Razgovarao: Faruk Vele (Radiosarajevo.ba)

U mojim očima, Sarajevo je srce Evrope, kaže u intervjuu za Radiosarajevo.ba slavni francuski filozof i pisac, javni intelektualac angažiran diljem Evrope i svijeta, Bernard-Henri Levy.

Počasni građanin Sarajeva u glavni grad Bosne i Hercegovine dolazi u ponedjeljak, 13. maja, sa svojom predstavom „Looking for Europe“, a koja će biti izvedena u Narodnom pozorištu Sarajevo.

Predstava će biti izvedena u sklopu velike turneje u 20 evropskih gradova koje Levy posjećuje prije izbora za Evropski parlament od 23. do 26. maja.

Fitilj je zapaljen!

Izvedba je bila najavljena za 19.30 sati, međutim Levy je tražio da se početak predstave pomjeri za 21.15 sati zbog termina iftara koji bi u prvobitnom slučaju bio tokom izvođenja predstave. 

I to mnogo govori o ovom intelektualnom velikanu koji je svojim angažmanom za Bosnu tokom agresije zadužio građane Sarajeva i bosanskohercegovačke države.

"Looking for Europe" govori o savremenoj Evropi i opasnosti sa kojom se suočava zbog porasta nacionalizma i populizma.

Predstava se opisuje kao "poziv svim zagovornicima demokratije kako bi se raspršili demoni totalitarizma, rata i siromaštva, a evropske vrijednosti humanizma i uključivanja stavljene u prvi plan, sa Bosnom kao vodećim primjerom suživota i liberalizma".

Levy za naš portal komentira napade Emira Kusturice, politiku Beograda i Milorada Dodika. Govori zašto je Evropa ostavila Sarajevo da umre. On iznosi svoje strahove o sutrašnjici Bosne, ali i Europe, a osvrće se i na pokušaj prikazivanja bosanskih muslimana teroristima.

Radiosarajevo.ba: Uvaženi g. Levy, Vaš nedavni intervjuu za regionalnu televiziju N1 izazvao je dosta pažnje ovdje. Emir Kusturica, reditelj i aktuelni savjetnik predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, snažno Vas je napao, čak optužio za niz stvari, pa i to da ste krivotvorili Vašu ratnu ulogu u Bosni i Hercegovini, da uopće niste bili u opkoljenom Sarajevu, već u Parizu!? Mi smo zbog toga na portalu Radiosarajevo.ba ponovo objavili Vaš razgovor sa kolegom Nedimom Lončarevićem, i to pod granatama i snajperima. Kako komentirate te atake Emira Kusturice?

BERNARD-HENRI LEVY: Zaista nemam mnogo toga da kažem. Osim, možda, da zamolim gospodina Kusturicu da pročita moj dnevnik rata u Bosni, Le Lys et la Cendre, ili, još bolje, da pogleda dokumentarac Bosna! kojeg sam napravio tokom opsade Sarajeva. On mora nešto naučiti.

On će vidjeti iskušenje kroz koje je ovaj grad prošao dok je on bio – ne znam gdje – možda na Palama, možda u Beogradu, možda negdje drugo; to nije moja stvar. Ali bilo bi zaista dobro ako bi on konačno razvio svjesnost o onome šta su građani Sarajeva proživjeli tokom tih paklenih godina. Nakon toga dolazimo do značajnog pitanja - Šta se dogodi sa umjetnikom, velikim umjetnikom, koji izgubi svoj momentum, svoju inspiraciju i vjerovatno, svoj smisao života?

Mislim da se to događa Kusturici. On je bio pravi režiser, stvarni umjetnik. A zatim, ništa. Nema više filmova, niti kapi inspiracije. I onda se prodao diktatorima. To je veoma tužna priča, i to kažem bez bilo kojeg skrivenog motiva ili podrugivanja. Smatram da je zaista tužno da je Emir Kusturica, režiser filmova Otac na službenom putu i Dom za vješanje, tako nisko pao.

Radiosarajevo.ba: Zašto Kusturica provodi kapanju protiv Vas i kako vidite činjenicu da čovjek koji se tobože zaklinje u svoje humanističke principe, pa i „svjetsku pravdu“ može da služi interesima ljudi u rasponu od „balkanskog kasapina“ Slobodana Miloševića do Milorada Dodika, koji čak odlikuje osuđene ratne zločince poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića?

BERNARD-HENRI LEVY: Ne, najgore je to što gospodin Kusturica nikad, prema mom znanju, nije prihvatio principe humanizma ili ljudske pravde. Iskreno mislim da nije. On je više ciničan. Mnogo više za umjetnika, također. Ili je bio umjetnik, u bilo kojem obliku! Ali ne, nikad nije bio humanista. Apsolutno nikad! Nikad se nije brinuo za interese naroda, najmanje vlastitog naroda. I prema tome, nije iznenađenje što slavi Slobodana Miloševića i Milorada Dodika. To je oduvijek bio njegov način razmišljanja.

Radiosarajevo.ba: Sa svojom predstavom „Looking for Europe“ krenuli ste iz Milana i obišli brojne evropske gradove. Kod Vas posebno mjesto, pa i u spomenutoj predstavi, ima Sarajevo. Uskoro se vidimo u glavnom gradu BiH. Zašto je danas u kontekstu Europe važno govoriti o Sarajevu?

BERNARD-HENRI LEVY: Uskoro stižem – zapravo, dolazim već u ponedjeljak, 13. maja u Narodno pozorište u Sarajevu. Predstava će označiti kraj moje turneje. Nisam bio samo u Milanu, već u većini glavnih evropskih gradova. I završavam turneju u Sarajevu. Jer u mojim očima, Sarajevo je srce Evrope, tajni glavni grad Evrope. Stvarni glavni grad je Brisel ili možda Pariz. Ali u srcu svih srca, tajni glavni grad je Sarajevo. I ne bih mogao zamisliti da odradim ovu turneju bez da ona kulminira u Sarajevu. Nakon svega, predstava se svodi na opomenu koja se daje na samom kraju, da Sarajevo postane srce Evrope. To je poziv za sve Evropljane, da razmotre da je duh Evrope, srce Evrope, upravo gdje vi živite, na Miljacki, da kuca snažnije nego u bilo kojim drugim priznatim glavnim gradovima Evropske unije. To je ono šta ću reći na pozornici u ponedjeljak.

Plašim se novog vjetra iz Beograda

Radiosarajevo.ba: Kazali ste da Evropa mora platiti dug prema Bosni. Na što ste mislili? Svojevremeno, kada smo razgovarali, kazali ste da je Evropa umrla u Sarajevu. Da li je Evropa uopće svjesna opasnosti koje se nadvijaju nad BiH i ovim dijelovima svijeta? Možete li pomoći Bosni da se čuje naš glas, kao što ste to učinili 1992.?

BERNARD-HENRI LEVY: Kada govorim o dugu, govorim o nečem veoma jednostavnom. Ostavili smo Sarajevo da umre. Učinili smo sebe saučesnicima u ubistvu stotina hiljada građana Sarajeva i mnogo više ljudi širom BiH. To je više od lakog grijeha. I to predstavlja neizbrisiv dug. Tako da jedini način da idemo naprijed, jedini način da otplatimo barem mali dio tog neizbrisivog duga bi bilo da ubrzamo ulazak BiH u Evropu.

Ne kažem iznenadni ulazak odmah na licu mjesta već početak procesa. To je naša dužnost. To je minimum kojeg dugujemo stotinama hiljada umrlih i njihovim porodicama koje smo ignorisali toliko godina. Kažem “mi”. Ne svi mi, naravno. Jer Bosanci su imali mnogo prijatelja u Evropi. Oni koji su učinili da se njihov glas čuje nakon tri godine agonije. Ali moj Bože, koliko je dugo vremena trebalo! I koliko tuge, koliko smrti prije nego smo došli do jedinog razumnog rješenja koje je bilo bombardiranje srpskih položaja koje su terorizirale grad tokom četiri godine.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.