Marko Tomaš najistaknutiji je pjesnik bivših nam zemalja koji je identitetski i tjelesno jednako tako razbacan po svim tim prostorima bivše, propale zemlje. Povod ovomu razgovoru je višestruk: nedavno su mu objavljene tri knjige, predstava motivirana njegovom poezijom živi sretan život u mostarskom HNK, a nedavno je gostovala i u kazalištu “Gavella”.

Tomaš (1978) Mostarac je rođen u Ljubljani kojeg možemo sresti u Zagrebu, Beogradu, Splitu, Sloveniji, Švedskoj, nomad sklon traženju i putovanju, u čijim je stihovima i mekoća i tama. Publika voli nastupe Marka Tomaša jer ih, osim poezije obojene dubokom emocijom, karakterizira i poseban način izvođenja stihova, penosi Jutarnji.hr.

Vaša zbirka poezije “Trideset deveti maj” objavljena je nedavno i u Hrvatskoj, zbirka eseja koje pišete za mariborski dnevni list Večer, pod naslovom “Pisma s juga”, objavljena su u Beogradu, nedavno je i predstava “Gnijezdo” iz mostarskog HNK, a motivirana vašom poezijom gostovala u Zagrebu. Bogata godina, reklo bi se. Kako ste zadovoljni obavljenim?

- Ako izuzmemo zbirku “Trideset deveti maj”, svi drugi projekti o kojima govorimo neka su vrst sinteze mog pjesničkog i novinarskog rada. Tomu možemo pridodati još i zbirku “Pjesme s granice” objavljenu prije nekoliko tjedana u nakladničkoj kući Buybook iz Sarajeva. U toj knjizi objedinjene su moje tri posljednje zbirke pjesama koje dosad nisu izašle u BiH. Kod nakladnika Sanje, u Ljubljani, izašla je dvojezična zbirka izabranih pjesama koja se zove “Želim postati terorist”. Od svega toga za mene je vjerojatno najbitniji taj ulazak mojih pjesama u kazalište kroz predstavu “Gnijezdo” autorice Marine Petković Liker. Posebno zabavna stvar mi je bila čuti, poslije i vidjeti, da je jedna moja pjesma uklopljena i u novu postavu kultnog “Balkanskog špijuna” redateljice Tanje Mandić Rigonat.

U tekstu Ruža, govorite o jednom hotelu, o jednom vremenu, o siledžiji – zapravo, pred kojim su se naši snovi morali povući. O snovima i nužno sjećanjima kao mjestu nematerijalne intimne baštine, da budem krajnje patetičan, svako malo pišete. Možemo li preboljeti djetinjstvo, da budem u Andrićevu tonu?

- Majka mi kaže da je danas u Mostaru gotovo nemoguće pronaći tu jednu posebnu vrstu ruža od kojih se nekada pravio sok. Prije su ih mostarske avlije bile pune. Cijelo bi proljeće mirisalo njihovim slatkim, gotovo omamljujućim mirisom. Taj miris kao da je emigrirao u posljednjem ratu. Cvijet je krhka pojava u ljudskom okruženju. Ali građevine bi trebale biti nešto što svjedoči snazi i uzvišenosti ljudskog duha, nešto što prenosi obilježja određenog razdoblja u budućnost. No, pred najezdom investitora koji gradove u koje investiraju ne razumiju niti ih imaju namjeru razumijevati nestaju i građevine koje su bile simboli nekog grada. Jedna od takvih građevina bio je i hotel Ruža sav zamišljen kao cvijet po kojemu nosi ime i čiji su polukružni čipkasti balkoni uistinu podsjećali na latice ruže.

Kad sam pisao o tom hotelu, ali i o drugim nekim stvarima, pisao sam o jednoj stvari o kojoj se rijetko govori, a to je nasilje nad našom intimnom memorijom. U Mostaru je to nasilje sveprisutno. Diskretne, u prostor savršeno uklopljene građevine, počele su mijenjati nekakve skorojevićke konstrukcije zbog kojih naličje grada postaje neprepoznatljivo i onim ljudima koji se osjećaju organskim dijelom tog prostora. A taj je prostor upravo trebao biti ona nit koja povezuje mene danas i dječaka iz kojeg sam izrastao. Tako sam jednog dana shvatio da za kontinuitet mog postojanja ne postoje nikakvi dokazi. Zato i živimo u nekoj vrsti crvotočine, vremensko-prostornom diskontinuumu. Nije ona zemlja kojoj dodajemo odrednicu “bivša” nestala da bi samo ona imala tu odrednicu. Bojim se da se bivši Mostar danas nalazi u bivšoj BiH koju naseljavaju bivši ovi i oni koji pojedinačno više nemaju pojma tko su ni kamo su pošli. Zbog spomenutih procesa bojim se da prefiks “ex” možemo prišiti svakoj od zemalja u okruženju, ali svi se s time nose na svoj, bivši način.

Ima li vas smisla pitati - što vam je dom? Što je identitet tog doma ako je samoća omiljeno okupljalište uspomena, kao što ste rekli u tekstu “Toplina čak i u veljači”?

- Dom je koncept, jedna od nemogućnosti u sklopu svih naših nemogućih života. Uglavnom je sastavljen od ljudi s kojima želim putovati kroz život. Nekada sam volio meditirati o svom osobnom gradu u kojemu bih okupio sve ljude koje volim, bila bi to luksuzna duševna bolnica u kojoj bi poštovali samoće jedni drugih.

S čim ta samoća ponajbolje surađuje: s krivnjom? Anksioznošću? Sumnjom? Strahom? Ili mirom?

- Volim isticati kako živimo u dobu velike samoće. Čini mi se to najpreciznijim opisom stanja u kojemu je suvremeni čovjek. Govorim o dubokom osjećanju samoće, o nemoći da se uspostavi jedinstvo s bilo kim ili s bilo čim. U propasti jedinstva među ljudima krivnja je jedan od onih koncepata koji su ponajviše doveli do straha od drugih ljudi i života uopće, taj strah je izazvan sumnjom u druge u jednom isforsiranom natjecateljskom okruženju što kod svakoga izaziva anksioznost, a to je zapravo pokušaj našeg organizma da nas izolacijom zaštiti od neprijateljski nastrojene okolice. To je sve moguće jer smo i duhovno opustošeni s obzirom da puko preživljavanje crpi maksimum ljudskih kapaciteta. U takvom ekonomskom i društvenom kontekstu živimo. Ako uopće možemo više govoriti o društvima.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.