Doc. Dr. Edim Šator sa Fakulteta humanističkih nauka u Mostaru, objavio je recenziju povodom izlaska knjige „Tragom drevnih Bošnjana: bosanska država i nacionalni identitet(i) kroz historiju“ autora  Tanera Aličehića i Đenana Galešića, koja je privukla veliku pažnju bosanskohercegovačke javnosti.

Zbog velikog interesa za ovo djelo, koje je izazvalo i različite komentare u domaćoj i regionalnoj javnosti, recenziju dr. Šatora prenosimo u cijelosti:

Knjiga Tragom drevnih Bošnjana: bosanska država i nacionalni identitet(i) autora Tanera Aličehića i Đenana Galešića ispisana je na 197 stranica. Knjiga je podijeljena u tri dijela a svaki dio sadrži niz poglavlja u kojima se razrađuje osnovna tema. Tri dijela u knjizi su:

Historijske pretpostavke bosanske države (sadrži dvanaest poglavlja), Strateške smjernice bosanske državne politike (četiri poglavlja) i Historija kao temelj bosanske državne politike (tri poglavlja).

Osim toga, knjiga sadrži bibliografiju i bilješke o autorima. Prvi dio knjige, ujedno i najobimniji, u suštini predstavlja kratak pregled historije bosanske državnosti. Autori u ovom dijelu u samom uvodu nastoje objasniti pojam bosanstva, a zatim se u kratkim crtama daje pregled razvoja bosanske države od njenog prvog pomena pa sve do početka agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Posebno bitan segment u ovom dijelu knjige jesu promišljanja o mogućnostima razvoja bosanske nacije u periodu kada dolazi do formiranja srpske, odnosno hrvatske nacije. Autori nastoje objekivno da sagledaju uticaje srpskih i hrvatskih nacionalnih politika na prostor Bosne i Hercegovine.

Dolazak Austro-Ugarske monarhije kao i nastojanja Benjamina Kalaja da afirmiše ideju bosanstva nažalost nije uspio uslijed jakih pritisaka iz naših susjednih zemalja u kojima je došlo do formiranja nacionalnih pokreta i nacionalnog osvješćenja. Nažalost, i u tom periodu, a posebno nakon Kalajeve smrti 1903. godine, sve više se nastojala razbiti ideja bosanstva i bosanske pravoslavc i katolike odvojiti od bosanske matice.

Srpske struje su to radile korz Pravoslavnu crkvu kao i kroz razna društva koja su afirimirala snažno srpsko nacionalno osjećanje koje nije bilo dio bosanske tradicije. Slično se dešavalo i sa hrvatskim nacionalnim pokretom. Naime, hrvatsko sveštenstvo iz hrvatske nastojalo je također razbiti ideju bosanstva i bosanske nacije, afrimišući hrvatsko nacionalno osjećanje kod bosanskih katolika.

Jedino su se takvoj politici kod bosanskih katolika suprotstavljali bosanski franjevci koji su stoljećima gajili snažnu vezu za Bosnu i bosanstvo. Autori nakon razmatranja ove problematike u XIX stoljeću, posebnu pažnju posvećuju analizi polažaja Bosne i Hecrgovine u XX stoljeću ističući da se može zaključiti da se kroz period Kraljevine Jugoslavije pa sve do formiranja Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata ideja bosanstva, ali bosanske države snažno negirala. Posebno se u ovom dijelu razmatra i nemogućnost današnjih Bošnjaka da se nacionalno opredijele. Autori o mogućnosti nacionalnog opredijeljenja Bošnjaka kao Muslimana kažu sljedeće:

„Nazivom “Musliman” trebalo je bosanstvo svesti na posljednje stanovnike Bosne koji su se oduprli srpskom i hrvatskom nacionalizmu te naglasiti da je islam vjera Bošnjaka. Podrazumijevalo se da je islam u potpunoj suprotnosti s evropskim identitetom, koji je dominantno kršćanski. U tom smislu su Bošnjaci mogli i dalje biti predstavljani kao strano tkivo na ovim prostorima.“ (str. 113)

U drugom dijelu knjige autori promišljaju o strateškim smjernicama bosanske državne politike i kao glavni problem u ideji bosanstva vide etnokonfesionalne nacionalne ideologije.

Zato s pravom zaključuju: „Prevladavanjem etnokonfesionalne nacionalne ideologije kod srpskog naroda, svi njegovi ideolozi i političari su pretenzije prema teritoriji na kojoj se govorio isti ili sličan jezik, i postojalo pravoslavno stanovništvo, po defniciji prihvatili kao prirodne.

Nažalost, stvoreni su preduvjeti za buduća etnička čišćenja i, na kraju, genocid nad stanovništvom koje nije željelo da prihvati takav srpski identitet. Suprotstavivši se izgradnji duhovno pluralne zajednice, ovakav izbor srpske nacionalne ideologije utjecao je na historiju cijelog područja.

Kasnije se, kao reakcija na takvo djelovanje, isti proces odvijao i u okviru hrvatskog nacionalnog pokreta, gdje je katolička crkva preuzela vodeću ulogu i na kraju s istim posljedicama po stanovništvo koje nije prihvatalo hrvatsko-katolički identitet.“ (str. 127-128) Autori smatraju da je bosanski narod u XIX stoljeću propustio jedinstvenu priliku da se formira kao politički narod, odnosno nacija, ali nažalost nakon sloma Pokreta za autonomiju Bosne i raspadom Osmanskog carstva na ovom prostoru nije postojala nijedna dovoljno snažna struja koja bi objedinila sve slojeve društva u ovakvoj ideji. Umjesto toga, na ovim prostorima u drugoj polovini XIX stoljeća „vjerski identite je nadjačao narodnu (etničku) pripadnost i podijelio bosanski narod na više “nacionalnih identiteta”. (str. 129).

U trećem dijelu knjige se kao temelj bosanske državne politike razmatraju historijske pretpostavke koje bi mogle biti budućnost bosanske države. Autori smatraju da bi „dobri duh Bošnjana“ u budućnosti trebao biti temelj za bilo koju strategiju nacionalne politike u Bosni i Hercegovini. Naravno, postavlja se sasvim logično pitanje da li je to na ovim prostorima više moguće?

Bez obzira na objektivne prepreke sa kojima se suočavamo svakodnevno, autori zaključuju: „U skladu s tim, bosanska politička strategija treba da teži izgradnji jednonacionalne države. S druge strane, u prethodnom poglavlju jasno je dovedena u pitanje opstojnost bilo kakve države “muslimana” na tlu Evrope. Temelj na kojem počiva nacija je međusobna povezanost njenih pripadnika, njihova težnja zajedničkoj budućnosti te osjećaj veće pripadnosti toj naciji nego nekoj drugoj (npr. više bosanskoj nego srpskoj ili hrvatskoj).“

Nažalost „U slučaju Bosne to je oduvijek bilo u direktnoj suprotnosti s odnosima Srbije i Hrvatske prema toj zemlji i njihovim nacionalnim strategijama.“ (str. 167)

Činjenica je, međutim, i autori to dobro primjećuju, da ideja bosanstva nije i ne može biti niti antisrpska niti antihrvatska. „Svakom pojedincu dopušta da živi u skladu sa svojim višestrukim identitetima. Ako je prihvatljivo da pojedinac sebe smatra i Bosancem i Amerikancem, trebalo bi biti prirodno i da neko ima i bosanski i srpski nacionalni identitet.“ (str. 177)

Na kraju valja istaći da je knjiga Tanera Aličehića i Đenana Galešića ozbiljan doprinos afirmaciji ideje integralnog bosanstva. Knjiga veoma pregledno ukazuje na najznačajnije historijske trenutke u razvoju naše države, ali i jasno ukazuje na određene propuštene prilike u bližoj prošlosti. Sasvim je logično pitanje da li je ovakva ideja integralnog bosanstva pomalo utopijska u XXI stoljeću? S te strane knjiga otvara niz aktuelnih i interesantnih pitanja na koja tek treba odgovoriti.