bila je nešto s čime se cijeli politički narod poistovjetio i ponosio.

Kad je u svibnju 1993. pristao otići u Bosnu i Hercegovinu, kao predstavnik hrvatskog Ministarstva obrane, a pogotovo kad je u srpnju iste godine, u jeku hrvatsko-bošnjačkog sukoba, koji je bez sumnje imao obilježja hrvatske agresije na susjednu državu, a tako kaže i judikatura Međunarodnog suda za ratne zločine (ICTY) u Haagu, preuzeo zapovijedanje HVO-om i ostao načelnikom glavnog stožera sve do rujna, zapečatio je svoju sudbinu. Postao je dijelom zločinačkog pothvata, u Haagu prepoznat kao ratni zločinac. Kao što je sve u njegovu životu bilo kontroverzno, kontroverzo je bilo i njegovo zapovijedanje HVO-om.

U toj vojnoj formaciji on nije bio dočekan kao dobrodošao, a navodno se drugi ratni zločinac, Mladen Naletilić Tuta, zapovjednik „Kažnjeničke bojne“ (njeno ime sve govori!) iživljavao nad svojim formalno nadređenim zapovjednikom i „svetio“ mu se za ono što je Praljkov otac radio u Hercegovini nakon II. svjetskog rata.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar