Duhovna dimenzija osnovnih stupova Vjere

Piše: Edin Urjan Kukavica*

Namaz (salat) je osnovni obred u islamu kojemu prethodi uzimanje abdesta i poziv za namaz (ezan), koji napose imaju duboko unutarnje/duhovno i simboličko značenje. Forma namaza neposredno ishodi iz sunneta (sunnah) Allahovog Poslanika Muhammeda (s.a.v.a.), i najvažnija vjerska obaveza, o čemu je rekao:

"Prvo od djela za koje će čovjek polagati račun na Danu Velikog stajanja bit će njegov namaz. Ako mu namaz bude dobar čovjek će biti spašen i položit će račun, a ako mu ne bude dobar čovjek će propasti i doživjeti bijedu. Ako u njegovom obaveznom namazu bude manjkavosti i nedostataka, Gospodar, Uzvišeni i Veličanstveni, naložit će da se pogleda da li Njegov rob ima dobrovoljnih namaza kako bi se njima nadopunili nedostajeći obavezni. Potom će se na isti način postupiti i sa ostalim čovjekovim djelima."

Namaz označava etape čovjekovog svakodnevnog postojanja, određuje njihov ritam, osigurava utočište u oluji života i štiti čovjeka od grijeha.

Obavljanje namaza je obaveza, a njegov utjecaj na muslimansko društvo u cjelini i na svakog pojedinog muslimana neopisiv. Ipak, unutarnje/duhovno značenje namaza nije moguće dosegnuti samo proučavanjem njegove izvanjske forme ili njegovoga utjecaja na muslimansko društvo.

Zahvaljujući razini čovjekovog ihsana, te osobitoj milosti (bereket) u samoj svetoj formi namaza, čovjeku je čak omogućeno da dosegne unutrašnjost samim zadovoljavanjem njegove izvanjske forme; naime, zahvaljujući rijelima i pokretima koji su odjek unutarnjeg stanja Allahovog Poslanika, čovjek je u prilici je ostvariti stanje potpunog pokoravanja i robovanja (ubudijjet) i bliskosti (kurb) Bogu, Uzvišenom, koji karakteriziraju unutrašnje putovanje Allahovog Poslanika kao Potpunog/Idealnog Čovjeka u Božijem Prisustvu tokom Noćnog putovanja (el-mir'adž), koje je u svejednako unutarnja stvarnost namaza i prototip duhovnog dosegnuća u islamu. (Izvanjski pokreti namaza su, prema
tradicionalnim islamskim izvorima, odraz u svijetu formi, pokreta, vremena i prostora stanja koje je Allahov Poslanik iskusio tokom svoga Noćnog putovanja.)

Nadalje, obavezni namazi ne samo da posjeduju unutarnju dimenziju nego i služe kao osnova/temelj za druge/ostale forme namaza, znakovito duhovnije i značajnije, kako čovjek napreduje duhovnim putem u konačnici dovodeći do "srčanog namaza", sjećanja i spominjanja (zikr) u kojemu su zakir, zikr i zikreni ujedinjeni, kojim se čovjek vraća svome Središtu, Počelu, odnosno idelanoj i čistoj Unutrašnjosti.

"O, kako je sretan čovjek čije je srce prosvijetljeno zikrullahom u čijoj sjeni nestaje pohotne duše, odagnava se misao o mnogostrukosti, zakir (zazivatelj) se pretvara u zikr (zazivanje), a zikr napose u Zazivanoga (Zikrenoga)."(Džami)

Unutrašnji život u islamu temelji se uglavnom na moći i snazi namaza i milosti koja ishodi iz svetosti arapskog jezika na kojemu namaz općenito obavlja. Namaz napose je sveta lađa koja čovjeka prevozi iz svijeta vanjštine i odvojenosti u svijet jedinstva i nutrine, u konačnici ujedinjujući ga sa središtem srca i ritmom koji određuje ukupan ljudski život i življenje.

Isti proces odigrava se i tokom ostalih središnjih / glavnih obreda/stupova islama. Post svetog mjeseca Ramazana, mjeseca punog blagoslova u kojemu su kapije dženneta širom otvorene, naložen je svim muslimanima koji su ga u prilici i stanju obaviti. Ali, izvanjsko poštivanje njegovih pravila, iako neupitno, samo je jedan aspekt, dok je potpuna realizacija posta u njegovom punom značenju nešto sasvim drugo. Post ne znači samo uzdržavanje od jela, pića i strasti od prije izlaska sunca do njegovog zalaska, nego prije svega shvatanje čovjekove potpune neovisnosti i neuslovljenosti njegovoga postojanja o izvanjskom svijetu, nego o duhovnoj stvarnosti koja postoji u njemu. Post je, dakle, svejednako sredstvo očišćenja i interiorizacije koja nadopunjuje namaz. U stvari, on je napose jedna
forma namaza.

Isto vrijedi i za ostale obrede. Hodočašće ili hadždž, izvanjski je putovanje Kući Božijoj u Mekki, a iznutar obilazak oko Kabe svoga srca koje je također kuća Božija. Štaviše, izvanjski hadždž je način i sredstvo potpore za to unutarnje putovanje u Središte koje je istovremeno nigdje i svugdje, a koje je cilj svakog putovanja.

Zekat ili svojevrstan vjerski porez nije samo sredstvo i način "čišćenja" imovine činom davanja kojim se pomažu siromašni, nego i davanja sebe i shvatanje istine da zahvaljujući božanskom porijeklu svih stvari, a ne zbog bilo kakvog sentimentalnog humanitarizma, drugi odnosno susjed je ja. Zekat je stoga, uz način održavanja socijalne ravnoteže, način samoočišćenja i interiorizacije, porađanja svijesti o vlastitoj prirodi njenim upokazivanjem odricanjem od površnih i vještačkih privrženosti svemu što čovjeka odvaja i udaljava od njegove suštine.

Konačno, sveti rat ili džihad nije puka odbrana ili širenje granica islama, kako je to bilo u vrijeme određenih historijskih perioda, nego neprestalan unutarnji rat protiv svega što čovjeka zakriva i zaklanja od Istine i narušava njegovu unutarnju ravnotežu. Veliki sveti rat (džihadu'l ekber) kako tu unutarnju bitka naziva Allahov Poslanik osobno, je "nevidljivi rat", osnovno sredstvo kraljevskog puta do središta vlastitoga srca. To je bitka koju je neophodno povesti u cilju otvaranja kapija za duhovno putovanje. Bez velikog svetog rata čovjekove vanjske i centrifugalne naklonosti nemoguće je kontrolirati, a samim tim i dosegnuti riznicu dragog kamenja svoga srca. Džihad, poput namaza, posta, hadždža i zekata, svejednako stup islama i temelj islamskog društva, kao i sredstvo za stizanje do unutarnje odaje i nezamjenjiv način duhovnog putovanja na islamski / muslimanski način.

*Preporod, god. XLIX, broj 12/1142, 15.06.2019. / 12. ševval 1440.

Napomena: Tekst iz IIN Preporod prenosimo uz saglasnost autora.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar