Urušavanje Španije

Urušavanje Španije

Uprkos dvije decenije produbljavajućeg učvršćivanja na obje strane katalonskog pitanja, Španci bi pogriješili ako bi spremno dočekali pooštravanje spram regionalnog pokreta za samoopredjeljenje. Jer, u borbi koja se trenutno odvija na ulicama Katalonije, kvalitet i integritet španske demokratije je također na kocki, prenosi Al Jazeera Balkans.

Nakon dvije godine zatvora prije suđenja, španski Vrhovni sud je osudio političke i građanske lidere katalonskog nedavnog zahtjeva za samoopredjeljenje na između devet i 13 godina zatvora. Oštrina sudske odluke je opravdana na osnovu tog da su postupci optuženih „pobuna“ – neodređena pravna ideja koja napada bilo koji oblik „javnog i burnog ustanka“ protiv države, bilo nasilnog ili ne. Široka sudska interpretacija onoga što potpada pod pobunu postavlja mračan presedan za pravo na protest u Španiji, već ugroženo iznimno represivnim „Zakonom o zabrani debate“ iz 2015.

Katalonci nisu izgubili svoju odlučnost. Dugo očekivana presuda je dočekana talasom građanske neposlušnosti. Odgovarajući na poziv anonimne grupe, masa demonstranata je izašla na ulice da izvedu „demokratski cunami“ koji je poremetio ključnu infrastrukturu od autoputeva do brzih željezničkih linija do aerodroma El Prat u Barseloni.

Katalonska nacionalnost

Trenutni događaji su kulminacija više od decenije eskalirajućih tenzija u vezi statusa katalonske nacionalnosti unutar Španije. Ovo je pitanje ostalo nerazriješeno zbog vješte dvosmislenosti Ustava iz 1978, kolijevke političkog uređenja nakon Franka. Međutim, značenje katalonske nacionalnosti je stavljeno na test sukobom u vezi statuta iz 2006. o predaji vlasti, „estatuta“. Te godine je katalonski parlament odobrio novu povelju o samoupravi koja je uključivala niz preambularnih referenci na katalonsku nacionalnost.

Otprilike u isto vrijeme je Partido Popular (PP), glavna konzervativna stranka u Španiji, počela vježbati izbornu strategiju zasnovanu na polariziranim odnosima sa kulturnim manjinama u državi. Ova je strategija uključivala taktičko povlačenje iz Katalonije i Baskije, regija u kojima frankoističko porijeklo ove stranke im svakako ne donosi mnogo glasova, da umjesto tog ojačaju svoju špansku nacionalističku bazu drugdje. U tom je kontekstu PP izveo agresivnu kampanju protiv „estatuta“ i osporio ga na Ustavnom sudu.

Ustavni sud je izrekao presudu 2010: osporio je velike dijelove katalonskog statuta, gotovo u potpunosti ga ponovo pišući i prečišćavajući od svih referenci na katalonsku nacionalnost, koliko god bile simbolične. U Kataloniji je ova odluka shvaćena kao kršenje federalnog dogovora koji je nekada bio temelj ustavnog poretka. Reakcija je bio milionski protest u Barseloni s motom: „Mi smo nacija, mi odlučujemo.“

Ovaj je sentiment potom pogrošan finansijskom krizom. Masovni protesti protiv mjera štednje i korupcije su 2011. su zahvatili državu, pozdravljajući vrijednosti direktne demokratije protiv otuđene političke klase. U Kataloniji su ovi protesti bili pomiješani sa već postojećim problemima u vezi statuta i oblikovani u raširene pozive za referendumom za nezavisnost protiv nereprezentativne vlade u Madridu.

Cifre su bile razočaravajuće: kada je neslavni statut prvi put usvojen 2006., samo je 13 posto Katalonaca izrazilo svoju želju za nezavisnom državom. Do 2013. je ova cifra narasla na kritičnih 48 posto.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar