Piše: Faruk Šehić

U julu 1995. vojna situacija na području Okruga Bihać nije bila nimalo sjajna. Problem čak nije bio u moralu, ili tome što se boriš protiv tri neprijatelja, dva su bila standardna: autonomaši i VRS, treći je bio Srpska vojska Krajine, nego više nije bilo dovoljno hrane, prenosi Boskrupa.ba.

Stanje mog ličnog naoružanja je bilo solidno. Jasno je da si se morao o tome, uglavnom, sam brinuti. Imao sam četiri puna okvira metaka i peti na kalašnjikovu, dvije ručne bombe sa stranâ RAP-a. Dovoljno za dobru borbu u kojoj se moraš nadati kako ćeš u neprijateljskim rovovima pronaći novu dopunu municije.

Sjećam se da je najgore bilo kad nas svi napadnu istovremeno, a to uključuje i vojsku tzv. kninskih Srba, s kojima smo dobar dio rata trgovali. Kupovali smo od njih municiju, lakše naoružanje i hranu. Jedan metak je uvijek bio marka. A meci su se kupovali na velike količine.

Sreća pa smo imali dobru dijasporu, koja nam je redovno slala novac. U to doba, prije akcije Oluja, vreća brašna je bila 1000 DM (njemačkih maraka). Kilogram kafe nešto više od 300 DM. Jedna cigareta najlošije kvalitete je bila jedna marka.

Nakon vojnog obroka, koji se sastojao od rijetkog graha i pogače od bijelog i kukuruznog brašna, kada bi čovjek naglo ustao mogao je vidjeti zvijezde pred očima. Udio bijelog brašna u pogači je bio neznatan. Hrana nije imala dovoljno soli. Ali je uvijek bilo proboja kroz srpsku liniju i uvijek je bilo sela u kojima je bilo stoke, koja bi brzo završili na roštilju. Glad je bila naš najveći neprijatelj.

Zujanje aviona, koji bi se noću spuštao u širokim krugovima, izazivalo bi osjećaj sigurnosti, kad bih došao s linije u Cazin. Sjećam se perioda u kojem avioni An-2, manji transportni avioni, nisu slijetali na aerodrom u Ćoraliće kraj Cazina. To bi značilo da nam je dovod kisika prekinut, i da moramo roniti na dah.

Ne sjećam se koliko je to ronjenje na dah trajalo, a bilo je posljedica rata HVO – Armija BiH. Poslije su slijetali An-26, helikopteri (civilni i vojni), čak i iznajmljen rumunski putnički avion Iljušin, ad hoc pretvoren u transportni, ako je vjerovati očevicu. Od svakog transporta za Okrug Bihać 30% je išlo Hrvatskoj vojsci. Pomoć smo imali i od namjenske industrije u Cazinu, gdje su se pravile ručne bombe, i granate za minobacače.

Jednom sam imao «dopunu» municije na Golom brdu u jesen 1994. kada smo na juriš, nas devet, zauzeli vrh brda, upali u rovove i počeli mobilisatinjihove stvari.

Tu sam našao nekoliko desetaka kutija metaka, i čovjek koji je klečao na koljenima do mene u rovu je bio pogođen i brzo je umro, prije nego smo ga stigli previti. Tako smo mi uspostavljali i održavali vlastito ronjenje na dah. Sve nade smo polagali samo u sebe. Pogotovo nismo «dovili» da bi imali šta jesti i s čim pucati.

Ronili smo na dah mjesecima, godinama...

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.