Čovjek koji je mrzio Bošnjake i gradove

Čovjek koji je mrzio Bošnjake i gradove

U avgustu 1992. godine britanski novinari Ed Vulliamy i Penny Marshall uspjeli su posjetiti koncentracione logore Omarska i Trnopolje. Snimci mršavih izgladnjelih muškaraca koji stoje iza bodljikave žice obišle su čitav svijet. Na novinarsko pitanje o postojanju logora za torturu i ubijanje, Radovan Karadžić je hladnokrvno odgovorio “Penny Marshal, novinar ITN, došla je u Omarsku i izabrala nekoliko veoma mršavih momaka koji nikada neće bolje izgledati… Kada sam imao 30 godina i ja sam izgledao kao oni.”, prenosi "Preporod".

Vješti manipulator, uspješno je uz pomoć svojih mentora iz Beograda mobilizirao srpski narod na još jednu pobunu “protiv dahija”. Karadžić je mrzio gradove. Jedino što je više mrzio od gradova bili su Bošnjaci – muslimani, koji su većinom živjeli u gradovima. Doduše, termin koji su srpski nacionalisti koristili je – Turci – jer smatraju da su muslimani izdajice pravoslavne vjere koji su prešli na islam i zbog toga trebaju biti istrijebljeni. Karadžićev dolazak u Sarajevo na studije proširilo je njegovu već usađenu mržnju prema gradovima i prema “Turcima“. Odrastajući na epskim pjesmama o crnogorskom herojstvu u borbi protiv dahija, Karadžić je sebe vidio kao srpskog spasioca dvadesetog vijeka. Sebe je posmatrao kao Hrista koji treba da spasi srpski narod i da ih konačno ujedini.

Milovan Đilas, komunistički disident u svojoj knjizi “Besedna zemlja” opisivao je kako su mu djed i otac učestvovali u masakrima nad Bošnjacima u Kolašinu, a zatim u Šahovićima. Masakar u Kolašinu, interesantan je jer podsjeća nas na devedesete godine i masakre širom naše zemlje. Bošnjaci muslimani u Kolašinu živjeli su u kasabi dok su Srbi živjeli u okolnim selima sve do napada na Kolašin 28. jula 1858. godine kada je počinjen masakar nad lokalnim turskim stanovništvom. Sličan scenarij Karadžić je bio pripremio za grad u kojem je živio, a naročito za gradove na obalama rijeke Drine.

Sto i pedeset godina poslije, rođeni Crnogorac, sarajevski student i srpski nacionalist, Radovan Karadžić stajao je na Trebeviću i recitirao ruskom pjesniku Eduardu Limonovu pjesmu “Sarajevo” koju je napisao i objavio 1971. godine dok je “ponosno” gledao “Turke“ u opkloljenom gradu. Sarajevo je moralo postati srpsko. Koliko je ovo bilo važno za srpski politički, intelektualni i vjerski establišment pokazuje i činjenica da je Peti strateški cilj srpskog naroda u BiH bio: “Podela grada Sarajeva na srpski i muslimanski deo i uspostavljanje u svakom od delova efektivne državne vlasti”.

Dvadesetak godina nakon što je izabran za lidera bosanskih Srba, Karadžić sjedi u sudnici u Hagu i sluša izricanje presude. Ovo nije završetak priče koju je zamišljao kada je početkom devedesetih odlučio da krene u konačni obračun sa Bošnjacima. Istina, suđenja i nisu neka utjeha za porodice žrtava kao i za ostale Bošnjake uzimajući u obzir kontinuirano negiranje zločina i veličanje zločinaca. Bez obzira na navedeno, sigurni trebamo biti da će se o posljednjem genocidu nad Bošnjacima ipak u desetljećima koji dolaze govoriti. A, Kolašin je davno zaboravljen...

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar