Piše: Muhamed Bikić

Novinarstvo je zaista lijep posao. Neko kaže, ovisnost. Draž novinarstva su, prije svega, putovanja. A koje izdvojiti nakon skoro dvije decenije bavljenja novinartsvom.

Možda će čitaoci od mene očekivati doživljaje sa „sportskih putovanja“ (jer sam sportski novinar)  iz Barselone, Malage, Ovieda, Valensije, Osla, Kopengahena, Glasgowa, Rejkjavija, Stutgarta, Milana, La Valette, Nice, Monaka, Budimpešte, Muharaka, Talina, Viljnusa,  Soluna, Dohe, Lisabona, Istanbula, Zagreba, Ljubljane, Tirane, Sofije, Niša, Atine, Beča, Zuricha, Sant Galena, Haife…

Svako od tih putovanja je lijepo, zanimljivo, ali ni približno ne zauzimaju mjesta u mom srcu i sjećanju kao što zauzimaju putovanja o kojima sam odlučio pisati moju prvu knjigu. 

A srcu su mi jednako draga tri putovanja – u Mekku, Medinu i Jerusalem. To su putovanja kojima sam ispunio hadis posljednjeg Božijeg poslanika, Muhameda a.s.

„Nema poduzimanja putovanja radi nekog mesdžida ili mjesta (da bi se obišli zbog vjerovanja u njihovu svetost), nego  samo radi tri hrama: svetog hrama u Mekki, moga hrama u Medini i hrama Aksa u Kudsu“.

Mekka

Mekka je grad koji je promijenio mojdunjalučki  život, i to od onog momenta, kada smo nadletjeli Crveno more, a preko razglasa u avionu nas obavijestili da smo trenutno u zračnom prostoru – mikata, mjestu gdje počinje obred hadždža.

Ujedno, to je znak da svoja tijela obavijemo bijelim ihramima, te da se i na taj način izjednačimo pred Bogom. Ta snježnobijela tkanina bila je uz mene cijelo vrijeme hodočašća: i kada sam boravio među dva miliona hadžija na Arefatu, zatim na Muzdalifi i Mini, te kada sam se susreo sa Bejtulahom i napio Zem-zem vode.

Dok sam tavafio oko Časne Kabe, među hiljadama ljudi u istim bijelim ihramima, činio sam samo mali dio „pjenušavog vira“ oko Bejtulaha. Tih sam se dana osjećao nikada sigurniji i nikada mirniji, jer je Mekka upravo takav grad. Iako nije niti plodna dolina, niti u njoj šta od ovozemaljskih raskošnih plodova puno rađa i raste, Allah dž.š. ga je učinio opskrbljenim svim ljepotama. Od sjaja, čistoće, hrane, voća, vode… Ipak, sabura ima ponajviše, osjećaja koji nam na ovom dunjaluku najviše nedostaje…

Medina

Medina je posebno lijep grad, grad svjetlosti. Posjetio sam ga nakon hodočašća u Mekki i konačno uživo i vidio čudesna svijetla tog grada, o kojima sam toliko čuo i čitao. Ne znam, zapravo, je li Medina grad svjetlosti zbog svoje ljepote ili zbog istinske svjetlosti Poslanikove a.s. džamije koja dominira.

Nikada neću zaboraviti susret sa prelijepom i prostranom Poslanikovom džamijom, u kojoj sam klanja svaki namaz i posjetio turbe Muhameda a.s.

Tokom boravka u Medini bio sam i na brdu Uhud, u čijem podnožju se nalazi šehidsko groblje - kaburistan. Tu je ukopan i Poslanikov amidža hazreti Hamza, čije ima danas nosi moj šestogodišnji sin. Zaista je hrabar i snažan kao hazreti Hamza.

Za Medinu me veže i prelijepo sjećanje na posjet štampariji Časnog Ku'rana, gdje se sveta knjiga muslimana štampa na svim jezicima svijeta.

Jerusalem  

Jerusalem je grad kojeg ni približno ne krasi sabur i mirnoća, kakve sam doživio u Mekki i Medini. Emocije su bile pomiješane, jer sam istovremeno znao dvije stvari: prvo, to je grad koji je značajan u povijesti islama o čijem značaju svjedoči  i Poslanikov  hadis koji sam naveo na početku i, drugo, to je grad – poprište stalnih sukoba između Palestinaca i Izraelaca.

Zbog toga, mnogi bi u takvoj situaciji odustali od želje da posjete Mesdžidu-l-aksu, ali ja sam bio čvrst u svom nijjetu da ispunim Poslanikov hadis koji mi je bio vodilja. U Jerusalemu sam posjetio Omerovu džamiju, zatim Mesdžidu-l-aksu. Inače, vrijednost jednog namaza u Mesdžudu-l-aksi je kao 500 u drugim mesdžidima,  dok je namaz u Medini vrijedan  kao 10.000, a u Mekki kao 100.000 u drugim mesdžidima.

Allahu, hvala Ti, zaista sam sretnik!

Za vrijeme boravka u Mesdžidu-l-aksi bio sam na mjestu koje su pohodili svi božiji poslanici. Ovdje je, ustvari, bila i prva kibla muslimana. Tu se nalazi Časna stijena, čuvena po Isri' i Mi'radžu. Ovdje je Muhamed a.s. prenijet iz Mekke, kao imam, klanjao ispred ostalih Božijih poslanika, a odavde je, potom, uspet u više nebeske sfere.

Deceniju i više kasnije ponovno sam bio u Jerusalemu, u kojem ni tada nije bilo mira. Čak, što više bila je puno teža sigurnosna situacija, ali sam, ipak, uspio obići Mesdžidu-l-aksu, te Zid plaća, Crkvu svetog groba i Baziliku Isusovog rođenja u Betlehemu. Dakle, tokom boravka u Svetoj zemlji uspio sam obići i druge vjerske bogomolje, te sam se uvjerio zbog čega Sarajevo nazivaju evropskim Jerusalemom.              

Po(r)uka

Iako sam rekao da ću iz svojih putovanja izdvojiti tri grada Mekku, Medinu i Jerusalem, o čemu sam napisao i knjigu «Hadžijsko drvo», koja je doživjela dva izdanja, ne mogu a da ne spomenem i Španiju – tačnije grad Kordobu. 

Nakon što sam posjetio tri grada gdje je nastajao, stasao, cvjetao Islam... Posjetio sam ovaj španski grad u kojem je Islam nestao. Poput vatre koja se ugasila, a nekada je tu plamtila punim žarom. Nakon tog posjeta i izučavanja nestanka Islama sa Pirinejskog poluotoka, nastala je moja druga knjiga «Po(r)uka».

Treća knjiga je s početka ovog teksta, vezan za sportsko novinarstvo, pod nazivom „sportskivremeplov.ba“, priče o velikanima bosanskohercegovačkog sporta, i to za sada objavljena u dva izdanja. Naravno, na tome neću stati, bit će još knjiga, izdanja, putovanja, ako Bog da...

(Autor bosanskohercegovački sportski novinar. Autor je više knjiga, a bio je i voditelj nekoliko sportskih emisija. Magistar je sportskih nauka, a inače je diplomirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu)