Iz štampe je izašlo printano izdanje analize „Ideologija tekfira i nasilnog ekstremizma“ koju je izradilo Vijeće muftija Islamske zajednice u BiH. Predviđeno je da svi imami, vjeroučitelji i profesori Islamske zajednice dobiju besplatan primjerak knjige.

Šta je hilafet?

Analiza koju je usvojilo Vijeće muftija na sjednici održanoj 21. marta ove godine, jedan je od napora koje Islamska zajednica u BiH ulaž̌e na suzbijanju utjecaja interpretacija vjere stranih tradicionalnom islamskom učenju, a koje su se kod nas pojavile u posljednje vrijeme.

S obzirom na značaj ove teme, a posebno zbog pokuašaja  da se isticanjem pojedinaca među Bošnjacima i njihovog radikalizma, čiji je temelj upravo tekfir-ideologija, cijeli narod etiketira i satanizira, INS u četvrtom nastavku prenosi dijelove knjige „Ideologija tekfira i nasilnog ekstremizma“ u dijelu u kojem se govori o Hilafetu i šta on stvarno jeste:

Riječ hilafet je infinitiv glagola halefe/jahlufu, što znači: naslijediti, biti nasljednik, biti zastupnik (zamjenik), slijediti. Osoba koja naslijedi nekog ili dođe poslije njega zove se halifa.

Zato je onaj koji je naslijedio Allahova Poslanika, a.s., u upravljanju zajednicom muslimana i čuvanju vjere nazvan njegovim nasljednikom, tj. halifom.58

Ebu el-Hasan el-Maverdi (u. 450/1058.) kaže: “Imamet je uspostavljeno vođstvo nakon poslanstva radi čuvanja vjere i upravljanja državom”.59

Imam el-Haremejn el-Džuvejni (u. 478/1085.) daje sljedeću definiciju hilafeta (imameta): “Imamet je potpuna vlast i rukovođenje službenicima u poslovima vjere i države”.60

Adududdin Abdurrahman ibn Ahmed el-Idži (u. 756/1355.) u svom djelu El-Mevakif definira imamet na sljedeći način: “To je zastupanje Poslanika, a.s., u uspostavi vjere, te podrazumijeva obavezu cijelog ummeta na slijeđenje”.61

Prema učenju islama, halifa je nasljednik Allahovog Poslanika u njegovom ummetu. Tradicionalna ulema instituciju hilafeta i halife (namjesništva i namjesnika) elaborira u značenju nasljeđivanja Allahovog Poslanika u očuvanju vjere, implementaciji njenih propisa i u rukovođenju zajednicom muslimana. Hilafet “pravednih halifa” (hulefa-i rašidun) u suštini nije bio samo politička vlast, jer nije bio ograničen na održavanje društvenog reda i sigurnosti, zaštitu državnih granica, nego je uključivao i dužnosti koje je izvršavao Allahov Poslanik, a.s., u svom plemenitom životu: dužnosti vodiča, učitelja i odgajatelja. Zbog toga se njihov hilafet naziva hilafet po metodi Allahovog Poslanika, a.s.

Priznata islamska ulema naglašava da postoji veza između hilafeta i imameta, te da je imamet u značenju predvođenja i slijeđenja jedan od obrazaca hilafeta. Suprotno šiijskom učenju, svi učenjaci sunnijske provenijencije su saglasni da imamet nije od osnovnih postulata vjere, ali, bez obzira na to, on je jedan od najpotpunijih interesa vjere i njenih uzvišenih intencija.

Konsenzus ummeta

Cilj hilafeta jeste ostvarenje vjerske i dunjalučke koristi, što se ogleda u uspostavljanju (očuvanju) granica, rukovođenju pitanjima ummeta, rukovođenju vojskom, sputavanju nasilnika i zaštiti slabih, predvođenju muslimana u njihovim obredima i drugim važnim poslovima. Hilafet je jedini oblik vlasti koji ima punu podršku klasične islamske nauke i predstavlja centralni vjerski, politički i društveni koncept sunnijskog islama konsenzusom većine kompetentnih islamskih učenjaka. U osnovi institucije hilafeta je konsenzus ummeta, kako je to ustanovljeno postavljanjem institucije hilafeta za vrijeme prvih muslimana.

Postoji konsenzus islamskih učenjaka da su muslimani obavezni izabrati sebi upravu koja će organizirati primjenu učenja vjere koju je dostavio Allahov Poslanik, a.s. Najbolji dokaz te obaveznosti jeste praksa ashaba, koji su odmah nakon smrti Allahova Poslanika, a.s., pristupili izboru njegova nasljednika. Iako su prijedlozi bili različiti, niko među njima nije rekao da im nije potreban vladar.62

Muslimani su svog vladara oslovljavali sljedećim titulama: imam, halifa i emiru-l-mu’minin. Naziv imam su koristili na osnovu analogije s njegovim predvođenjem namaza. Titulu halife je dobio, jer je nasljednik Allahova Poslanika, a.s., u upravljanju državom, a titulu emiru-l-mu’minin je dobio jer je bio njihov zapovjednik.

 Iz današnje perspektive moguće je jasno razdvojiti povijest hilafeta, s jedne strane, i povijest teorije hilafeta, s druge strane. Kao i u drugim životnim pitanjima, teorija i praksa se nisu uvijek podudarale.

Teorija hilafeta bila je rezultat političkih prilika koje su vladale u prvim stoljećima islamske povijesti, ali mnoga učenja, koja nisu mogla naći uporišta u stvarnim političkim činjenicama, razrađena su spekulativno. Muhammed ibn Abdulkerim eš-Šehrestani (u. 548/1153.) kaže da nijedna doktrina vjere nije izazvala takva neslaganja i krvoproliće u islamskoj povijesti kao ova.63

Neki islamski učenjaci navode da je idealni primjer hilafeta trajao za vrijeme četverice pravednih halifa nakon smrti Allahova Poslanika, a.s. Nakon tog perioda, upravljanje cijelim islamskim svijetom od strane jednog vladara (halife) je bio ideal, koji je živio samo u knjigama. Ipak, hilafet se u određenim formama održao do 1924. godine.

Za ponovno uspostavljanje hilafeta potreban je široki konsenzus muslimana i nije dovoljna odluka jedne grupe koja zauzme jedan dio neke teritorije. Omer b. Hattab, r.a., kaže: “Ko izabere nekoga za halifu bez konsultiranja s muslimanima takav halifa neće biti prihvaćen...”64

Umnožavanje smutnji

Proglašavanje hilafeta bez širokog konsenzusa (idžma’) muslimana predstavlja smutnju (fitne), zato što mase muslimana koji nisu birali ostaju izvan hilafeta. To može dovesti do proglašavanja mnogih hilafeta i umnožavanja smutnji.

Ovovremena tvrdnja nekih ekstremističkih ili terorističkih organizacija, poput ISIL-a, da su uspostavili idealni model hilafeta ustvari je njihova propaganda, sa ciljem da dobiju podršku od sličnih organizacija i pokušaj da se ujedine, koristeći se tom primamljivom idejom. Međutim, ako se provjeri u kojoj mjeri država, čije osnivanje su obznanili, ispunjava uvjete koji se navode u teoriji hilafeta, onda se vidi da je njihova tvrdnja neosnovana.

El-Maverdi spominje sedam uvjeta za halifu, a to su:

1. pravednost,
2. naučna kompetentnost koja će mu omogućiti da primjenjuje idžtihad kod novonastalih pitanja i propisa,
3. zdrava čula,
4. zdravo tijelo,
5. političke vještine i sposobnost,
6. hrabrost i odvažnost da štiti teritoriju države i bori se protiv neprijatelja,
7. porijeklo, a to je da bude od Kurejšija...65

Slične uvjete navodi i hanefijski učenjak Ahmed ed-Dehlevi (u. 1176/1762.), koji prvo spominje opće uvjete za vladara oko kojih se svi narodi slažu, a zatim navodi i dodatne koje muslimani imaju, a to su: islam, znanje, pravednost i da bude od Kurejšija.66

Jedan od uvjeta za halifu koji postavljaju muslimanski učenjaci u klasičnim djelima, a koji ISIL naglašava, jeste da

halifa bude porijeklom Kurejšija. Ovaj uvjet ISIL posebno potencira i zloupotrebljava, te je s tim razlogom objavio porodično stablo izvjesnog Bagdadija, kako bi potvrdio da ga ovaj ispunjava. Vođen tim tvrdnjama, ISIL odbacuje legitimnost prisege koja je data Mula Omeru iz redova Talibana i traži da svi prisegu daju Bagdadiju. Pored toga što je dokazano da to porodično stablo nije autentično, nego je isfabricirano s ciljem da se dobije podrška omladine, treba naglasiti i da je taj uslov spomenut u vremenu plemenske lojalnosti (asabije) i ne znači da je važan u svim vremenima.67

To se vidi i iz činjenice da ga djela, koja su u kasnijem periodu tretirala ovu temu, ne navode kao obavezujući.68

ISIL, također, koristi neke hadise da bi priskrbio legitimitet svojoj državi. Primjer za to su riječi Allahova Poslanika, a.s.: “Ko umre, a nema imama (vladara) umro je džahilijetskom smrću.”69

Snaga oružja

Međutim, općepoznato je da kod razumijevanja hadisa značajnu ulogu ima kontekst, tj. socijalne pri- like i historijske okolnosti u kojima je izrečen. Zato učenjaci kažu da ovaj hadis upozorava onoga ko ne pripada organiziranoj i uređenoj zajednici da njegovo stanje liči stanju Arapa u vrijeme džahilijjeta, kada nisu imali državu koja bi im uredila njihove opće poslove i osigurala bezbjednost.

ISIL selektivno uzima samo neke fragmente iz klasične literature, kako bi opravdao i argumentirao svoj “hilafet”.

Tako ova skupina tvrdi da je u njihovom slučaju halifa postao na osnovu prisege koju su mu dali službenici i izabrani predstavnici, a koje oni tretiraju kao ehlu el-halli vel-akd. Također, svoj legitimitet oni temelje na posjedovanju teritorija koje su okupirali. Međutim, potpuno je jasno da u klasičnoj islamskoj literaturi i ukupnom islamskom učenju ne postoji niti jedan osnov da jedna skupina snagom oružja osvoji (okupira) neko područje u kojem žive desetine hiljada ljudi, a zatim traži prisegu od svih ostalih muslimana.

Današnji hilafet, kako ga promoviraju određene grupacije na Istoku, nema nikakvih dodirnih tačaka ni s hilafetom niti s islamom između ostalog i zato što su u prvoj zajednici muslimana, ili prvoj državi muslimana, zajedno živjeli kršćani i židovi, čija prava su bila zagarantirana Medinskim ustavom, što nije slučaj sa ISIL-ovom državom.

Fusnote

^{58 Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, str. 400; El-Mevsu’a el-fikhijje, natuknice El-Imame el-kubra i El-Hilafe.}

^{59 Ebu el-Hasen el-Maverdi, El-Ahkam es-sultanijje, Mektebe Dar Ibn Kutejbe, 1989., Kuvajt, str. 3.}

^{60 Ebu el-Me’ali Abdulmelik el-Džuvejni, Gijas el-umem fi iltijas ez-zulem, Dar ed-da’ve, Aleksandrija, 1400. god. po H., str. 15.}

^{61 Adududdin Abdurrahman ibn Ahmed el-Idži, El-Mevakif, Alemu-l-kutub, Bejrut, str. 395.}

^{62 El-Mevsu’a el-fikhijje, “el-hilafe”.}

^{63 Nerkez Smailagić, Leksikon islama, Svjetlost, Sarajevo, 1990., str. 232.}

^{64 Hadis Bilježi Buhari (br. 6830).}

^{65 Ebul-Hasen el-Maverdi, El-Ahkam es-sultanijje, redaktura: dr. Ahmed Mubarek el-Bagdadi, Mektebe Dar Ibn Kutejbe, 1989., Kuvajt, str. 5.}

^{66 Ahmed ed-Dehlevi, Hudždžetullah el-baligah, redaktura: Es-Sejjid Sabik, Dar El-Džil, Kairo, 2005., 2/230.}

^{67 Ibn Haldun, Muqaddima, s arapskog preveo Teufik Muftić, El-Kalem, Sarajevo, 2007, 1/325-327.}

^{68 El-Fetava el-hindijje, Bejrut, 1986., 3/317.}

^{69 Hadis bilježe Ibn Hibban (br. 4573) i Ahmed (br. 16434).}