Dana 15.8.1993. godine počeo je progon ljubuških Bošnjaka od strane HVO i HV, za Herceg-Bosnu, čistu od nehrvata a sve po zločinačkom planu Šuškovom i Tuđmanovom. Svi muškarci od 18 do 60 godina potrpani su na kamione i otjerani u logor Heliodrom u Mostar.

Dobijanjem garantnih pisama koja su stizala iz inostranstva, izlazili su jedan po jedan i za 48 sati morali napustiti Ljukuški. Ljudi su prodavali što su imali i odlazili sa familijama. Oni koji nisu mogli ići zbog bolesti nekog bližnjeg ili zbog financijskih problema, ostali su, prenosi Tacno.net.

U to vrijeme po gradu harala je nekakva uniformisana naoružana banda, pljačkala i ubijala koga je htjela. Zvali su ih ‘tutinovci’. Tako su upadali po kućama u Samirovu, Munibinu, Ramizinu… prijeteći da će ih pobiti ako im ne daju pare, nazivajući ih balijama… Zlikovci su pucali cijelu jednu noć sve do 5 sati ujutro dok nisu došli specijalci iz Mostara i priveli ih. Pustili su ih za nekoliko sati da bi nesmetano nastavili harati gradom, pokupili su Omera odveli i maltretirali ga satima.

Kad sam došla ujutro do Munibinih, bila sam u šoku. Kuća je bila potpuno izbušena mecima vani i unutra. Prelazila sam preko hrpa žbuke i dijelova vrata, zidova, betona…tražila sam ih. Nina i Sandra se sjećaju samo vojničkih čizama koje su hodale gore-dole po sobi dok su bile skrivene u drugoj sobi. Pitale su Munibu – je li ovo bako film? Je, je…govorila je prestrašena, grleći ih. Svi su preživjeli tu paklenu noć.

Vraćajući se od njih još u šoku od svega što se događalo začula sam Ćelebijin plač ispred kuće njene majke Ramize. Skočila sam u vrt i potrčala prema kući.

Pred vratima je stajala Ćelebija i jedan policajac a napola spaljena dva Kur’ana ležala su na zemlji malo dalje od njih. Ubili su Ćelebijinu majku Ramizu Delalić, staricu devedesetih godina koja je živjela sama u toj maloj kućici. Ležala je, sitna i mršava, sklupčana u krvi između stola i kauča a cijela prostorija je bila izbušena mecima. Gledala sam zaprepaštena u njeno beživotno tijelo i hiljade praznih čahura i sve mi se zamaglilo pred očima. Zašto su je ubili, samo sam ponavljala u sebi. Nitkovi! Grlila sam Ćelebiju pokušavajući je utješiti a nisam nalazila riječi. Prekoputa je bila Samirova kuća u kojoj su odavno izbjeglice na jednom katu a Tutini razbojnici na drugom. Ćelebija je glasno plakala a jedna žena iz te kuće je ljutito doviknula: šta je šta plačeš, koliko su naših pobili u Bosni…

Ćelebija je ostala zbog majke u Ljubuškom, a sestra i braća sa familijama bili su već u Njemačkoj. Nije znala kako će sahraniti majku, nikog više nije bilo od komšija, svi su već otišli. I hodža i svi. Ne boj se, govorila sam joj, zajedno ćemo.

Majku Ramizu smo sahranili sutra u Zorbinovacu. Meho Osmić je vozio kamion sa kovčegom a ja i Ćelebija smo išle iza. Jedan stari BMW sa nekim likovima kružio je oko nas prijeteći cijelim putem do harema. Samo sam ga ‘pozdravila’ srednjim prstom i išla dalje. Nikog nije bilo okolo, sve je bilo pusto. Na haremu je došlo još nekoliko ljudi. Sjećam se kako su pogureni i šunjajući se pretrčali cestu i utrčali u harem Marko i još dvojica ljudi s Mostarskih Vrata. I tako smo je sahranili svi pomažući. Ćelebija je samo plakala i zahvaljivala svima.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.