Kemal Kurspahić: Na prvoj liniji 'novog hladnog rata'

Kemal Kurspahić: Na prvoj liniji 'novog hladnog rata'

Za RSE piše Kemal Kurspahić

Ova nedjelja podsjetila je sve kojima je istinski stalo do mirne Bosne koliko je ona izložena krajnje nepoželjnom statusu zemlje „na prvoj liniji fronta novog hladnog rata“.

Povod za obnovljene brige o tome kojim će putem Bosna i Hercegovina krenuti – pridruženja NATO-u u skladu s ranije donesenim odlukama najviših državnih organa ili „vojne neutralnosti“ koju je proglasila Skupština Republike Srpske – ovog puta je došao s nevladinog skupa u Rusiji na kojem je šef ruske diplomatije Sergej Lavrov optužio Sjedinjene Države i neke zapadnoevropske zemlje da se zalažu za stvaranje unitarne Bosne i Hercegovine.

„Cilj je jednostavan: uvući Bosnu u NATO“ – rekao je Lavrov.

Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić odgovorio je na to podsjećanjem na izjavu samog Lavrova u ranijoj zvaničnoj posjeti BiH kad je rekao kako je „Rusija načelno protiv proširenja NATO saveza ali ako je to naš izbor, Rusija će poštovati takvu odluku institucija naše zemlje. A odluka institucija ove zemlje, jednoglasna odluka Predsjedništva BiH koja nikada nije opozvana, povučena ili promijenjena, jeste da BiH želi biti članica NATO saveza, i danas postoji“.

Šta se promijenilo od tada? Rusija, nakon neuspjeha u pokušajima sprečavanja euroatlantskih aspiracija Crne Gore i Sjeverne Makedonije, može da projektuje status „velike sile“ još samo u odnosima sa Srbijom i – zajedno sa njom – s entitetom Republika Srpska. Izbor, između pripadanja euroatlantskoj porodici demokratija pod odbrambenim kišobranom NATO-a, u posljednjih pet godina, od 2014, već su napravile Albanija, Bugarska, Hrvatska, Crna Gora, Rumunija i Slovenija s bliskom perspektivom da im se pridruži i Sjeverna Makedonija.

Tako su za sada izvan te euroatlantske porodice ostale samo Bosna i Hercegovina, Srbija i Kosovo.

Kako je zapaženo u septembarskom saslušanju pred Komitetom za oružane službe američkog Senata, Rusija u održavanju uticaja na tom suženom prostoru koristi metode provjerene u prošlosti: poticanja neslaganja i napetosti i unutar i između zemalja. Iz perspektive američkih analitičara – Rusija koristi uticaj u regionu za potkopavanje evropskog jedinstva, slabljenje NATO-a i američkog uticaja. Metodi za postizanje tih ciljeva u odnosima s balkanskim državama uključuju širenje odbojnosti prema NATO-u, oslanjanje na korumpirane lokalne političare i partije, korištenje energetske zavisnosti regiona za vlastite političke ciljeve, propagandnu ofanzivu u medijima i veze u nevladinim institucijama i sektoru, od crkvenih i obrazovnih do folklornih kulturnih manifestacija.

Američki analitičari koji pokušavaju pokazati kako to što se učestalo naziva „štetnim ruskim uticajem u regionu“ ipak ima i praktična ograničenja i naličja navode slučaj Crne Gore: tamo, po tim analitičarima, 22 posto turista dolazi iz Rusije; Rusi su vlasnici trećine svih firmi i 40 odsto stambenog fonda i obezbjeđuju trećinu svih direktnih investicija a Crna Gora je – uprkos tome – ostvarila svoje euroatlantske aspiracije. Na zabrinutost Zapada zbog jačanja vojne zavisnosti Srbije od Rusije odgovaraju primjerom iz 2015. godine: tada je Srbija imala dvije zajedničke vojne vježbe s Rusijom i 22 s NATO-snagama.

Kako su odnosi između Beograda i Prištine, s međunarodnim pozivanjem na normalizaciju odnosa i međusobno priznanje, u središtu Zapadnih nastojanja i inicijativa, Bosna i Hercegovina je – i u evropskom i u američkom angažovanju – nekako u drugom planu.

U saslušanju pred senatskim komitetom, vašingtonski ekspert za balkanska pitanja Januš (Janusz) Bugajski upozorio je kako je Bosna i Hercegovina potencijalno zapaljivije krizno žarište i od srbijansko-kosovskog pitanja i kako bi dopuštanje eskalacije krize bilo u odnosima Srbija-Kosovo ili u Bosni i Hercegovini bilo velika greška američke politike nakon svih ekonomskih, političkih, diplomatskih i vojnih investicija u regionu.

Ovonedjeljna optužba Sergeja Lavrova kako Zapad nastoji „uvući“ Bosnu i Hercegovinu u NATO pokušaj je skretanja pažnje s potpuno suprotne realnosti: ruska politika bezuslovne podrške vodstvu Republike Srpske samo pojačava težnje većine bosanskohercegovačkog stanovništva za pridruženje NATO-u.

Rusija je svoju pristrasnost u bosanskohercegovačkim odnosima pokazala na simbolično najemotivnijem pitanju kad je – u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija – stavila veto na rezoluciju Zapadnih zemalja kojom se osuđuje genocid u Srebrenici.

U svemu ostalom, Rusija je bila dosljedna toj nedosljednosti.

U više navrata u Savjetu za implementaciju mira u Sarajevu odbijala je da se pridruži pozivima svih ostalih članica na podršku euroatlantskim aspiracijama Bosne i Hercegovine: njeni predstavnici naglašavali su kako „euroatlantska budućnost“ nije jedina alternativa.

Tu podršku vodstvu Republike Srpske potvrđuju ritualnim odbijanjem da u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija prihvate polugodišnje izvještaje Visokog predstavnika u kojima se po pravilu navode i osuđuju izjave entitetskog lidera kojima se osporava državnost Bosne i Hercegovine.

Insistiranje na „poštovanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta“ bosanske države uz direktno suprotstavljanje težnjama većine njenog stanovništva za pripadanje euroatlantskoj porodici cinično je i neuvjerljivo.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar