Izet Nanić: Svjetionik bosanske slobode

Izet Nanić: Svjetionik bosanske slobode

Izet Nanić zasigurno je najpoznatije povijesno ime Bužima i Cazinske krajine. Jedna od najznačajnijih i najdopadljivijih ličnosti iz savremene krajiške i bosanskohercegovačke historije. Personifikacija odbrane Bužima, Bihaćkog okruga i Bosne i Hercegovine. Primjer ljudske hrabrosti i briljantne strategije ratovanja te jedinstven simbol odbrane države i njenih građana. Ratnik, znalac, organizator, čovjek, prenosi Stav.

Osoba bez mrlje u svojoj bogatoj biografiji. Gazija i šehid. Sin, suprug, otac, brat… Vrstan učenik i student, dobar drug i prijatelj, saradnik, vođa, vizionar… Iako već odavno mrtav, sve vrijeme uveliko je živ među svojim narodom. Voljen i cijenjen kod svojih saboraca, poštovan i uvažavan od brojnih neprijatelja.

Čovjek čiji život, vojnički podvizi, svaki učinjen korak i proživljen dan u proteklom ratu zaslužuju da se pamte i trajno čuvaju od zaborava. Njegov životopis trebao bi i morao ostati kao primjer kako se voli i kako se služi svom narodu i domovini, jer Izet Nanić se svojim zaslugama i doprinosom pokazao kao nepremostiv kamen međaš u odbrani od brutalne agresije i zalog očuvanju integriteta i suvereniteta bosanske države.

Ime mu se nalazi u nazivu brojnih ulica, udruženja, te priredbi kulturnog ili sportskog karaktera. Pored Bužima, njegovim su imenom nazvane ulice u Sarajevu, Bihaću, Cazinu, Bosanskoj Krupi, Sanskom Mostu. Veliki broj književnih radova napisan je u slavu njegova imena, a posebno se ističe djelo Enesa Kiševića, pjesma pod nazivom Čehra Svjetlosti.

Izet je u osnovnu školu išao od 1972. do 1980. godine. Najbolji školski drug bio mu je Safet Durić, koji se prisjeća perioda zajedničkog školovanja i odrastanja: “Izet je bio darovit i s odličnim uspjehom je završio svih osam razreda. Školske obaveze je savladavao bez ikakvih poteškoća. Imam osjećaj da je to njemu sve izgledalo prelahko. Nije on imao nikakvih privilegija kod bilo kojeg nastavnika.

Čak je bio i malo nestašan, što ga je znalo koštati poneke četvorke. Od svih predmeta posebno je volio matematiku. Jedno je vrijeme svirao tamburicu na muzičkoj sekciji kod nastavnika Hasana Jusića. Uvijek mi je pomagao oko zadaće jer je znao da me roditelji neće pustiti da se igramo ako ne uradim zadaću.”

Majka Rasima govori o svom sinu Izetu: “Sva su mi djeca jednako na srcu, ali Izet je bio nekako drukčiji. On je bio pun energije od kako je prohodao. Onda uvijek dobar i poslušan. Uživao je čitati romane, te igrati stolni tenis i košarku u dvorištu. Sa mnom je razgovarao kao s prijateljicom. Nikad mi se nije usprotivio niti nešto ružno kazao. Poštovao je i volio roditelje i braću i bio je snažno vezan za porodicu.

Nije se on uzdizao, već je bio skroman čovjek koji je volio sa svakim stati i lijepo popričati. Koliko se samo obradovao kad je primljen u vojnu školu…” A Izet je primljen u Srednju vojnu školu u Zagreb. Brat Arif se sjeća trenutka kada je poštar Ismet Skenderović donio plavu kovertu u kojoj je bila obavijest o prijemu. “Dok smo mi ostali s nestrpljenjem čekali, on je čitao: ‘Obavještavamo vas da ste primljeni u Srednju vojnu školu ‘Ivo Lola Ribar’ u Zagrebu…’ Izet je skočio i glasno vrisnuo od sreće. Na tu vijest majka Rasima je zaplakala, govoreći:

‘Ode ti meni, sine.’ Od silne radosti zbog prijema u školu, Izet je na kasetu snimio svoj prvi govor koji je otprilike glasio:

‘Ja, Izet Nanić, sin Ibrahima, primljen sam u Srednju vojnu školu ‘Ivo Lola Ribar’ u Zagrebu.’

Taj snimak je danima puštao na svom kasetofonu. Sjećam se da je tu kasetu dugo, dugo čuvao.”

Priča i da je Izet svirao klavijature i harmoniku.

“Imao je izuzetno razvijen sluh za muziku. Kroz dva‑tri slušanja je ‘skidao’ nove pjesme i besprijekorno ih svirao. Sjećam se kasnije da je i u toku rata znao zasvirati. Također, izvan porodičnih okvira i uskog kruga prijatelja i saradnika malo je poznata činjenica da je Izet nakon Srednje vojne škole i akademije bio pri kraju postdiplomskog studija u Beogradu iz ekonomije.”

O Nanićevoj skromnosti svjedoči i ratni vojni invalid 505. brigade Hamdija ef. Kovačević: “Početkom novembra 1994. godine, u sklopu operacije ‘Grmeč 94’, naša jedinica trebala je preći na drugu obalu Une u kasnim večernjim satima u Bosanskoj Krupi kod naselja Halkići.

Dok je jedan dio boraca bio prešao i zauzeo određene neprijateljske linije, moje odjeljenje je svoj red za prelazak čekalo u jednoj bivšoj trgovačkoj radnji. I tako, dok smo se odmarali, u prostoriju je ušao komandant Nanić, koji je nazvao selam i upitao nas: ‘Momci, šta ima, kako ste?’ Mi smo odgovorili da je sve u redu, da gledamo gdje bismo koji sahat odmorili kako bismo sutra bili spremniji za prelazak preko Une. Tom prilikom nam je dao određene instrukcije za zadatak koji slijedi.

I u jednom momentu rahmetli komandant je primijetio nekoliko vreća kruha u ćošku prostorije, na što je kazao: ‘Vi ste dobro jer imate hrane u izobilju.’ A sve od hrane što smo imali bio je taj kruh koji je bio veoma tvrd jer je stajao nekoliko dana prije nego je došao u tu prostoriju.

Zatim je došao do jedne vreće, izvadio je kruh, odlomio jednu četvrtinu i počeo ga jesti ‘kao da je šećer’. Bio je raspoložen i vedra lica. Još je kazao da je hrana dobra i da treba sutra ponijeti i ostalim saborcima na drugu stranu, a ustvari je jeo suh kruh bez ičega drugog od hrane ili pića. Zaželio nam je sretan prelazak preko rijeke i izišao je iz prostorije noseći komad kruha u ruci.”

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar