Dr. Amir Kliko: Herceg-Bosna je služila cijepanju BiH

  • Dr. Ivo Lučić iza leđa svog velikog zaštitnika dr. Tuđmana
  • Tuđman, Jelavić, Prlić: Bliske veze (Foto: Express.hr)

Piše: Dr. Amir Kliko

Predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman, razumijevao je da su srpsko-hrvatski odnosi u Jugoslaviji ključni za rješavanje teške političke krize u toj državi početkom devedesetih godina 20. stoljeća. Smatrao je da će blagovremenom i obostrano zadovoljavajućom političkom nagodbom između Srba i Hrvata zaštititi Hrvatsku od srpske agresije. Vojnički nije bio spreman da je brani, a srpsko pokazivanje moći, snage i želje za ratom bilo je svakodnevno nakon višestranačkih izbora u Hrvatskoj.

Prepoznao je da je glavni uzročnik pobune Srba u Hrvatskoj njihova želja za teritorijalnim proširenjemSrbije. Vjerovao je da će poštedjeti svoju zemlju rata i cijepanja teritorije ako uspije na vrijeme postići sporazum sa njima kojim bi se zadovoljile srpske želje za teritorijalnim proširenjima mimo granica tadašnje Republike Srbije. Istovremeno je u tome vidio priliku da teritorijalno proširi i svoju republiku.

Hrvatski nacionalisti su, kao i srpski, preko stotinu godina pravili planove, gajili nade i pokušavali ostvariti teritorijalno proširenje svoje države. Najveći problem uvijek je bio što su se proširena Hrvatska i proširena Srbija znatno teritorijalno preklapale radi čega je dolazilo do srpsko-hrvatskih političkih prepucavanja, a u 2. svjetskom ratu i do krvavog međusobnog oružanog obračuna. Hrvati su željeli Bosnu i Hercegovinu isto kao i Srbi, zatim su htjeli Srijem do Zemuna. Sa druge strane, Srbi su htjeli zahvatiti znatan dio Slavonije, sjevernu Dalmaciju sa Likom, Kordunom i Banijom u zaleđu i Dubrovnik sa zaleđem na jugu Hrvatske. To su, ugrubo ocrtana, područja sukobljavanja srpskih i hrvatskih velikodržavnih interesa.

Krajem tridesetih godina 20. stoljeća, a pod prijetnjom 2. svjetskog rata, Srbi su shvatili da moraju sa Hrvatima napraviti neku političku nagodbu kako bi stabilizirali Kraljevinu Jugoslaviju i time spriječili njen raspad. To je od njih zahtjevala i nacistička Njemačka jer je željela mir u Jugoslaviji kako bi bezbjedno crpila njene resurese za svoje vođenje rata. To je dovelo do čuvenog srpsko-hrvatskog sporazuma Cvetković-Maček. Taj sporazum bio je ostvarenje hrvatskih želja dok Srbi nisu bili najzadovoljniji, te su otezali sa njegovom realizacijom.

Hrvati su dobili Banovinu Hrvatsku koja je podijelila Bosnu i Hercegovinu na dva dijela. Srbi i Hrvati uopće nisu uzimali u računicu Bošnjake koji su pokrenuli političke akcije da to spriječe. Tim akcijama nisu postigli nikakve rezulatate, ali su druge okolnosti spriječile podjelu njihove domovine.

hvo1.jpg - Dr. Amir Kliko: Herceg-Bosna služila cijepanju BiH

Početkom aprila 1941. godine Njemačka je za par dana vojne intervencije izbrisala Jugoslaviju sa karte. U Zagrebu je 10. aprila, pod njenim patronatom, formirana Nezavisna država Hrvatska koja je obuhvatila Bosnu i Hercegovinu „do Drine“. Ta fašistička tvorevina spriječila je provedbu sporazuma Cvetković-Maček. Radikalni hrvatski nacionalisti imali su Njemačku za leđima što su iskoristili da zagospodare cijelom Bosnom i Hercegovinom, a ne samo onim teritorijem koji je zahvatala Banovina Hrvatska. To se, u početku, pokazalo dobrim za teritorijalno očuvanje Bosne i Hercegovine radi čega je znatan broj Bošnjaka, a koji su još uvijek bili u kampanji spriječavanja realizacije sporazuma Cvetković-Maček, prihvatio novu državu. Kada se ubrzo pokazao njen zločinački karakter Bošnjaci su se pobunili protiv nje.

Prvo su to činili potpisivanjem čuvenih rezolucija u kojima su osuđivali svaki oblik nasilja nad židovima, Srbima i Romima. Dvije godine kasnije revolt na ustaško nasilje iskazali su i međunarodnom političkom akcijom kojom su pokušavali iščupati Bosnu i Hercegovinu iz NDH-a i staviti je pod direktni njemački protektorat.

Komunistički pokret otpora u Bosni i Hercegovini prepoznao je bošnjačku želju za očuvanjem teritorijalne cjelovitosti svoje domovine. Želeći da ih privuče na svoju stranu, kako bi povećao vlastitu vojničku snagu i istovremeno oslabio neprijateljsku, taj pokret im je ponudio političku platformu 1. zasjedanja ZAVNOBiH-a u kojoj se, uglavnom najviše zbog Bošnjaka, naglašava da „Bosna i Hercegovina neće biti ni muslimanska, ni srpska ni hrvatska već i muslimanska i srpska i hrvatska.“ Iz ove formulacije jasno se očitava da Bošnjacima nije bio problem da njihova domovina bude i srpska i hrvatska nego da ne bude podijeljena. Isto su se ponašali i devedesetih godina.

Istim političkim skupom Bošnjacima je priznato pravo na vlastitu nacionalnost, pod imenom Muslimani, što je bio znatan iskorak iako su u to pravo uvedeni tek nakon 28 godina.

Radi toga je Tuđman često optuživao komuniste i partizane da su napravili vještačku tvorevinu Bosnu i Hercegovinu jer su odluke 1. zasjedanja ZAVNOBiH-a i 2. zasjedanja AVNOJ-a koji ih je potvrdio, te partizanska pobjeda u ratu, spriječile teritorijalno zadržavanje Bosne i Hercegovine u okviru Hrvatske ili njenu podjelu između Srbije i Hrvatske kako su to bili dogovorili Cvetković i Maček.

Dakle, u nesreći 2. svjetskog rata bilo je velike koristi za teritorijalni opstanak Bosne i Hercegovine i njenu ravnopravnost sa ostalim republikama u socijalističkoj federalnoj Jugoslaviji. Sa raspadom te države, Tuđman je želio vratiti točak istorije u kraj tridesetih godina 20. stoljeća, reaktivirati srpsko-hrvatski sporazum iz tih godina, podijeliti sa Srbima Bosnu i Hercegovinu i riješiti opasnost srpske agresije na Hrvatsku. Onako kako je sporazum Cvetković-Maček trebao spriječiti srpsko-hrvatski obračun u vihoru 2. svjetskog rata, mislio je da će i njegov sa Slobodanom Miloševićem, tadašnjim srbijanskim predsjednikom, zaštiti Hrvatsku od srpske agresije. Šta će biti sa Bošnjacima, nije ga zanimalo kao ni Mačeka i Cvetkovića.

Tuđman nije želio proširenje Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu samo zbog povećanja njenog teritorija. Zbog njenih dugih i teško postavljenih granica smatrao ju je teško branjivom u sukobima sa Srbima. Njen kartografski izgled poredio je sa kiflom i perecom. Teritorijalnim zahvatom u Bosnu i Hercegovinu želio ga je popraviti, odnosno učiniti branjivijim.

Osim te potrebe, razmišljao je i o ekonomskoj računici obuhvatanja dijela Bosne i Hercegovine u smislu skraćivanja saobraćajnica što je u direknoj vezi sa privredom. Nikako nije želio cijelu Bosnu i Hercegovinu jer bi tada, kako je govorio, imao isti problem kao Ante Pavelić. Na prijedloge „Hrvatske do Drine“ uzvraćao je konstatacijom da bi u njoj bilo manje od 4 miliona Hrvata u Hrvatskoj, 700.000 Hrvata u Bosni i Hrecegovini, te 600.000 Srba u Hrvatskoj, 1 300.000 Srba u Bosni i Hercegovini i 2 miliona muslimana u Bosni i Hercegovini i pitanjem „kakva bi to onda Hrvatska bila?“.

Tuđman je bio uvjeren da ima „povijesnu zadaću“ da osigura dugotrajni srpsko-hrvatski mir i „povijesnu, neponovljivu priliku“ da Hrvatsku teritorijalno proširi na Bosnu i Hercegovinu kako bi joj obezbjedio granice branjive prema Srbiji za naredna stoljeća.

Hrvatski predsjednik želio je žrtvovati Bosnu i Hercegovinu za mir između Srbije i Hrvatske žestoko zamjerajući Aliji Izetbegoviću, predsjedniku Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, koji je izjavio da bi žrtvovao mir za Bosnu i Hercegovinu, ali ne i nju za mir.Izetbegovićevu izjavu hrvatska propaganda tumačila je, a tumači i danas, kao ključni dokaz njegove krivice za rat u Bosni i Hercegovini amnestirajući Tuđmana bilo kakve odgovornosti i ne zamjerajući mu što je, zapravo on svojom željom da podijeli Bosnu i Hercegovinu za interes svoje države, gotovo ravnopravan krivac za rat sa Slobodanom Miloševićem.

  Tuđman je smatrao da u proširenoj Hrvatskoj Hrvati moraju imati apsolutnu demografsku većinu stanovništva na cijelom teritoriju što je bio poseban problem za etnički i konfesionalno šaroliku Bosnu i Hercegovinu u kojoj su oni imali svega 17 % stanovništva i bili disperzirani na više njene teritorije. U njegovim planovima, raseljavanje stanovništva, koje je on sa svojim saradnicima nazivao „humano preseljenje“, bilo je neodvojivo od podjele Bosne i Hercegovine.

Tuđman, Jelavić, Prlić: Bliske veze (Foto: Express.hr) - Dr. Amir Kliko: Herceg-Bosna služila cijepanju BiH
Tuđman, Jelavić, Prlić: Bliske veze (Foto: Express.hr)

Naime, bio je čvrstog uvjerenja da Hrvatska neće dobiti ništa, osim još veće probleme, ako zahvati polovinu Bosne i Hercegovine zajedno sa domicilnim stanovništvom na toj polovini. Želio je podjelu Bosne i Hercegovine sa obaveznim „humanim preseljenjem“ stanovništva. Do srpske agresije na Hrvatsku požurivao je taj proces kako bi spriječio rat u Hrvatskoj zbog njene nespremnosti da se brani. Kada ga ipak nije spriječio, u ratnim uslovima koristio je ratne metode i sredstva kao poticaj „humanom preseljenju“ u cilju teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine i priključenja nekih njenih teritorija Hrvatskoj. Bošnjake i Srbe je nasilno, metodama genocida, progonio sa teritorije koju je želio da bi na nju iselio Hrvate sa teritorije koju je prepuštao Srbima i Bošnjacima.

Ako bismo pravili neke Tuđmanove teritorijalne prioritete u Bosni i Hercegovini, onda je to na prvom mjestu zapadna Hercegovina, zatim Cazinska krajina, tek onda srednja Bosna, a Bosanska posavina bila mu je važna samo zato što je znao da mu će Srbi morati dati velike teritorijalne ustupke za nju u krajevima koji su mu bili važniji, oko Knina i u Istočnoj Slavoniji. Samo zato je branio Bosansku posavinu do jeseni 1992. godine.

Za razliku od Mačeka 1939. godine, Tuđman je namjeravao Bošnjacima ostaviti tampon zonu u srednjoj Bosni, „zemljicu Bosnu“ kako ju je nazivao aludirajući na prvi spomen Bosne u ranom srednjem vijeku i njene skromne teritorijalne početke. Želio je sve Srbe iz Hrvatske preseliti u „srpski“ dio Bosne i Hercegovine, sve bosanskohercegovačke Srbe sa „hrvatskog“ dijela Bosne i Hercegovine u „srpski“ dio kao i sve Bošnjake iz „srpskog“ i „hrvatskog“ dijela u „zemljicu Bosnu“. Namjeravao je sve Hrvate iz „zemljice Bosne“ i naročito sa „srpskog“ dijela  Bosne i Hercegovine preseliti u „hrvatski“.

Tuđmanovo planiranje podjele Bosne i Hercegovine sa Miloševićem jezivo podsjeća na tajni protokol njemačko-sovjetskog sporazuma iz 1939. o podjeli Poljske. Od tog sporazuma Staljin je očekivao da će spriječiti, ili bar prolongirati, rat sa Njemačkom. Sovjetski ministar spoljnih poslova, Molotov, bio je sretan zbog sporazuma sa Njemačkom kao i Tuđman nakon svog prvog razgovora sa Miloševićem u Karađorđevu. I Molotov u svoje vrijeme i Tuđman u svoje su vjerovali da su postigli dogovor koji će njihove zemlje zaštiti od neprijateljske agresije.

Nijemci i Sovjeti dogovorili su i preseljavanje stanovništva u Poljskoj. Svi Nijemci iz „sovjetskog dijela“ Poljske trebali su biti preseljeni u „njemački dio“, a svi Rusi iz „njemačkog“ u „sovjetski dio.“ Poljacima su planirali ostaviti manji dio u središtu Poljske u koji bi bilo preseljeno sve poljsko stanovništvo iz „sovjetskog“ i „njemačkog dijela.“ Taj „poljski dio“ dobio bi zadaću tampon zone između Njemačke i Sovjetskog Saveza, baš kao i “zemljica Bosna” između Srba i Hrvata koju je Tuđman namjeravao ostaviti Bošnjacima. On je, gotovo do detalja, pokušavao napraviti identičnu nagodbu sa Srbima očekujući da će ona spriječiti njihovu agresiju na Hrvatsku kao što je i Staljin očekivao da će podjela Poljske sa Nijemcima bar prolongirati rat.

U godinama nakon 2.svjetskog rata Sovjeti su pokušavali dokazivati da je dogovor sa Nijemcima bio samo iz razloga da se dobije na vremenu za kvalitetne pripreme vlastite odbrane. To su tvrdili i Tuđmanovi saradnici za njegov dogovor sa Miloševićem. Kada su zajednički okupirali Poljsku, Nijemci i Sovjeti su premještali rusko i njemačko stanovništvo, te ubijali Poljake i protjerivali ih u njima određenu “zemljicu Poljsku.” To su činile i vojske bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata sa Bošnjacima.

Imajući na umu da je Tuđman bio istoričar koji je sigurno znao za sporazum Molotov-Ribentrop, ne može se isključiti mogućnost da mu je to dalo ideje za dogovor sa Srbima preko međusobnog teritorijalnog namirivanja u Bosni i Hercegovini. Često je saradnicima objašnjavao da u 20.stoljeću nije nikakva novina podjela drugih država između susjednih, i moćnijih, i preseljavanje stanovništva, što je bilo istina. Svakako da im nije mogao kao primjer navesti Hitlera i Staljina, ali je vjerovatno i njih imao na umu.

Pet dana nakon susreta Karadžića i Bobana u Gracu 6. maja 1992. godine, Vašington Post je, komentirajući taj susret, podsjetio na pakt Hitlera i Staljina uoči 2. svjetskog rata oko podjele Poljske, ističući da su na sastanku bili zastupnici Tuđmana i Miloševića, kao što su Molotov i Ribentrop zastupali Staljina i Hitlera 1939. godine.

Još jedna zanimljiva poveznica između Poljske tridesetih godina 20.stoljeća i Bosne i Hercegovine pola stoljeća kasnije jeste propaganda o visokom natalitetu poljskog, odnosno bošnjačkog stanovništva. Nacisti su optuživali Poljake da imaju previsok natalitet u istočnoj Pruskoj, oblasti koja je Versajskim ugovorom pripala poljskoj državi. To su tumačili navodnim planom Poljaka da ostvare demografsku predominaciju nad Nijemcima čiji je natalitet bio nizak. Njemački naučnici čak su izrađivali procjene prema kojima bi u istočnoj Pruskoj za kratko vrijeme Poljaci demografski „preplavili“ Nijemce. Osim naučnika, u tu propagandu bili su uključeni njemački mediji i kinematografija.U nacističkoj propagandi, pred početak 2.svjetskog rata, Poljaci su predstavljani kao uljezi i varvarski narod.

Srpsko-hrvatska propaganda, na veoma sličan način, stvarala je lažnu sliku o navodnom bošnjačkom hiper natalitetu koji je imao za cilj majorizirati Srbe i Hrvate, te Bosnu i Hercegovinu pretvoriti u „džamahiriju.“ Bošnjaci su često nazivani azijatima i Turcima, narodom vanevropske i zaostale civilizacije, a Bosna i Hercegovina je „naučno“ dokazivana kao srpska, odnosno hrvatska zemlja koju su zaposjele azijatske pridošlice tokom „turske invazije“ i kao komunistička vještačka tvorevina. Isto tako su Nijemci tvrdili da je Poljska samo versajska vještačka državna tvorevina, zanemarujući njen višestoljetni državni suverenitet koji, kao i bosanskoherecegovački, vuče korijenje čak iz srednjeg vijeka.

Zaista postoji mnogo sličnosti između Poljske tridesetih godina i Bosne i Hercegovine devedesetih godina 20.stoljeća i to bi mogla biti posebna tema izučavanja.

Tuđman ni u čemu nije bio originalan. On je samo plagirao tuđa dostignuća. U vezi sa podjelom Bosne i Hercegovine poslužio se rješenjima sporazuma Cvetković-Maček i njemačko-sovjetskim dogovorom oko podjele Poljske. U opravdavanju razmjene, odnosno progona, nepoželjnog stanovništva, što je on nazivao „humanim preseljenjem“, služio se primjerima raznih evropskih međudržavnih sporazuma razmjene i progona nepoćudnog stanovništva koje su najčešće pravile balkanske države i Jermenija sa Turcima i istočnoevopske zemlje sa Njemačkom nakon 2. svjetskog rata.

Što se, pak tiče formiranja hrvatskih paradržavnih zajednica u Bosni i Hercegovini, ni tu nije bio domišljat nego je slijedio i oponašao Srbe. Šta su oni činili u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, to je i Tuđman sa saradnicima radio u Bosni i Hercegovini.

Koncept koji je, oponašajući Srbe, osmislio za podjelu Bosne i Hercegovine i priključenje dijela njenog teritorija Hrvatskoj bio je nelegalno formiranje teritorijalno-političkih organizacija, takozvanih hrvatskih zajednica. Baveći se tim zajednicama primjetio sam da između njih postoji značajna razlika u smislu njihove dugotrajnosti. Sve su one, osim Herceg Bosne, formirane za kratko trajanje i drugu namjenu.

Prvo ću napraviti kratki osvrt na ostale hrvatske zajednice i pojasniti njihovu ulogu u realizaciji Tuđmanove politike podjele Bosne i Hercegovine, a potom se malo više posvetiti Herceg Bosni kao najznačajnijoj od njih. Odgovorno tvrdim da je samo teritorija koju je obuhvatila Herceg Bosna bila, od strane Tuđmana, planirana za otuđivanje od Bosne i Hercegovine i pripajanje Hrvatskoj kao i Cazinska krajina, ali na druge načine. Idealan način pojavio se u izdajničkom djelovanju Fikreta Abdića.

Sredinom januara 1992.osnovana je Hrvatska zajednica Usora koja je obuhvatila hrvatska sela u dolini istoimene rijeke na tešanjskoj i teslićkoj opštini, a krajem istog mjeseca i Hrvatska zajednica Središnja Bosna (Maglaj, Zavidovići, Zenica i Žepče). Nekako u isto vrijeme osnovane su još i Hrvatska zajednica Soli-Tuzla i Hrvatska zajednica Vrhbosna za područje Sarajeva.Osnovane su na teritoriji koja nije zanimala Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu, odnosno Hrvatsku.

Cilj ovih hrvatskih zajednica bio je opstrukcija republičke vlasti u cilju destabilizacije Bosne i Hercegovine. Zato nije osnovana hrvatska zajednica u Cazinskoj krajini jer je tu hrvatski interes bio da ne slabi organe legalne vlasti i njenih institucija zbog vlastitih strateških ciljeva. Ove zajednice nisu bile samostalne prema Herceg Bosni kao što ni ona nije bila prema Hrvatskoj. Na njihovom području djelovao je HVO pod komandom Glavnog stožera iz Gruda, odnosno Mostara, a u civilnim poslovima bile su pokrivene organima Herceg Bosne.

Na ovaj način spriječavano je uključivanje Hrvata sa područja tih zajednica u TORBiH (ARBiH) i stvarane su mogućnosti za njihovo preseljavanje na teritorij Herceg Bosne jer se ono ne bi moglo obaviti bez vlastitih vojnih i civilnih organa na području koje je trebalo napustiti. One se nisu institucionalno razvijale i brzo su ičezle, a umjesto njih se Herceg Bosna, preko HVO-a i svojih drugih organa vlasti,protegla i na njihovo područje.

HVO je bio rasprostranjeniji od teritorije Herceg Bosne. Pokrivao je i krajeve prema kojima ona nije imala nikakav teritorijalni interes. Kao razlog tome, može se vidjeti spriječavanje tamošnjih Hrvata (Sarajevo, Tuzla, Zenica, Bihać i drugo) da se uključe u oružane sastave Republike Bosne i Hercegovine, čime bi im dali više legitimiteta,ali i pružili mogućnost opstanka Hrvatima na teritoriji koji Herceg Bosnu nije zanimao. U vezi tih teritorija zanimalo ju je samo da se Hrvati sa njih presele na njenu teritoriju i tako je demografski ojačaju u odnosu na Srbe i Bošnjake. Da bi se imali gdje smjestiti, Herceg Bosna je prethodno, koristeći HVO koji je radi toga i formirala, metodama genocida čistila željeni zemljišni prostor od bošnjačkog stanovništva.

Hrvatska propaganda nastojala je bosanskohercegovačku vlast i njene institucije prikazivati kao isključivo muslimanske. To bi joj bilo znatno teže da je dopustila Hrvatima van granica Herceg Bosne da se masovno pridruže Bošnjacima u Teritorijalnoj odbrani (odnosno da je ne napuštaju jer su svakako do maja 1992. bili u njenom sastavu) i drugim državnim institucijama čime bi ojačali te institucije vojnički i politički, a napose ugledom na međunardnom planu koji je tada imao presudan značaj za opstanak Bosne i Hercegovine. Osnivanje ovih hrvatskih zajednica istovremeno je imalo i ulogu „mazanja očiju“ Hrvatima na njihovim područjima da nisu ostavljeni i prepušteni sami sebi.

Ni Hrvatska zajednicaBosanska Posavina, kao druga po značaju iza Herceg Bosne, nije se institucionalno razvijala kao ona. To se mora posmatrati u kontekstu da je od početka osuđena na kratkotrajnost, odnosno da je Bosanska Posavina određena za teritorijalnu razmjenu sa Srbima jer je Hrvatska ulagala samo u Herceg Bosnu napore da od nje napravi državu. Sve ostale zajednice ostale su institucionalno nerazvijene i kao takve nestale su do jeseni 1992. godine. Posavski HVO je do pada Bosanskog Broda bio potčinjen operativnoj grupi Istok Hrvatske vojske u Slavonskom Brodu. Nakon toga, pretpotčinjen je Glavnom stožeru u Mostaru, a HZ BP neslužbeno ukinuta.Sačuvana slobodna teritorija oko Odžaka i Orašja priključena je Herceg Bosni.

Samo je Herceg Bosna osnovana sa ciljem trajanja do teritorijalnog proširenja Hrvatske na prostor koji ona dosegne, a sve ostale hrvatske zajednice imale su samo zadaću destabilizacije države, spriječavanja Hrvata da pristupe TO-u RBiH i drugim institucijama države i stvaranja mogućnosti za trgovinu teritorijama i razmjenu stanovništva.

U Grudama je 12.novembra 1991, na dan proglašenja Hrvatske zajednice Bosanska Posavina, održan sastanak predsjednika kriznih štabova takozvane „Hercegovačke“ i „Travničkeregionalne zajednice“ kojim su rukovodili Mate Boban iDario Kordić. Učesnici sastanka potvrdili su da ostaju kod svojih ranijih zaključaka, donesenih na odvojenim sjednicama, u kojima su rekli „da hrvatski narod ove dvije zajednice i cijele Bosne i Hercegovine ostaje i dalje uz jednoglasno prihvaćena opredjeljenja i zaključke usvojene u razgovorima sa Tuđmanom 13. i 20. juna.“

Oni su, „polazeći od spomenutih susreta i dogovora u Zagrebu, preko posebnih zaključaka od 15. oktobra u Grudama i 22. oktobra u Busovači“, jednoglasno odlučili „da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna-zajedničke hrvatske države.“

Njihov cilj bio je jasno određen: „Da bi ovaj povijesni cilj bio uskoro i naša stvarnost, ove dvije regionalne zajednice traže da se pristupi formuliranju i objavljivanju pravnih i političkih akata (proglašenje Hrvatske banovine u BiH, provodjenje referenduma za priključene Republici Hrvatskoj) kao prve faze na putu konačnog priključenja Hrvatskoj.

Učesnici sastanka smatrali su se predstavnicima cijelog hrvatskog naroda i u njegovo ime odlučili su da on „neće prihvatiti ni pod kojim uvjetima bilokakvo rješenje osim u granicama slobodne Hrvatske.“ Za ujedinjene sa Hrvatskom bili su spremni na rat „sa svim onim snagama koje će pokušati zaustaviti ovaj neminovan proces u stvaranju slobodne hrvatske države“radi čega su odlučili „vojnički se još bolje pripremiti.“

Na sjednici 18.novembra u Grudama predstavnici HDZ-a iz dvadesetak bosanskohercegovačkih opština donijeli su odluku o uspostavljanju Hrvatske zajednice Herceg Bosna kao političke, kulturne, privredne i područne cjeline. Za njeno sjedište određen je Mostar.Mogle su joj pristupiti i druge opštine.Osnivači su izrazili lojalnost republičkoj vlasti „dok opstoji državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku buduću Jugoslaviju.

herceg-bosna.jpg - Dr. Amir Kliko: Herceg-Bosna služila cijepanju BiH

“To znači da bi se, u slučaju da Bosna i Hercegovina odluči ostati u Jugoslaviji, zajednica teritorijalno izdvojila. Već pri osnivanju zajednica je sebi uzela za pravo da se diže iznad državne vlasti što se vidi iz članka 6 u kojoj su osnivači naglasili da će ona poštovati i sve važeće međunarodne akte. Tu obavezu mogu prihvatati samo države, a ne zajednice kakva je po članku 1 zamišljena Herceg Bosna.

Za upravno tijelo zajednice formirano je predsjedništvo koje su činili predstavnici hrvatskog naroda u opštinskoj vlasti, „prvi po funkciji ili predsjednici općinskih odbora HDZ.“ Na ovaj način želio se premostiti problem opština sa hrvatskom manjinom gdje „prvi po funkciji“ nisu mogli ući u predsjedništvo nego lokalni lideri HDZ-a što ukazuje da osnivači zajednice nisu mnogo marili na mišljenje većinskog stanovnišva na području neke opštine. Ako HDZ nije vladao nekom opštinom, nju je u Herceg Bosnu mogao uvući njegov lokalni lider.

Da je kojim slučajem odlučeno da će zajednicu i njeno predsjedništvo sačinjavati samo one opštine gdje su „prvi po funkciji“ kadrovi HDZ-a, odnosno gdje je hrvatsko stanovništvo većinsko, onda bi ona bila znatno manja. Da će se zajednica opredijeliti za podjelu Bosne i Hercegovine jasno je iz zaključka u njenom osnivačkom aktu gdje se kaže da će bosanskohercegovački Hrvati podržavati suverenost Bosne i Hercegovine sve dotle dok je drugi ne počnu dijeliti. Nije naglašeno da će se oni boriti protiv podjele nego sugerirano da će se pridružiti podjeli nakon što je drugi počnu. Drugi su već počeli, što je među osnivačima Herceg Bosne prepoznato, te oni u osnivačkom aktu, kao opravdanje za svoje postupke, tumače kako su Srbi u poodmakloj fazi rasturanja Bosne i Hercegovine.

Osnivači hrvatskih zajednica i njihov mentor iz Zagreba su, kao i bosanskohercegovački Srbi, željeli podjelu Bosne i Hercegovine, ali nisu htjeli da to prvi počnu. Za to je postojao vrlo konkretan razlog.Hrvatska je već bila u problemu koji je Bosnu i Hercegovinu tek čekao.Hrvatski Srbi željeli su podjelu Hrvatske. Ako bi bosanskohercegovački Hrvati, na nagovor Zagreba, prvi otpočeli sa podjelom Bosne i Hercegovine, onda bi Hrvatska izgubila podršku međunarodne zajednice u svom nastojanju da sačuva teritorijalnu cjelovitost i stekne međunarodno priznanje.

U vrijeme osnivanja Herceg Bosne Hrvatska nije bila međunarodno priznata kao nezavisna država. U slučaju da odgovornost za podjelu Bosne i Hercegovine padne na bosanskohercegovačke Hrvate, to bi omogućilo hrvatskim Srbima da legitimiziraju svoje zahtjeve u Hrvatskoj što bi otežalo njeno međunarodno priznanje u “avnojevskim granicama”. U tom smislu, srpska pobuna u Hrvatskoj donekle je čuvala teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine na način da je spriječavala Hrvatsku, i njene političke marionete u Bosni i Hercegovini, da direktnije, odlučnije i otvorenije pristupe njenoj podjeli. Knin je vezao bar jednu ruku Franje Tuđmana koji je radi toga morao voditi dvostruku politiku.

U javnoj je priznavao teritorijalnu cjelovitost i državnu suverenost Bosne i Hercegovine, a u tajnoj, koja je bila njegova stvarna politika, činio je sve preko Herceg Bosne i HVO-a da je podijeli i njen dio priključi Hrvatskoj uz obavezno prethodno etničko čišćenje teritorije od bošnjačkog i srpskog stanovništva. On nije poveo rat u Bosni i Hercegovini, ali ga je nastojao maksimalno iskoristiti da provede iste ciljeve radi kojih su Srbi počeli agresiju na nju i to na isti način kako su to oni činili.

Dva dana nakon objavljivanja odluke o uspostavi Herceg Bosne, 20. novembra 1991, republička Vlada je, na osnovu mišljenja Ministarstva za pravosuđe i upravu, zaključila da su sve odluke Herceg Bosne nelegalne i nelegitimne, u suprotnosti sa Ustavom i interesima države i svih njenih građana i naroda. Osnivači Herceg Bosne nisu se obazirali na zaključak Vlade i mišljenje spomenutog ministarstva.

Prema tom Mišljenju, do uspostave Herceg Bosne nije došlo dogovorom skupština opština kao što određuje Ustav. Osim toga, on ne predviđa formiranje zajednica opština samo jednog naroda.Ministarstvo je predložilo Vladi da obustavi izvršenje odluke o uspostavi Herceg Bosne i pokrene postupak pred Ustavnim sudom.Odlukom Ustavnog suda Republike Bosne i Hercegovine 18.septembra 1992. poništeni su svi propisi o uspostavljanju Herceg Bosne.

Iako ovo nije polučilo nikakve praktične rezultate, ipak pokazuje da je ondašnja bosanskohercegovačka vlast na vrijeme djelovala protiv formiranja Herceg Bosne na jedini način na koji je u tadašnjim okolnostima mogla.

Dr. Ivo Lučić iza leđa svog velikog zaštitnika dr. Tuđmana - Dr. Amir Kliko: Herceg-Bosna služila cijepanju BiH
Dr. Ivo Lučić iza leđa svog velikog zaštitnika dr. Tuđmana

Na sjednici predsjedništva Herceg Bosne 3.jula 1992. izmijenjena je i dopunjena odluka o njenoj uspostavi od 18. novembra 1991. godine. Odluka nije bitno drugačija, nego je samo službenije i otvorenije potvrđena, ali postoji jedna zanimljiva opaska koja ukazuje za što se borio HVO:

Hrvati…u ovoj Republici zalagali su se za suverenu Bosnu i Hercegovinu, ali su uvijek naglašavali da će to činiti štiteći vlastite povijesne prostore i interese cjelokupnog hrvatskog naroda.” Jasno je da su hrvatski vlastiti „povijesni prostori“ ocrtane hrvatske zajednice u Bosni i Hercegovini. Dakle, HVO se nije borio za Bosnu i Hercegovinu, kako je javno tvrdila hrvatska propaganda, nego samo za „hrvatske prostore“ teritorijalizirane kroz hrvatske zajednice u njoj.

Osnivači Herceg Bosne podsjećaju 3.jula 1992.da su se Hrvati zalagali za suverenu Bosnu i Hercegovinu i da su uvijek naglašavali da će to činiti do trenutka kada drugi počnu dijeliti Bosnu i Hercegovinu. Potom objašnjavaju kako su to drugi počeli činiti (misle naSrbe) što bi trebalo značiti da je taj trenutak došao i da Hrvati prestaju podržavati suverenitet, odnosno da se pridružuju podjeli.

Za razliku od odluke od 18. novembra 1991, u preambuli odluke od 3. jula 1992. dodaje se da je ona nastala na osnovu prava na samoodređenje i suverenost naroda, uključujući i pravo na udruživanje.

Predsjednik opštinskog odbora HDZ-a Mostar, Damjan Vlašić, tvrdio je da „HZ HB razdvajanje po sistemu SAO znači getoizaciju u kojoj nema blagostanja ni za jedan narod.“

(Referat dr. Amira Klike pročitan je na tribini u Centru za kulturu grada Mostara)

 

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar