Pročitah osvrt dr Enesa Durakovića na ovogodišnju nagraðenu zbirku na Slovu gorčina. Kad tamo imaš šta da vidiš. Muka u želucu. Nevjerica u očima pa čitam opet, isto.. I još jednom. I vidim nije do mene. Tri put sam! Da oslijepiš od slova i od, rekoše, umjetnosti?!

Dr. Enes Duraković opisa to "svojevrsnom kontaminacijom kulture". Antologijski opis zbivenog. Bolje nije moglo bit' rečeno. Jer insana prvo obuzme stid. Pa onda prkos! A vi, o pametni, pismeni, od olovke i imena recite, šta se to, kad se to, kako se to... Ama evo ne mogu upitnik da stavim jer ne nalazim adekvatan glagol za opis radnje kojom je čin završen!

Strašno. Opsada zdravog razuma. Zar uvreda može sloviti vrijednošću?

Oprostite, zar može uvreda da bude umjetnost? Je li to neka nova škola koju današnji umjetnici hode i to samo ako uganu aortu pa im nesuvislo izlijeću ispljuvci?

Tako se nekoć u poeziju upisa uvreda. Svojski! Nije sama, upisaše je. K'o upis lijepa, rekli bi, autentično, Stočani.  I sramili se u ime Makovog prkosa , Makove hiže, Makove Kosare i svih ljubavi na oči iskapanih, bosim nogama trnovitim stazama prehodanih!

U toj uvredi koju nazvaše poezijom ništa poetsko nema, ništa vrijedno i ništa normalno. Osim što je kao takva ovjekovječena prestižnom; znači obnoć postade mjera vrijednosti. Dobi ugled, dobi zvanje. Ne zaslugom. Dadoše joj ga!

Napomena; pjesnici pišu kao Šantić, kao Zubac... 

A sad da preðemo na analizu uvrede kojoj dadoše vrijednost. Govori se o gljivama, o strašnoj poplavi, o džamijama, o pustinjskom proljecu! Vuku se paralele izmeðu danas (džamija) i socijalističkog sistema (zadruga). Apsolutno nespojivo. Niti je danas džamija vlast, niti ima veze s njom, a može bit' da poneko iz vlasti zaluta u džamiju.

A iz zadruge nije smio zalutati, osim možda u hapsanu, ako bi mu se omakao kakav sistemu nemio uzdah. Koji paradoks; laje nesmetano ko šta hoće, a žali za vremenom kad avaza nije smio pustit. I dalje veli autor da Zenicom niču džamije kao gljive, pa se Zenica zbog svojih munara pretvori u kaktus, pa u velikog ježa! I da sve to bude još onako kao domaćinski umak od gljiva, veli, džamije se umjesto tvornica prave i u njima se daju instrukcije za glasanje, i obećanja o tvornicama. (Demokratija u koju ni Platon nije vjerovao!) Pa veli dalje kako se u tim džamijama vrši "proizvodnja", znači sistematski podvig, "um-metaka" (analogijom samog izraza to doðe kao neki prototip uma u vidu ubojitog sredstva, znači nešto vanserijski prijeteće).

Bez analogije, bukvalistički, to su ljudi, istomišljenici, koji nose nerazgažene cipele (Nove? Najvjerovatnije!) pa ih iste i žuljaju. A kako onaj koji vrijeða može da tvrdi istinitost izrečenog? I sam sluša instrukcije kako ispuniti listiće? Nosi nove cipele pa ga ove žuljaju? (Najvjerovatnije; metafora ili sarkazam?)

Na osnovu napisanog dolazimo do zaključka da su autoru jedno te isto gljiva, džamija, kaktus i jež i Zenica.

Nijedan od navedenih elemenata nema ništa zajedničko osim da se većina može naći u Zenici. Jedino je kaktus upitan, ako Zenica već nije poteksasila. A kod njega su sinonimi za jedno te isto. Uvreda je počela sa velikom kišom i poplavama (u Zenici često pada kiša, da se razumijemo), pa je onda uslijedila najezda kaktusa (čitaj munara, valjda stale kiše) pa se autor "poboja" da mu Zenica ne dočeka pustinjsko proljeće, te je završi vulgarno, umjetnosti radi.

Tako dolazimo do zaključka da je pustinjsko proljeće u njemu uzelo maha, zalijevano enormnom količinom self-hejta, te  začinjeno fatamorganom prezasićenom bijegom od self-love (klasično balijski, ali u Njegoševom stilu).

Osim izrazitog self-hejta što je roðen gdje je roðen, što je ono šta je, jer je kakav jeste, autor nije uvrijedio samo Zeničane, ili samo džamije, ili samo munare, ili samo muslimane, nego apsolutno sve i svakoga. Znači napad na kulturu, na riječ! Zar uvreda može sloviti vrijednošću? Ovo ne vrijeða samo poeziju i pjesnike, ovo vrijeða ljudski razum. Ovo vrijeða svakoga ko nije strastveni njegoševac. Ovo je apsolutni udar na intelekt.

Žiriju, na savjest! Jer je ispod časti.

GLJIVE

(Vernes Subašić iz Zenice)

Velika kiša,

Strašna poplava!

Gljive niču po šumi

Ko džamije po mome gradu.

U njima, mašallah,

Kad si gladan

Možeš da ugriješ ruke.

Plan je grada:

Jedna mahala – jedna džamija

Baš kao nekada:

Svaka mjesna zajednica – jedna zadruga.

U tim bogomoljama mnogo se naučiti da

Poput ispravnog popunjavanja

Glasačkog listića.

Glasina poput ezana odjekuje:

Tvornice tu se otvaraju!

Između namaza vrijeme radno.

Proizvodnja friških ummetaka,

Za obuću koja žulja.

Sa vidikovca se vide munare

Grad kao kaktus.

Kome treba pustinjsko proljeće

Da procvjeta.

Grad kao veliki jež

Koji na leđima nosi Geu

Zabadajući joj bodlje u oblo dupe.