Sabina Berberović: Kad su nam 1983. agenti izvodili oca, on se okrenuo i rekao: „Objavite knjigu“

Sabina Berberović: Kad su nam 1983. agenti izvodili oca, on se okrenuo i rekao: „Objavite knjigu“

Razgovarao: Anes Džunuzović

Sabina Berberović rođena je u Sarajevu 1954. godine. Završila je Drugu gimnaziju, a potom Filozofski fakultet u Sarajevu (studij francuskog i engleskog jezika). U struci je radila u Gazi Husrev-begovoj medresi, OŠ “Saburina” Sarajevo i slovi za jednog od ponajboljih prevodilaca s engleskog jezika u BiH. Prevodila je i s francuskog i italijanskog, a danas radi kao samostalni prevodilac za engleski jezik. Vršila je i funkciju šefa Kabineta predsjednika Predsjedništva BiH, svog oca Alije Izetbegovića.

Zlonamjernici su ovu vrstu povjerenja koje je dobila od svog oca tumačili kao nepotizam, ali u čemu je ustvari bilo riječ, objašnjeno je 2010. godine na okruglom stolu u kojem su učestvovali i bivši članovi Predsjedništva BiH dr. Ejup Ganić i prof. dr. Mirko Pejanović na temu političkog i državničkog pristupa Alije Izetbegovića u rješavanju pitanja opstanka SFRJ i nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Među ostalim, postavilo se i pitanje bližeg kruga ljudi od povjerenja Alije Izetbegovića, koji su u vremenu odbrane BiH od agresije bili od presudnog značaja za opstanak države, prenosi Stav.

Novinar Goran Milić tada je ustvrdio da ima opravdanih primjera kada se predsjednici i šefovi država okružuju sinovima i kćerima i da to “nije jeftini nepotizam, nego treba imati nekoga kome vjeruje 100%, a to mu mora biti sin i kćer, jer je u situaciji gdje svi nešto lažu, prevrću se, spašavaju svoje obitelji, spašavaju svoju djecu, spašavaju sve”.

Dr. Ejup Ganić na istu temu govori da je Alija “najviše vjerovao svojoj djeci, da se oslanjao na njih, jer je bio u jednom režimu u zatvoru, u vrijeme kada se vrlo ograničen broj ljudi interesirao za njegovo zdravlje, tako da su ga djeca ustvari nosila i pomogla da preživi. Bio je sretan s djecom, a napokon, oni su troje kompetentnih intelektualaca”.

Stoga, kao svjedok i sudionik sudbinski važnih događaja za bošnjački narod, Sabina Berberović, rođena Izetbegović, iznimno je interesantan i zahvalan sagovornik, a s obzirom na to da je ovo njen prvi intervju za neki tiskani medij, možemo govoriti o ekskluzivi za čitaoce Stava.

STAV: Upravo ovih dana, tačnije 23. marta, kada ovaj broj Stava bude na kioscima, navršava se 36 godina od drugog hapšenja Vašeg oca, rahmetli Alije Izetbegovića, i početka velikog politički montiranog procesa poznatog kao “Sarajevski proces 1983”. Sjećate li se tog jutra i hapšenja, kako se to odvijalo i kako ste Vi doživjeli to hapšenje?

BERBEROVIĆ: Naravno, to je jedan od dana koje ne možete zaboraviti sve i da hoćete. Ja sam slučajno upala usred pretresa, zahvaljujući tome što prije toga nisam nazvala roditelje. Sestra ih je tog jutra nazvala i osoba koja se javila rekla joj je da ne može razgovarati s njima. Njen je muž odmah otišao da vidi o čemu se radi, ali ga nisu pustili u stan. Za to vrijeme ja sam kupovala mami neke stvari za goste, kao što smo se dogovorile prethodnog dana. Tada nije bilo mobitela, pojma nisam imala šta se dešava. Imala sam ključ od stana, tako da sam ušla pravo u dnevnu sobu i odmah shvatila da je u toku pretres.

Pred mene je stao inspektor Klarić – čovjek u crnom, crno odijelo, košulja, kravata. Odmah sam sjela pored roditelja na kauč i čini mi se da je na trenutak oklijevao – da me pusti da ostanem ili ne. Ostala sam. 10 agenata je pretraživalo kuću. Mama je bila uplakana, otac prividno miran. Trudila sam se ostati sabrana. Pretres je potrajao još nekoliko sati. Trpali su u vreće “sumnjive knjige”, Sprenglerovu Propast Zapada, Kur’an, Bibliju… Kad su poveli oca iz stana, pitala sam inspektora gdje ga vode, a oca šta da radimo. Silazeći niz stepenice, okrenuo se i rekao: “Objavite knjigu” (Islam između Istoka i Zapada). Da objavimo knjigu, a hapse ga zbog onoga što je pisao?! Naravno, poslušali smo ga i knjiga je već sljedeće godine objavljena u Americi na engleskom, a potom i na bosanskom u Beogradu 1988. godine.

Nakon desetak dana, DB je izvršio pretrese u još nekim kućama, uključujući i kod nas troje djece. Ne znam šta su tražili, ništa nisu našli.

STAV: Pred Vama i cijelom porodicom bili su teški dani, kako ste se nosili sa svim tim tegobama, od činjenice da znate da se radi o montiranom procesu, a ništa ne možete učiniti, preko odnosa komšija i kolega prema Vama, Bakiru, Lejli, majci, medijskih napisa, do presude koja je glasila “14 godina zatvora”?

BERBEROVIĆ: Poput ljudi koji su preživjeli prirodnu katastrofu: treba se dići na noge i pokrenuti. Sutra sam otišla u Službu državne bezbjednosti, gdje su držali oca, i tražila da ga vidim. Rekli su da ćemo ga moći vidjeti nakon što pređe u Centralni zatvor. Nakon toga smo dobili pravo na petnaestominutne posjete jednom sedmično u prisustvu agenta. Istraga je bila u toku, nismo smjeli razgovarati o predmetu, samo o zdravlju. Uglavnom smo se gledali i tješili majku. Istovremeno je uhapšeno još 12 osoba. Sastajali smo se s njihovim porodicama i počeli smo pripremati predstavke za vlasti u BiH i na saveznom nivou. Išli smo dva puta u Beograd da lično predamo predstavku. Naravno, od toga nije bilo nikakve koristi.

Prijatelji su uglavnom ostali prijatelji. Bilo je komšija i poznanika koji su okretali glavu od nas, ali to nas nije pogađalo. Sve do suđenja smo imali neku nadu u pravdu. Proces koji je uslijedio bio je negacija svake pravde, istine i slobode. Porodice optuženih dobile su po jednu propusnicu za suđenje. Sala je popunjena nepoznatim ljudima i režimskim novinarima. Svjedoci su ucjenjivani i prisiljavani da uče lažne iskaze napamet. Mediji su prenosili samo optužbe i ignorirali odbranu optuženih; ni riječi o skandalima u sudnici, o ispovijestima svjedoka o prisilnom učenju lažnih iskaza… Vodila sam bilješke tokom suđenja. Nakon 5-6 dana su me zaustavili agenti DB i oduzeli bilješke, uz prijetnju da će mi zabraniti prisustvo na suđenju.

Nije pomoglo ni objašnjenje da to radim kako bih ostalim članovima porodice mogla ispričati dešavanja iz sudnice. Preostalo nam je samo da se uzdamo u Boga, da ocu da snagu i zdravlje, i da čekamo presudu. I nakon svega, presuda na 14 godina bila je šok. A onda me sudija Hadžić, koji je izrekao presudu, zaustavio na ulici i počeo uvjeravati da svratim do njega da mi ukaže na glavne slabosti vlastite presude, kako bi advokat mogao napraviti dobru žalbu, ali advokat je to znao i bez njega.

STAV: Sarajevski proces 1983. bilo je drugo obračunavanje komunista s “Mladim muslimanima” i drugo hapšenje Vašeg oca. Koliko je rahmetli Alija Vama, Lejli i Bakiru govorio o tim zatvorskim danima od 1946. do 1949, koliko Vam je govorio o “Mladim muslimanima”, koliko je s Vama govorio o tadašnjoj komunističkoj vlasti?

BERBEROVIĆ: Otac nije mnogo pričao o svojim ranijim iskustvima, zatvoru, “Mladim muslimanima” i komunističkom režimu. O tome smo saznavali nekako usput, vodeći duge razgovore o raznim temama često do kasno u noć.

Počela sam shvatati neke stvari vrlo rano, kad sam pošla u školu. Prvi dan Bajrama smo ostajali kući, iako je to bio radni dan. U prvom razredu, poslije takvog prvog odsustva s nastave, došla sam u školu. Za užinu smo dobili krišku hljeba s kolutom svinjske salame, što sam odbijala jesti. Taj dan je učiteljica stala do moje klupe i insistirala da pojedem užinu. Odbila sam, a ona je rekla: “Otac ti mora doći da objasni zašto jučer nisi bila u školi.” Prepala sam se (za oca) i progutala salamu. Ubrzo mi je pozlilo, vjerovatno ne od salame nego od učiteljice Dženane. Roditeljima nisam ispričala incident sa salamom. Otac je napisao opravdanje za prvi dan Bajrama, ali časovi su ostali neopravdani. Sa 6 godina sam počela shvatati da tu nešto nije u redu. Znala sam da imam pravo jesti šta hoću i biti kući za Bajram i da bi moj otac mogao biti nekome kriv zbog toga.

STAV: Da li ste vi kao porodica bili upoznati s aktivnostima rahmetli Alije, mislim na pisanje tekstova, knjiga? U kojoj mjeri vas je uvodio u te, s jedne stane, teorijske, vjerske, filozofske rasprave i razmišljanja, a, s druge strane, u praktični aktivizam na afirmiranju islama, odgoju muslimana, nacionalnom interesu?

BERBEROVIĆ: Otac je provodio dosta vremena čitajući i pišući. Nije nas uključivao u svoj rad niti je ikada izričito isticao svoja uvjerenja. Roditelji su imali svoj krug prijatelja i na tim sijelima su nekada komentirali aktualne događaje. Kako smo odrastali, s ocem smo razgovarali i “filozofirali” o svemu, čak i o modernoj muzici, interesirali su ga “Beatlesi”… Ponekad bih pročitala neki njegov članak u tadašnjem Preporodu. Kasnije, kad sam počela studirati jezike, pomagala sam mu na prijevodu knjige Islam između Istoka i Zapada. Mogli smo vidjeti njega i majku kada klanjaju, ali nikada nisu tražili od nas da se pridružimo. Niti su nas upisali u mekteb. Prve sure su nas učile nana i nena i sami smo, odrastajući, počeli postiti s roditeljima – i mi smo htjeli ustati na sehur koji je tako lijepo mirisao. Brat je odlazio s ocem na bajram-namaz i nekad na džumu. Svako od nas troje smo svoj put birali sami. Kada sam primijetila na nekim dokumentima da su mi roditelji nacionalno neopredijeljeni, otac mi je objasnio da u to vrijeme muslimani nisu bili priznati kao nacionalnost u Jugoslaviji, sve do 1971. godine. Nisam mogla vjerovati: a ZAVNOBiH, zar nije Bosna i srpska, i hrvatska i muslimanska, kako onda nema muslimana u Ustavu?

STAV: Komunistička vlast je preko SDB stalno držala na oku “Mlade muslimane”, stalno su bili praćeni sve do pada komunizma. Jeste li Vi imali ta iskustva praćenja, jeste li imali problema tokom obrazovanja, kod zapošljavanja? Kako je bilo biti dijete disidenta?

BERBEROVIĆ: Prvi put sam primijetila da me neko stvarno prati tokom suđenja 1983. Bio je to jedan od agenata koji su bili u pretresu stana. Poslije se nikada nisam sasvim oslobodila tog osjećaja, posebno kada se radi o telefonu i internetu, mada se trudim da ne preraste u paranoju. Nismo imali nekih problema tokom kasnijeg školovanja. Kako sam u vrijeme hapšenja radila kao samostalni prevodilac, preko noći sam izgubila skoro sve poslove. Oduzet mi je pasoš. Tih nekoliko godina sam se izdržavala davanjem časova iz engleskog i francuskog, a onda sam se uspjela zaposliti u firmi koja je trebala prevodioca za više jezika. Pomogli su mi neki ljudi iako su znali moju situaciju, a među njima je bio jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin, svi članovi KP.

STAV: Kako je rahmetli Alija odlučio da se politički angažira nakon izlaska iz zatvora, pada komunizma i dolaska višepartijskog sistema? Sjećate li se te odluke, je li s Vama razgovarao o tome? Kako je porodica gledala na tu njegovu odluku?

BERBEROVIĆ: Kada je otac izašao iz zatvora, politička situacija u ovom dijelu svijeta naglo se mijenjala. Vrlo brzo se počelo govoriti o osnivanju novih političkih stranaka, uključujući SDA. Mislim da je u to najviše bio uključen brat Bakir, jer smo sestra i ja imale malu djecu i vrlo malo vremena za bilo šta izvan porodice. Svi smo bili sretni što je otac konačno slobodan i te nove političke aktivnosti bile su dio tog života u slobodi i neke nove nade.

STAV: Bili ste 2. maja 1992. godine uhapšeni s rahmetli Alijom na aerodromu. Kako je izgledalo to hapšenje, jeste li još u avionu bili svjesni opasnosti, šta ste očekivali nakon hapšenja, kako je protekla ta noć, kako je izgledao boravak u transporteru s rahmetli Alijom i Kukanjcem, je li bilo komunikacije s Kukanjcem? Dakle, kako se s ove distance sjećate tog događaja?

BERBEROVIĆ: Često me pitaju o tom 2. maju 1992. Tada je svaki korak u Sarajevu predstavljao opasnost, kao i odlasci do aerodroma, uzlijetanja i slijetanja… Ali mi smo bili poprilično “otupili” na strah. Kada se prisjećam tog dana, ne sjećam se nikakvog straha, samo intenzivne koncentracije na događaje i ubrzanog razmišljanja o postupcima. U aerodromskoj zgradi nas drže u kancelariji direktora, gdje nas čuvaju četiri mlada naoružana vojnika.

Otac traži telefon da se javi u Sarajevo, a odgovor je uvijek isti: linije su u prekidu, moramo krenuti za Lukavicu. Otac traži vojno sredstvo komunikacije da se javi i komandir aerodroma izlazi iz sobe da se navodno raspita o toj mogućnosti. U tih par minuta je zazvonio telefon na stolu. Tako smo se uspjeli javiti u Sarajevo, a mladi vojnici to nisu rekli komandiru. Nakon toga smo prebačeni u Lukavicu, gdje smo proveli noć u komandnoj sobi generala Đurđevca. Među prisutnim oficirima se vidi jasna podjela: neki su skinuli petokraku s kape, neki su je zadržali. Oko kasarne se okupljaju lokalni Srbi i traže “da razgovaraju s Alijom”. Pukovnik Gagović upada povremeno i prijeti da bi “ti ljudi, a neki su pijani i naoružani, mogli svaki čas upasti u kasarnu”. U toj atmosferi pregovori traju sve do sutra oko podne, kada u UN konvoju krećemo prema Sarajevu. Nakon razmjene na Bistriku, general McKenzie je u isti transporter smjestio nas i generala Kukanjca. Generalu je dozvolio da zadrži pištolj. Iza nas je išao vojni kamion s bestrzajnim topom uperenim u nas. Sve vrijeme sam gledala u pištolj i generalovu ruku. Izgledao je uplašeno i gotovo se nije pomjerao.

Ne sjećam se neke komunikacije, osim pometnje kad je konvoj zaustavljen u Dobrovoljačkoj i kad je došlo do pucnjave. Zoran Čegar je otvorio vrata transportera i pomislila sam da će ubiti Kukanjca. Otac je smirivao Zorana. Na trenutak je izgledalo da će stvari izmaknuti kontroli, ali pucnjava je prestala, UN-ov vojnik je zatvorio transporter i produžili smo prema Skenderiji. Tu je Kukanjac prešao u drugi transporter, a mi smo nastavili do Predsjedništva. Sjećam se da sam u hodniku Predsjedništva srela jednog savjetnika koji je prokomentirao: “Da su vas ubili, možda bi međunarodna zajednica konačno intervenirala.” Iskreno, mislim da ne bi.

STAV: U obavještajnom, medijskom, političkom ratu koji se konstantno vodi protiv BiH sve više se udara na lik i djelo rahmetli Alije. Od priče o pripadanju Handžar diviziji tokom Drugog svjetskog rata, preko zlatnih kašika, do besmislica o tome da je srpski čovjek. Čak je prozivana i Vaša majka, rahmetli Halida. Kako se nosite sa svim tim?

BERBEROVIĆ: To je tačno. Jasno je da napadi na rahmetli oca zapravo imaju za cilj slabljenje Bosne i Hercegovine. Jedan od načina da se odgovori na to jeste upravo djelovanje suprotno tim napadima; istinito tumačenje i razumijevanje ukupne intelektualne i političke ostavštine Alije Izetbegovića može biti snažan temelj identiteta i održanja Bosne i Hercegovine. Vjerujem da je njegova posljednja poruka, “da budemo što jesmo – Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, ali da svi budemo malo više Bosanci”, zasnovana na njegovim najdubljim uvjerenjima, životnom iskustvu i razmišljanjima u posljednjim danima života.

STAV: Život rahmetli Alije dobrano je odredio i Vaš životni put. Jednom su rahmetli Aliju pitali: kad bi se ponovo rodio, kakav bi život izabrao. Rekao je: kad bi mogao birati, ne bi izabrao da se rodi, ali ako bi se rodio, odabrao bi isti životni put. Pred Vama je, ako Bog da, još puno godina života, ali ste puno toga do sada preživjeli. Kako biste Vi odgovorili na pitanje postavljeno rahmetli Aliji?

BERBEROVIĆ: Vjerujem da bi većina ljudi opet izabrala svoj život, prije svega zbog svih dragih ljudi koji ga čine. Tako je i sa mnom. Ponekad bih možda poželjela malo bezbrižniji život, ali da li je bezbrižniji život moguć?

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar