Autor: Dr. Amir Kliko

     Hrvatska zajednica Herceg Bosna je zlo kojeg su prvo prepoznali bosanskoherecegovački Hrvati jer su imali priliku prije Bošnjaka upoznati stvarnu politiku hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima.Tom zlu oni se se prvi suprostavili. Iz tog razloga odlučio sam večeras govoriti o tim Hrvatima.

Knjiga Akifa Agića i Faruka Vele svojim naslovom jasno nas poziva na prisjećanje na zlo kojem smo svjedočili i bili mu podvrgnuti prije četvrt stoljeća.Ne poziva nasna bošnjački revanšizam i osvetu, kojima smo kao narod uspjeli odoljeti u vrijeme kada nam se to zlo činilo, nego nas podsjeća na jednu nehumanu politiku provođenu u ime jednog čestitog naroda čiji najveći dio nije bio njen pristalica.

U tom smislu želim vam skrenuti pažnju da su prva tri predsjednika HDZ-a BiH, Davor Perinović, Stjepan Kljuić i pokojni Miljenko Brkić, dali ostavke na svoje položaje ili sa njih smijenjeni, jer nisu željeli biti dio te politike. Oni su joj se, zapravo, suprostavili. Na jednom od, meni poznatih, sastanaka sa hrvatskim predsjednikom, Franjom Tuđmanom, Stjepan Kljuić jasno je stavio do znanja da je svjestan rizika za svoju glavu, ali nije ustuknuo.

Gotovo je zaboravljen hrabri Ivan Markešić, generalni sekretar HDZ-a BiH, mlad čovjek koji se nije plašio, poput mudrog Mire Lasića, ulaziti u najdirektnije konflikte sa Tuđmanom u suprostavljanju njegovoj politici podjele Bosne i Hercegovine i agresije na nju.

Jerko Doko, pokojni Damjan Vlašić, njegov pokojni stric fra Ferdo Vlašić, pa i Miro Lasić, su ljudi koji su se otvoreno suprostavili Tuđmanovoj politici.

Mogao bih dugo nabrajati čestite Hrvate, sa vrha tog naroda, koji su riskirali sve, položaje, materijalni status, pa i živote, u suprostavljanju Tuđmanovoj politici, ali i ovo je sasvim dovoljno kao ilustracija da se pokaže kako se najpozvanija hrvatska politička, crkvena i akademska inteligencija suprostavila ideji HZ HB prepoznajući zlo u njoj, prvo za svoj narod, pa onda i za ostale. I to ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Hrvatskoj.

Značajan dio kadrova HDZ-a BiH, na svim nivoima, odbio je biti u službi zla.Bez poslanika HDZ-a BiH ne bi se mogla izglasati skupštinska odluka o raspisivanju referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine.Podržali su tu odluku uz žestoko Tuđmanovo protivljenje.

Dario Kordić, Ante Valenta, Ignjac Koštroman i ostali srednjobosanski Tuđmanovi ekstremni tekliči proglasili su ih hrvatskim izdajnicima i Alijinim podrepašimana sastanku koji su održali u Busovači. Gotovo da su direktno pozvali Hrvate na fizički linč tih poslanika.

Kordić je izjavio:

“…U trenutku kada nam je stranka SDS-a nudila dogovor…i kada se taj prijedlog poklapao sa programskim ciljevima Hrvatske zajednice Herceg Bosna, zastupnici HDZ-a u Skupštini BiH podliježu nametnutoj politici SDA i veliki broj njih glasuju za odluku…Neoprostivo je da zastupnici sa područja HZ HB, sa rijetkim časnim izuzetkom, noćas pokazaše BIJEDNO LICE AMORFNE MASE KRDA KOJE JE SIJEPILO OBUZELO MANJE SLIJEPOG PREDVODNIKA, ne smogavši snage da u ime 420 tisuća Hrvata HZ HB i 120 tisuća Hrvatske posavine kažu šta je minimalni zahtjev hrvatskog naroda. MORALO SE SVIMA NOĆAS JASNO I GLASNO REĆI DA HRVATSKI NAROD NE ODUSTAJE NITI MILIMETAR OD BANOVINSKOG PROSTORA...

Okarakterizirao je poslanike HDZ-a koji su podržali odluku za raspisivanje referenduma kao dželate „početka procesa gubljenja višestoljetnog suvereniteta hrvatskog naroda na hercegbosanskim prostorima“optužujući ih da su učinili neoprostiv grijeh prema svom narodu.

Silvije Šarić, HDZ-ov poslanik u republičkoj skupštini iz Prijedora, bio je među svojim kolegama glasan zagovarač bosanskohercegovačkog referenduma za nezavisnost i protivnik čuvenog “Livanjskog pitanja”, a koje je bilo velika Tuđmanova podvala Bosni i Hercegovini. Ubijen je u Prijedoru u ljeto 1992. godine od strane Srba. Siguran sam da bi Tuđman našao načina da spasi Šarića da je bio u službi njegove politike, kao Kordić, a ne zagovarač teritorijalnog i državnog suvereniteta Bosne i Hercegovine.

Neki od osnivača HDZ-a Hrvatske napuštali su visoke pozicije u vlasti, pa čak i stranku, iz neslaganja sa Tuđmanom u vezi sa Bošnjacima i Bosnom i Hercegovinom.

Hrvatska zajednica HB osnovana je 18.novembra 1991. godine. Malo je poznato da je profesor Smiljan Pavlović iz Travnika bio jedini protiv toga od svih prisutnih. Branko Neimarević iz Travnika bio je jedini suzdržan. Kako je Pavlović poslije prošao, vi Travničani najbolje znate. Umjesto njega za Travnik je Tuđman pronašao Peru Križanca i njegove saradnike.

Svećenstvo Katoličke crkve u Hrvatskoj i najveći dio svećenstva Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini također su bili protivnici podjele Bosne i Hercgovine i naročito nasilja nad njenim narodima.

Na drugoj strani, prisjetimo se, kako u SDS-u nije bilo sličnih primjera protivljenja provođenju politike zla prema Bosni i Hercegovini, Bošnjacima i Hrvatima. Milošević nije imao problema sa liderom SDS-a, Karadžićem, kakvih je imao Tuđman sa Perinovićem, Kljuićem i Brkovićem. U Miloševićevoj stranci nije bilo protivljenja nasilju nad Bošnjacima i Hrvatima.

Dok su uglavnom sve hrvatske opozicione stranke bile protiv podjele Bosne i Hercegovine, sve srbijanske stranke su bile ZA, a neke su čak optuživale Miloševića što nije agresivniji. Srpski radikali, predvođeni Šešeljem, zalagali su se za još ekstremnije nasilje nad Bošnjacima. Hrvatski radikali, okupljeni oko Hrvatske stranke prava, bili su oštri protivnici podjele Bosne i Hercegovine i hrvatske agresije na nju. Lider HSP-aje i tamnice dopao zbog suprostavljanju Tuđmanu, a Blaž Kraljević je platio glavom jer se suprostavio Herceg Bosni.

Nije jedini. Za razliku od Katoličke crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, srpska pravoslavna crkva nikada se nije suprostavljala nasilju nad Bošnjacima i Hrvatima.

Dakle, zlo Tuđmanove politike provođene preko Herceg Bosne nije zlo hrvatskog naroda i Katoličke crkve prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima.Herceg Bosna je bila zlo koje je bosanskohercegovačkim Hrvatima donijelo podjednake, a možda i veće, štete nego Bošnjacima protiv kojih je provodila genocidnu politiku. Na to su Tuđmana upozoravali gore spomenuti ljudi. Bitno je istaknuti da su to činili na vrijeme čime je njegova odgovornost još veća jer je bio svjestan posljedica svojih djela.

On je smatrao da ima povijesnu zadaću da načini stoljetni mir između Srba i Hrvata.Bio je uvjeren da to može postići samo teritorijalnim namirivanjem Srbije i Hrvatske u Bosni i Hercegovini kako Srbija ne bi tražila teritorije u Hrvatskoj.

Sa kakvim posljedicama za Bošnjake i njihovu domovinu, nije ga zanimalo. Zapravo, nije ga previše interesiraloni sa kakvim posljedicama za bosanskohercegovačke Hrvate. Njemu je bilo važno zadržati Knin i njegovu kršnu okolinu, a što će Hrvati morati napustiti plodnu Bosansku posavinu nije ga se mnogo ticalo, osim kako da ih ubijedi kako je to u njihovom interesu.

Da bi srpsko-hrvatski sporazum, načinjenna teritorijalnu štetu Bosne i Hercegovine, bio dugotrajan, mislio je da mora izvesti razmjenu stanovništva po principu “svaki narod u svoju nacionalnu državu.

”On je to nazivao “humanim preseljenjem” međutim, u ratu ga je potsticao metodama koje se mogu karakterizirati kao genocidne, a to su ubistva, progoni, propaganda, silovanja i svi drugi obilici nasilja o kojima pišu Akif Agići Faruk Vele u svojoj knjizi definirajućih ih najispravnije i najrazumljivije kao zlo.

Hrvatski kardinal, Franjo Kuharić, objavio je 20.maja 1993. godine apel za obustavu sukoba u Bosni i Hercegovini osobito između Hrvata i Muslimana.

Kuharić kaže:

“…Koliko su Hrvati u Bosni i Hercegovini odgovorni za taj sukob, toliko su odgovorni i za svu štetu nanesenu Hrvatskoj i hrvatskom narodu u međunarodnim odnosima i u svjetskim sredstvima priopćavanja…Hrvatska…je i sama optužena za krvavi sukob između Muslimana i Hrvata…”Mate Boban mu je odgovorio da Bosna i Hercegovina ne postoji i da ide propovijedati suživot u Gornji Vakuf, Vitez i druga mjesta u srednjoj Bosni.

Većina gvardijana franjevačkih samostana, nekoliko župnika franjevaca i jedan svećenik Katoličke crkve iz srednje Bosne javno su, početkom ljeta 1993. godine, svojim proglasom, osudili sve oblike zločina bez obzira ko ih je i prema kome počinio. Svojom izjavom, formuliranom kao protest, zahtjevali su od civilnih i vojnih vlasti da se ponašaju skladno pravima svakog čovjeka pri tom ih podsjećajući na višestoljetnu hrvatsko-kršćansku tradiciju tolerancije i teritorijalnu jedinstvenost prostora srednje Bosne sa njegovim nacionalno-religijskim različitostima koje se moraju uvažavati.

Naglasak na teritorijalnoj jedinstvenosti prostora i poštovanju različitosti može se tumačiti kao neslaganje sa teritorijalnom podjelom Bosne i Hercegovine i etničkim čišćenjem što je bila osnova politike HZ HB i krucijalni razlog njenog osnivanja i postojanja, a što je neminovno vodilo nasilju i zločinima.

Potpisnici, među kojima nema gvardijana iz Guče Gore niti nekog njegovog oponomoćenika, tražili su da ljudi od ugleda i moći iz oba naroda vrate klicu međunacionalnog povjerenja u svrhu revitalizacije srednjobosanske tradicije jedinstvenosti prostora i uzajamne tolerancije. Sa obzirom da je ovo stav koji su potpisali predstavnici gotovo svih franjevačkih središta u srednjoj Bosni, pri čemu su se pozvali i na sve svoje saradnike, svećenike i časne sestre, ovaj protest može se smatrati i franjevačim, odnosno crkvenim službenim stavom u srednjoj Bosni.

Na kraju, knjigu Akifa Agića i Faruka Vele, pod naslovom "Svjedoci zla", preporučujem kao vrijedno svjedočanstvo o nesreći jednog vremena koju ne smijemo i nemamo pravo zaboraviti.

IZJAVA KATOLIČKIH SVEĆENIKA IZ SREDNJE BOSNE:

“Trinaest stoljeća trajne prisutnosti i tradicije te osjećaj odgovornosti za naš narod i pred našim narodom daje nam pravo i obavezu da dignemo svoj glas. Osjećamo dužnošću skrenuti pozornost i hrvatskom i muslimanskom narodu da osuđujemo tragične događaje koji su se zbili na ovim prostorima mimo volje obaju naroda. Ne želeći kreirati politiku niti odlučivati o bilo kakvom političkom uređenju i određenju zalažemo se za temeljna prava svakog čovjeka na ovim nama svetim prostorima.

Nemoralnost i zločin ne mogu donijeti dobra niti onomu tko ih čini a pogotovu onomu nad kim se čini. Tradicija ovog jedinstvenog prostora i naroda je, posebno hrvatskog naroda i njegove običajnosti, živjeti u duhu tolerancije i kršćanske ljubavi u poštivanju svakog čovjeka i njegovih sloboda, sa svim ljudima s kojima dijelimo prostor, duh i dah. Stoga zahtijevamo i tražimo od onih koji obnašaju vlast, bilo civilnu bilo vojnu, da sve one; koji u “ime naroda” čine bilo kakva zlodjela, pljačkaju, pale, ubijaju, siju strah i mržnju; imenuju, razotkriju i izoliraju u ime temeljnog prava na život i slobodu svakog čovjeka. Preporučujemo da ljudi od ugleda, istine i povjerenja, i iz jednog i iz drugog naroda, utemelje zajedničke komisije koje će obići sva naša područja i vratiti klicu povjerenja koje je ozbiljno poljuljano.

Želeći stati na put svim nemilim događajima, svima onima do kojih ovaj glas prosvjeda dopre i onima koji i drugačije misle, zazivamo Božiji blagoslov i želimo Mir i Dobro. Potpisali su fra Nikica Miličević (gvardijan fojnički), fra Juro Miletić (gvardijan kreševski), fra Luka Borovičkić (vikar samostana u Kraljevoj Sutjesci), fra Jozo Krešo (definitor provincije Bosne Srebrene), don Frano Bulić (dekan i župnik gromiljački), fra Ivan Pervan (župnik kiseljački), fra Vitomir Silić (župnik brestovački) “i svi njihovi suradnici, svećenici i časne sestre, koji žive i rade na ovim terenima!”

(Autor je viši stručni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava) 

NAPOMENA: Tekst je pročitan na promociji knjige "Svjedoci zla" u Velikoj sali Centra za kulturu Travniku, 21. februara 2019.